Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić

LISTOPAD

Petnaest sati u automobilu s trojicom vojnih policajaca i jednom jedinom kazetom lake domoljubne i zabavne glazbe.

Svojedobno se po novinama i po televiziji sintagma „konzumiranje kulture“ motala uza svaku temu koja je zadirala u regulaciju odnosa između umjetnosti i njene socijalističke publike i svaki put kad bih čuo tu nespretnu frazu, sjetio bih se jednoga kasarnskog restorana negdje kod Slunja na čijem je zidu bila naslikana neka nakarada od vojnika s ukočenom rukom ispruženom prema košarici s kruhom, i sjetio bih se natpisa iznad te trpezarijske freske, strogoga verzalnog uputstva koje je poručivalo „KONZUMIRAJ PO POTREBI“. Ono, međutim, što me najviše smetalo u izrazu „konzumiranje kulture“, bila je, da budem iskren, sama tehnika konzumacije, jer kad bih eliminirao slučajeve poput Ortina, francuskog skulptora koji lijeva kipove od čokolade, onda bi mi njen sadržaj ostajao nejasan bez obzira na kojoj bi ga razini apstrakcije pokušao shvatiti.

Ova tri prigorska vola potrudili su se, međutim, otkriti mi njeno pravo značenje. Gradivo smo od Zagreba do Dubrovnika tako dobro utvrdili da ću sljedeći put ovih sedamsto pedeset kilometara radije prijeći pješice. Naime, dok bi jedan vozio, a drugi spavao, treći je imao zadatak da okreće kazetu svaki put kad jedna strana istekne do kraja i da usput sirenom i rotacijskim svjetlom sklanja s ceste ona rijetka vozila koja bi se našla na putu našem konvoju. Konzumiraj po potrebi, vikala je moja ponižena estetska navika, ali sama je bit te potrebe, čini se, lišena bilo kakve mjere. Zašto nisu uzeli bar još jednu kazetu sa sobom, pitao sam se, a na to jednostavno pitanje nudio se i jednostavan odgovor – zato što još nisu potrošili prvu. I tako su se neprestano izmjenjivali i izmjenjivat će se sve dok kazeta ne zašteka i takva, potrošena, dakle konzumirana, ne odleti kroz prozor (kilometri i kilometri magnetofonske trake drhte zapetljani o grmlje uz naše autoceste), da bi potom na njeno mjesto došla neka druga; ukoliko u tom registru ideja drugotnosti uopće postoji.

Jedan od mitova popularnih na početku rata kada je naša jedina prednost pred neprijateljem bila ona uljudbena, bio je i mit o hrvatskom vojniku, koji na front ide s walkmanom i Rolling Stonesima. Taj mit nastao je iz straha, razumljivog i opravdanog, da svijet neće primijetiti razliku između njih i nas, razliku na kojoj ćemo, nažalost još dugo, inzistirati kao na osnovi našega nacionalnog identiteta. Mi smo vam, znate, oni s walkmanom… O, kako je ta naša stvarnost nepripitomljena. I tako sam baš ja – koji o svemu tome imam, dakle, svoju teoriju – cijeli taj jednosatni domoljubno-zabavni potpourri morao već do Paga naučiti napamet, svaku notu i svaku riječ, i što smo više odmicali prema jugu, bivalo mi je sve jasnije da iza množine i truda izvođača, iza cijele te larme ne stoji ništa, doista ništa drugo osim prikrivene, ali uzbuđujuće svijesti o onoj ogromnoj praznini što je u našoj konzumnoj kulturi nastala izgonom Lepe Brene. Svi ovi grčki i meksikanski cimbali i trublje, sva muhamedanska melodika plus tambure i svi ti prljavi dukati i kako se sve ne zovu slili su se na domovinsku estradu da se tamo u vatri krešendiranog rodoljublja pretope u autentični balkanto. Jer ta glazba ipak ne može sakriti svoje porijeklo, sve kad bi to doista i htjela, u njoj se i Bog, ta najaktualnija estradna i domoljubna referenca, zaziva poput kelnera u birtiji. I što je najgore, u toj krčmi naše će aseptične primadone u usporedbi s Brenom doživjeti poraz baš na ovom polju na koje smo – kažem – osobito osjetljivi, na polju kulture, na polju onoga što je netko – čini mi se Deverieux – definirao kao „znanja koja nisu biološki prenosiva“. Usprkos smeću koje je pjevala, uznojena kraljica balkanta imala je za ovo podneblje neprijeporno prosvjetiteljski značaj – koji bismo posebno pozdravili i u ovo vrijeme duhovne obnove i demonizacije žena u hlačama – naime, taj par savršenih nogu bio je i savršeno depiliran.

I tako, čim bih kraj našega nepokvarljivog kazetofona uspio ukrasti malo sna, na magistrali bi se ispriječio nekakav šleper, dežurni bi policajac upalio rotacijsku lampu i sirenu i ja bih se, okružen plavkastim sablastima koje su plesale oko auta, ponovo vratio u okrilje te dvotaktne muzike.

