Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić

SVIBANJ

 

Naša se kasarna u Selskoj ruši. Zbogom, Trešnjevko, razapeta na proljetnom vjetru poput isprane radničke košulje.

Selimo u Petruševac. Za dečke iz centra, kakvi smo Sandi i ja, civilizacija seže upravo do tamo do kuda sežu tramvajske tračnice, pa se u barakama na rubu ove savske favele osjećamo izgubljeno. Svaki pokušaj da se orijentiramo prema onim još vidljivim reperima našeg zavičaja, završava u potpunoj zbrci: Sljeme je na jugu, sunce na sjeveru; tornjevi toplane nestali su, autobus za Kvatrić okrenut je nekamo prema Dugom Selu… Zapravo – shvaćamo s užasom – grad kakvog ga mi poznajemo, onaj naoko nepromjenjivi raspored trgova i ulica u kakvom smo odrasli, samo je jedna konvencija, obični komunalni dogovor, promjenjljiv kao što su promjenjljivi svi dogovori. I tako razabiremo da naša slika svijeta, sazdana iz onoga prepoznatljivog crtovlja gradskog plana koje predstavlja kostur naših vlastitih biografija, ovdje, u suhim petruševačkim rastokama ne vrijedi ništa, ni koliko stari štednjak bačen u prisavsku šikaru punu mladih fazana.

 

 

Danas je točno godina dana kako sam u vojsci.

U vrijeme kad sam oblačio uniformu, Tuđman je govorio da je rat završen, Izetbegović da ne zna tko ga to napada, a Milošević da Srbija nema ništa s tim.

Zanimljivo da je danas, nakon godinu dana, samo Milošević ostao kod svojih riječi.

Prije točno godinu dana, negdje baš u ovaj večernji sat, M. me dočekao pred školom u Gradiški; nisam vjerovao da ćemo se naći tako brzo. Podijelili smo se po kamionima i odmah krenuli prema Savi, prešavši autoput na prijelazu što ga je neki tenk otvorio kroz bankine. Po niskim obroncima koji su ostajali iza nas, plamtjele su kuće i to toplo svjetlo na tamnoplavoj zvjezdanoj pozadini, preko koje su sa svih strana prelijetale repatice različitih kalibara, na trenutak me podsjetilo na božićnu maketu Betlehema u Palmotićevoj crkvi.

U selu su nas iskrcali pred komandom smještenom u podrumu kuće u središtu sela. Tamo smo trebali pričekati da nas evidentiraju i rasporede po položajima. Čekali smo na seoskom putu ispred dvorišta i slušali kako se zvukovi pješačkog oružja pojačavaju iz minute u minutu i kad je u jednom trenutku odjeknula detonacija negdje vrlo blizu, sjetio sam se J.-ine priče iz Okučana: na prvi prasak svi su se bili sjurili u podrum kuće pred kojom su bili postrojeni, a onda je za njima dotrčao lokalni prvoborac i ustobočio se na vrhu stepenica – „Mater vam purgersku, to je naš tenk opalio“. Stajao sam između dva kombija i kad sam izašao prema sredini ceste da vidim kako ostali reagiraju na taj prasak, ostalih više nije bilo nigdje. Izašao sam još korak i ugledao ih kako leže naokolo stisnuti uz kuće i po kanalima kao vreće. Onda je opet zafijuknulo i jedan od Zagoraca koji su istrčali iz dvorišta, potegao me u trku za ranac i gurnuo natrag prema kući. Tresnuo sam o zemlju, ranac me poklopio, a čas kasnije puklo je negdje u blizini i zemlja je zabubnjala po automobilskom limu. Žmirio sam, s nosom duboko u sitnom šoderu, i najednom sam bio tanak kao papir, razvaljan u toj prašini poput tijesta za štrudlu. Zvijezde su se jedna za drugom otkidale s nebnice i padale oko mene kao vatrometne kugle.

Odnekud je dojurio furgon u koji smo se naglavačke ubacili i tek me tad obuzeo pravi strah, u limenoj kutijici koja se kotrljala nevidljivom cestom, vijugajući između detonacija, kroz onu karakterističnu geometriju zvukova koja odaje sasvim nasumičnu pucnjavu, a za koju sam tada mislio da predstavlja najavu velike i odlučujuće bitke. Usred te gužve jedan je Zagorec mirno provlačio remenčiće kroz alku na šljemu, nevjerojatno usredotočen na svoj posao.

Stali smo na kraju sela i u prvom trenu nisam ni primijetio gdje su nas istovarili. Pod plavkastom mjesečinom, koja je drhtala poput svjetla starog kino-projektora, potrčali smo rubom ceste, držeći se sasvim spontano pravilnog razmaka, i tako u urednoj marševskoj koloni nakon petstotinjak metara utrčali u kuću koja se crnila na ledini pokraj puta.

Unutra nas je dočekalo mnogo više prostora nego što se izvana dalo nasluti. Prime nas stariji muškarac i žena i sprovedu kroz zamračenu sobu u kojoj je desetak vojnika ležeći na podu gledalo televiziju. Dvoja vrata dalje uvedoše nas u praznu prostoriju u kojoj je napokon trebao završiti naš današnji put.

– Evo momci, tu se vi raskomotite – rekla je žena.

– A vi… niste pobjegli? – upitao je neki zadihani glas u tišini sobe dok smo odlagali svoje stvari po kutovima.

– Kamo da bježim? – mrmljala je žena donoseći prostirače. – Dosta mi je bježanja.

U sigurnosti kuće, koju su granate već atestirale na dva-tri mjesta, probudio mi se apetit. Na kraju toga neponovljivog dana koji je počeo u Klubu, gdje smo ja i N. do dva ujutro ispijali loze i pričali o svim svojim nerealiziranim biografijama – a ja sam joj sve do fajrunta tajio da idem, čuvajući tu vijest ne samo zato što bi nam to oboma pokvarilo večer, već prije svega zato da od našeg rastanka izvučem onu kratku i efektnu količinu patetike bez koje se nisam htio odlijepiti ni od nje ni od Zagreba – na kraju tog dana, dakle, pod prijateljskim krovom u ovom selu na samom rubu nekoć slavnoga orsaga horvatskoga, selu kojem još nisam znao ni imena, bacih se bez ostatka na kuhane svinjske kobase i čokoladni puding.

Da, da, burno se živjelo tih dana.

 

 

Renata je jednom rekla da u Sarajevu nije bilo depresivnijeg tjedna od onog nakon završetka Zimskih igara ’84. Jedan budući film o ovom nesretnom gradu mogao bi početi završnom večeri Igara i slikama one protokolarne masovke s kraja parade, u kojoj se oduševljenje pred konačnim stapanjem u Jedno u potaji ipak miješa s provincijalnim iskustvom koje se oprezno pita – je li to stvarnost ili san? Već sutrašnje jutro pokazalo je da je to ipak bio san, san iza kojeg doduše ostaju konfeti – koje sjeverac u jednom dugom i nepomičnom kadru razgoni pustim sarajevskim ulicama – ali ljudi ne.

Grad koji je htio postati dio one Zabave koja nikad ne prestaje, danas ne samo da je razoren nego je doživio i duboko poniženje da njegovim stanovnicima bude namijenjena i jedna od najmučnijih uloga što ih naše globalno selo može postaviti pred ljudsko samopoštovanje – da budu žrtvom, i to ne žrtvom po mjeri svoga stvarnog martirija, nego žrtvom po mjeri javnog, rekli bismo estradnog milosrđa: nepomične, bespomoćne, ekonomične i fotogenične, upravo idealne žrtve koje nikakvom neopreznom gestom neće narušiti tu katarzičnu sliku.