„Ima mjesta koja se ne napuštaju i granica koje se ne prelaze“, ponovo kardinal Kuharić, govoreći o moralu vojnika vjernika i činjenici da nas rat mnogo češće stavlja u situacije koje u moralnom smislu nisu konvencionalne. Kad bi čovjek mogao birati geslo koje će stajati na našim ratnim insignijama, u kardinala bi se uvijek našlo dubokih i jasno sročenih misli. Nastupajući uime onih načela koja traju mnogo duže od ljudskog vijeka, koji put izbjegne našem uhu osjetljivom samo na operativne poruke političkog govora, na pijukanje jednodnevnih pilića. Mjesta koja se ne napuštaju i granice koje se ne prelaze odnose se, dakako, na mnogo više od samog rata; kad bi čovjek bio u stanju samo jedan dan u potpunosti živjeti s tim načelom, već bi bio na pragu svetosti. „Ne morate mrziti nikog da biste branili svoju zemlju“ – rekao je prije nekoliko tjedana vojnicima okupljenim u Katedrali.

Ali, grešni smo i slabi. Kako odnos prema Srbima nikako ne mogu uskladiti s općim odnosom prema ljudima, shvaćam da se nacionalno i religijsko u meni sukobljavaju i tako sam postajem dokazom za ono što Kuharić već nekoliko godina ističe – da nije umjesno izjednačavati hrvatstvo s katoličanstvom. Pa, budući smo Sandi i ja riješeni ostati i dobri Hrvati i dobri katolici, odlučili smo da ćemo mrziti samo one Srbe koje osobno ne poznajemo.

Slijepa, bezuvjetna mržnja prema neprijatelju, kakvoj su nas učili u bivšoj Armiji, zaista ne dolikuje hrvatskom vojniku; mržnja ne samo da nas udaljuje od Boga nego nas – o čemu u Armiji nisu vodili dovoljno računa – čini i manje preciznima.

U ono herojsko doba našeg boravka u Strmcu, čega se svi mi iz stare brigade s užitkom sjećamo, u drugom krilu paviljona u kojem smo boravili, bili su smješteni bosanski dobrovoljci, mahom muslimani, koji će ovdje – prije nego ih prebace preko Save – proći kratku obuku pod vodstvom jednoga visokog i košćatog Britanca neodređene dobi.

Jednog od tih vlažnih i toplih popodneva na vrata naše spavaonice zakucaše dvije prave pravcate žene u maskirnim uniformama, obje s ručnicima i sapunom u rukama.

– Eto, naši momci zauzeli sva kupatila – javi se ona starija, odrješitija, nakon što su na čas, kao dvije nepovjerljive zvjerčice, zastale na ulazu u našu jazbinu – pa, ako je kod vas slobodno…

Ponudili smo ih kavom i cigaretama i tako je počelo naše dvotjedno prijateljstvo. Kasno je proljeće tih dana prelazilo u pravo, vruće ljeto, noću je do nas dopirala udaljena paljba sa Save, ujutro bi nas budili Bosanci postrojavajući se u sjeni visoke crnogorice, a popodne bi lijeno prolazilo pod prozorom naše sobe, uz miris kave koja bi čekala na naše dvije kupačice.

Ona starija, krezuba i kuštrava Rasima, pripadala je uobičajenoj vrsti žena u uniformi – za koje čovjek nikad nije bio siguran je li ih u vojsku dovelo domoljublje ili neki hormonalni poremećaj – pa iako je usto još i pokazivala sklonost da bez prestanka melje, i to na nesreću ni manje ni više nego o politici, ipak smo je trpjeli jer se uz nju, sudjelujući u našim razgovorima tek ponekim na čas podignutim pogledom, tiha poput sjene, pojavljivala i Amira. Ličila je na jedan od onih Andrićevih likova koji najednom procvatu u tišini, u sjeni nekoga bučnog zbivanja i taj je miris djevojaštva kojim je odisala njena silhueta, izgubljena u prevelikim brojevima uniforme, ublažavao onaj posni okus muškog društva od kojeg smo svi već pomalo žgaravali. Ti nujni i tihi časovi njenog društva uvijek su nosili nešto što nas je podsjećalo na kuću, na nekog iz naše vlastite mladosti…

Jednog od tih popodneva Rasima ugasi napol popušenu cigaretu i ode u kupaonicu ostavivši nas same, mene i Amiru. Ona, zabavljena oparanom stranicom džepa na svom maskirnom prsluku, okrenula se prema prozoru otkrivajući jedar i napet torzo tek stasale žene. Promatrao sam je, uokvirenu osunčanim prozorom, i dok sam smišljao neko pitanje kojim bih oživio tu bezglasnu sliku, ona odjednom okrene svoje plave, pomalo bojažljive oči prema meni: može li se na čas poslužiti škarama? Taj me pogled već okrznuo na poligonu prije nekoliko dana; odjednom je izronila iz visoke trave pokraj ceste i potom, kad sam joj mahnuo na pozdrav, ponovo nestala u šikari, iz koje je dopiralo grubo i bučno balijsko dozivanje.

Pružih joj svoj skromni šnajderaj, ona bez riječi prihvati kutiju i ponovo se pretvori u sliku.

Rasima se vratila iz kupaonice tarući grivu. Nalih joj još jednu šalicu kave, a Amira, uzevši ručnik i šampon, nečujno izađe iz sobe.

– Rasima – rekoh pokazavši glavom prema vratima koja su se netom zatvorila – kaži, bogati, otkud ova mala ovdje?

Rasima, preuzevši moj ozbiljni ton, obrati mi se povjerljivo, kao vojnik vojniku.

– Znaš, mala ti je bila u Trnopolju.

– Trnopolje…?

– Da, u logoru.

Danas sam se, režući rukave na staroj, ali prilično žilavoj košulji, sjetio Amire. A kad se, u nadi da je živa i zdrava, prisjetim kako je brižno i precizno rukovala mojim škarama, poželim samo da joj u nježne djevojačke ruke padne bar jedan od njenih logorskih đuvegija.

Bush govori o potrebi da se pojača kontrola aerodroma. Da, da, aerodromi, hipodromi…

Kad gledam kako se izvještaji koje o nama šalju svjetske televizijske kuće, munjevito smjenjuju s drugim vijestima, s reklamama i glazbenim spotovima, čini mi se da temeljna poruka koju šalje takva vijest – pa čak i kad je ona izričito naklonjena našoj strani – glasi: Imate pet sekundi da nešto poduzmete. Pet sekundi dovoljno je nažalost samo za to da čovjek promijeni kanal.

Kad se ogorčeni evropski intelektualac obraća toj moralnoj tuposti, on kaže:

– Nećete moći reći da niste znali, kao što su govorili Nijemci poslije rata. Ovaj se zločin odvija pred vašim očima.

Da, ali sada će reći kao onaj seljak čija se njiva protezala uz samu ogradu Treblinke: „Znate, u početku je bilo grozno, ali navikli smo se.“

U tom smislu prelazak s „nismo znali“ na „navikli smo se“ predstavlja korak koji pokazuje da se naša vjera u budućnost ne temelji na nadi da će svijet postati bolji, već na nadi da ćemo lakše podnijeti njegovu nesavršenost.

Povlačenje jugoslavenske vojske s Prevlake ocijenjeno je s najvišeg mjesta kao politički uspjeh Hrvatske, pa kad je već tome tako, mi iz terenske diplomacije držimo da Hrvatska nema bolje vanjskopolitičke inicijative od one koju predvodi Bobetko.

Tog jutra kad su odlazili (a čitavu noć bio sam budan u dežurani s Točkicom, koji je naizmjence hrkao i prdio dok se zadnji ostatak neke pletene garniture pod njegovih sto dvadeset kila polako pretvarao u gnijezdo od farbanog šiblja), na nebu je iznad dubrovačkog pomorja osvanuo neobičan ornament; nalik nekom geometrijskom ukazanju po cijelom se jugozapadnom dijelu svoda rastegao gusti preplet bijelih avionskih niti, što ih je, očito čitavu noć, risala neka marljiva saveznička eskadrila. Tvoreći nizove lukova i širokih petlji, koji su veoma nalikovali na tragove što ih sličuhe ostavljaju na ledu, ova je risarija imala i svoj jasno određen premda nenacrtan rub; avionski tragovi dopirali su samo do jedne točno određene granice, a onda su – kao da se odbijaju o nevidljivu mantinelu – bez iznimke skretali natrag prema zapadu, prema otvorenoj nebeskoj pučini i gubili se u onoj finoj izmaglici. Lako odredljiva tangenta tih najizbočenijih krivulja – protežući se na nekih dvadesetak kilometara od obale i tekući usporedno s njom – jasno je označavala današnji borbeni domet američke politike.

Ali, kad uspijem u sebi zatomiti izvjesno poniženje koje mi se time nanosi kao pripadniku jedne male i siromašne vojske – čija avijacija raspolaže s nekoliko uglavnom jednokratnih letjelica, iz kojih isto tako jednokratne posade nad neprijateljskim položajima izbacuju stare bojlere punjene barutom i čavlima – kao estet ipak moram priznati da je ta slika lijepa. Skicirana za stolom neke pentagonske kancelarije ova čipka doduše ne posjeduje onu nenadmašnu likovnu i kolorističku atraktivnost kakvu je svojedobno jedan space-shuttle priredio na marin-plavom nebu Cape Canaveralla, ali nam svojim čistim grafizmom uspijeva prenijeti znakovite i demonstrativne poruke kakve obično dolaze s neba.