Tako je Sarajevo ipak uspjelo upasti u Veliku zabavu. Međutim, njihov nedavni odlazak na Pjesmu Eurovizije pokazuje da ih ni milijun srpskih granata nije uspjelo sasvim rastrijezniti; dok u Zagrebu na konferenciji za tisak opisuju kako su bježali preko aerodromske piste, članovi toga sarajevskog glazbenog sastava, demonstrirajući uz naivni heroizam i onu još naivniju vjeru da ih je patnja učinila braćom cijelom svijetu (ili bar cijeloj Euroviziji), ne liče nažalost ni na što drugo – barem ne u mojim očima, a te su oči ponekad sklone traganju za arhaičnim moralnim sličicama – nego na djecu koja bježe iz sirotišta da bi stigla na bal koji negdje daleko priređuju njihovi roditelji.

Ipak, ono ogorčenje koje sad osjeća stanovnik Sarajeva, vjerojatno je jedna od najvećih dragocjenosti koju taj grad još posjeduje. Bilo bi dobro da nikad, ni u generacijama koje dolaze, ne zaborave taj trpki okus. To bi im moglo pomoći, to bi moglo pomoći svima koje je ovaj rat okupio makar i u privremeni zavičaj, da ih taj san više ne prevari.

 

 

Nezaustavljivi britanski bataljon – protutnjavši kroz Ahmiće – u svojoj je bosanskoj misiji pronašao još jednu vrlo fotogeničnu žrtvu ovog rata. Kako javljaju mediji, oni su kod Viteza naišli na izgladnjelog medvjeda i ne žaleći truda prebacili ga na britansko tlo.

 

 

Kao i svi demokrati, tako i naš Predsjednik obožava stadione. Ta neoprezna ljubav isfućkana je na Poljudu, na onom istom stadionu koji je – kako primjećuju zlopamtila – još donedavno komemorirao Titovu smrt. Poljudski je zvižduk izazvao pravu scenu: budući je Croatia izgubila gotovo sve šanse u Kupu, i to nakon spektakularnog autogola svog vratara, muslimana – koji će svakako priskrbiti malo svježe tinte onoj izraubanoj feljtonističkoj temi o nogometu kao globalnoj metafori – naš je Predsjednik, ne čekajući kraj utakmice, napustio stadion. Sve je skupa išlo izravno u program, još jedna neopreznost, i svi su vidjeli kako su Predsjednik et consortes ispraćeni s Poljuda mahanjem tisuća bijelih maramica. Komentator, poznat po inače hitrim i inteligentnim reakcijama, opravdava nagli Predsjednikov odlazak zovom neodložnih državničkih poslova. Samo da ne zakasni na vlak.

Naš narod ima jedno atomsko oružje u svom posjedu, a to je famozno hrvatsko strpljenje. To je strpljenje toliko da naš puk ponekad izgleda gluplji nego što to puk po svojoj prirodi jest, ali iza našeg strpljenja stoji iskustvo čija se specifična težina mjeri stoljećima u kojima je stalno trebalo tražiti mjeru između buke i bijesa s jedne, i ravnodušnosti s druge strane. Zato je uvijek vrlo začudno kad se u našem puku očituju tako jasne i nagle promjene raspoloženja, pa makako ta raspoloženja bila površna. Mogli bismo se uz malo kuhinjske fenomenologije do iznemoglosti nadovezivati oko toga što se to u jednoj prosječnoj spalatinskoj duši promijenilo od one znamenite utakmice između Hajduka i Zvezde, jer smo te promjene doživljavali ili uočavali svi. Ali, što se promijenilo u odnosu na one bučne predizborne splitske mitinge na kojima se klicalo istom ovom navijaču nogometnog kluba Croatia koji je sad ispraćen s poljudske arene u klasičnoj paradi mediteranskog sprda? Je li sam čovjek kojem su do jučer skandirali, i za kojeg su – na koncu – glasovali, pretrpio neku drastičnu preobrazbu?

Ne bih rekao.

Je li narod postao pametniji, kritičniji?

Još manje.

Što se dakle dogodilo? Ili se doista nije promijenilo ništa, nego to samo prolazi vrijeme?

 

 

Moje pozivanje na Lecove zečeve i piliće nije sretno završilo: zečevi i pilići ipak se proždiru. Vijesti o sukobima u Mostaru, oko Viteza, u Konjicu… prešle su onu kvotu koja se može podvesti pod incidente, vijesti definitivno govore o sukobu među braniteljima Bosne. Ono što je do jučer, barem meni, ličilo na piliće i zečeve, zapravo su disciplinirane laboratorijske životinjice, koje će se uvijek pobrinuti da ne iznevjere zadani geopolitički algoritam. Nakon što nas je međunarodni faktor stavio u izolaciju, nije nam presudio ni embargo na oružje, ni nedostatak bilo kakva vojnog sredstva, već se presudnim pokazao izostanak bilo kakve načelne podrške, izostanak principijelne i djelatne obrane međunarodnog prava, smišljena uskrata kojoj je cilj bio da prije ili kasnije uvjeri onu kritičnu masu zamoraca da pravde doista nema, da postoji samo borba za goli opstanak. Budući to na Balkanu ne treba dvaput ponavljati – jer, kako kaže Dostojevski, „Sit gladnom ne vjeruje, ali, bojim se, ni gladan gladnom“ – brzo smo prekrižili Leca i dohvatili se s muslimanima na veselje ne samo Srba i ne samo Britanaca i Francuza nego i na radost lisica iz vlastitih redova.

Ali da bih rehabilitirao Leca, a napokon i sebe, sjetit ću se i treće poslovice, ponovo Lecove: „Narod ima za svaku stvar dvije poslovice, jednu za dobar, drugu za loš ishod. U tome i jest osnova narodne mudrosti.“

 

 

Marijan, šef našega izviđačkog voda, jedan od onih periferijskih prototipova iz ranih šezdesetih za kakve bi čovjek pomislio da su izumrli zajedno s džuboksima, ali kakve predgrađa čuvaju kao što amazonske džungle čuvaju svoje pragmazove, banuo je jučer u našu rupu s frajerski zasukanim rukavima spitfajerice, noseći pod miškom snop fotokopiranih portreta Ante Pavelića.

Kad je s onom značajnom ozbiljnošću kakvu imaju ljudi koji raznose službeni materijal, pružio jednu sliku Sandiju, ovaj je notorni konformist, preuzevši ne samo Marijanov izraz nego i čitavo to svečano i službeno raspoloženje – u kojem nije nedostajalo sasvim nepotrebne konspirativnosti – sliku pažljivo selotejpom zalijepio na zid iznad stola i odmakao se korak kao da će stante pede raportirati pred tim pogledom koji strijelja iz duboke sjene poglavničke šapke.

Premda nisam darovan naročitom vještinom, ipak se katkad teško otmem želji za finim likovnim podešavanjima, a ponekad mi se znaju potrefiti i sretni trenutci, te sam u toj vjeri uzeo škarice i ljepilo i za tili čas na Poglavnikovo još toplo lice zalijepio mali hitlerovski brčić izrezan od crnog lak-papira. Odmaknuo sam se jedan korak da vidim kako mu stoji, a Sandi je kraj mene već potvrdno klimao glavom i morali smo priznati da je grmić legao na muževnu fizionomiju travničkog poglavice kao da je tu i izrastao.

Radilo se dakako o maloj ikonografskoj diverziji – dodati Paveliću nešto što je bilo karikaturalno samo u onom smislu po kojem karikaturalnost moramo priznati i Paveliću bez brka – pa su se učinci te diverzije sljedećih nekoliko dana dobro vidjeli na licima onih koji bi zastali pred ovim kolažom, nabravši čelo kao pred nekim teško razmrsivim, ali očito instruktivnim hijeroglifom.

Ali, nitko ne prigovara i nitko ne pokazuje namjeru da skine brk. Štoviše, zadnjih dana – iako smo je, u međuvremenu, uokvirili uočljivim paspartuom od kartona – ljudima je najlakše da sliku uopće ne zamjećuju. Jedino se Marijan pomalo mršti, ali dok god ja zadržavam ozbiljnost pred tom i takvom slikom, zadržava je i naš kseroksirani Antuka, a onda je mora zadržati i Marijan, premda sluti da je nešto od njegove svečane namjere u svemu tome iznevjereno.

 

 

U zdravlje budućeg savezništva počeli smo s četnicima, nakon cigareta, razmjenjivati i mrtve; zadnjih dana naši dečki voze za Čapljinu i Stolac kamione pune toga dragocjenog tereta. Tonček priča kako su čede iskapali iz skupne grobnice na Ivanjici, a zadnju smotru, prije nego bi im navukli gumene kapute, obavio je neki lokalni dežurant, koji je obilazio jedan leš za drugim tako pažljivo kao da traži nekoga svog, i tako sve dok u jednoj od poluraspadnutih, krumpirolikih četničkih tikvi nije opazio zlatne zube. Tada je – priča Tonček – jednim trzajem iščupao čeljust, otresao je dva-tri puta i spremio u džep.

 

 

Na Kuharićev apel za obustavu sukoba u Bosni, osobito sukoba Hrvata i muslimana, Mate Boban odgovara otvorenim pismom kardinalu. Apel je pisan jezikom koji Boban ne razumije, i poduprt autoritetom jednog čovjeka čije je poslanje – već iz same činjenice da je nenaoružan – Bobanu sasvim mistično, pa kad Mate Boban svoj odgovor započne tvrdnjom da je sadržaj Apela shvatio, jasno je da smo na pragu nesporazuma. Na tom nesporazumu, nažalost, Boban gradi svoju repliku: sluteći da se je prema etičkim pojmovima koje kardinal koristi, obvezan nekako odrediti, on si ta načela pokušava predstaviti kao shvatljivo, ali iz perspektive rada na terenu sasvim apstraktno pitanje. On to i izrijekom naziva salonskim mudrovanjem zaboravljajući da ga Apel sučeljava s najkonkretnijim, doista najkonkretnijim od svih mogućih pitanja koje si čovjek može postaviti: ima li Boga? Ima li Ga? Nema, odgovara Nikoletina Bursač, jer je tako kazao drug komesar. Ali, ako nema – kaže onaj Dostojevski, koji je baš kao i drug Boban, stanovito vrijeme proveo u zatvoru – onda je sve dozvoljeno. Bobana to pitanje ne muči jer on je, dakle, realist i ta pitanja rješava u hodu, na razini svoje terenske prakse. Ali Kuhariću ipak poručuje: „…suvišno je bilo opominjati nas na kršćanska načela. Usisali smo ih s majčinskim mlijekom…“ mada sredovječni kadar pritom ne objašnjava kako to da je taj bebiron kod njega tek sad počeo da dejstvuje. I sva ostala summa Bobanova usisnog katoličanstva, bojim se, tek je put prema nabreklom vimenu one metaforičke sienkiewiczevske krave, put kojim se partijski sekretar Boban šulja i šuljat će se čitav svoj život.

Što pak ostaje Kuhariću, nakon takvog odgovora? Ima li smisla pozivati se na načela u društvu u kojem se ljudi još nisu naučili stajati u redu pred šalterom? Koliko smo o ratnim i ljudskim principima voljni slušati mi, hrvatski vojnici, koji, uza sve drugo, nismo baš sigurni ni u to da su Srbi ljudi? Nezahvalan je posao promicati bilo kakvu vrstu obvezujućeg materijala u društvu koje već najmanje osamdeset godina kontinuirano živi izvan bilo kakva civiliziranoga pravnog sustava, i u kojem se stoga osnovnom mjerom društvenog uspjeha – a i socijalne sigurnosti – smatra biti iznad zakona. Što manje zakona za tebe vrijedi, to je veći tvoj društveni deplasman. Država ionako donosi zakone koje nije u stanju sprovoditi – ali ponekad sprovodi one koje nigdje nije obznanila – pa se u tom pravnom vakuumu porađa tipično balkanska društvena elita koja će se po logici svoga bizantskog jezika uvijek bolje razumjeti s Karadžićem nego s Kuharićem. Doista, Bobanovo pismo mogli su po svim stilističkim i sadržajnim odrednicama potpisati komesari i s onih drugih dviju strana, s tom razlikom što – za razliku od Bobana – oni drugi takvo pismo ne bi imali kome poslati.

I stoga bih – ne podcjenjujući moralnu snagu i strpljivost prvoga biskupa naše Crkve, ali imajući pred očima poučni primjer onog misionara koji je otišao među ljudoždere da ih odvrati od njihove ružne navike, a morao se zadovoljiti samo time što ih je naučio da upotrebljavaju nož i vilicu – preporučio našem kardinalu da se glede načela zadovolji time ako se hrvatski vojnik tijekom ovoga rata oduči makar od toga da neprijatelja dotiče rukama. Bilo bi to, koliko zasad, i više nego dovoljno.

 

 

Owen je izjavio da ga ljuti što su pregovarači toliko lažljivi. To je prava civilizacija laži, rekao je visoki zastupnik one moćne gomilice koja je svojedobno bila priznala Hrvatsku i Bosnu, potom to priznanje – koje je uslijedilo nakon što je trećina Hrvatske već bila razorena i osvojena – proglasila povodom ratu, pa zatim, da nekako relativizira taj preuranjeni potez, embargom onemogućila naoružavanje stranama u sukobu – i to nakon što je Srbija već pokupila devedeset posto zajedničkih vojnih efektiva – da bi onda na poprište te principijelnosti delegirala ovog istinoljupca koji pobjedonosno uzvikuje: „Lažete da niste pucali“. Ljudima zbilja svašta pada na pamet.

I. je svojedobno objašnjavao da je cijeli sustav međunarodnog prava, kojem UN dođu kao neka vrsta kišobrana, samo instrumentarij kojim veliki drže male u pokornosti bez uporabe oružja, pukim ucjenjivanjem. Saloni Lige naroda s onom raznobojnom gomilom zadriglih sinekurista samo malo zamagljuju činjenicu da pravo bez sile ne znači ništa, a sila bez prava ipak znači nešto. Kad bismo se malo igrali na polju te logike, mogli bismo reći da se pravom ne može do sile, ali se silom može do prava, pa kad se jednom stigne do prava, onda se sila može diskretno povući u sjenu i ustupiti mjesto papirima.

Ono što Owen naziva civilizacijom laži, trebalo bi se odnositi ne samo na ponašanje pregovarača za stolom već i na stupanj provedbe dogovorenog. Određeni rakurs kao da mu pri tome daje za pravo; stalno iznevjeravanje dogovora i ugovora čini nemogućim bilo kakvo sredstvo civilizirane obveze. Međutim, što znači potpisati neki papir u Bosni, gdje papir uglavnom služi za motanje škije i gdje neposredno iskustvo – koje će ovaj rat samo potvrditi – govori da sve što se zamata u papir, vrlo brzo postaje dim, da ne velimo kakav. Smisao Owenove igre upravo je u tome da se strane u sukobu neprestano prisiljavaju na obveze za koje se unaprijed dobro zna da ih je nemoguće ispuniti. To je osnova njegovog posla. Takav sustav ucjena s jedne strane treba usporiti vojnopolitičko djelovanje na terenu i učiniti ga lakše upravljivim, a s druge strane globalnoj javnosti, uvijek osjetljivoj na slike elementarne ljudske patnje, kroz seriju dogovora koji se izigravaju, dokazati da rat na Balkanu nije konkretan politički, povijesni, ekonomski problem, nego neko pogansko božanstvo, koje se pojavljuje i povlači u ritmu svojih iracionalnih fatumskih amplituda, pa mu je nemoguće i pronaći neko konkretno političko, povijesno, ekonomsko rješenje. A pravdu da i ne spominjemo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.