Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić

OŽUJAK

Još dok smo se s Dubrovčanima, koji su odlazili, gurkali u tijesnom hodniku barake birajući tko će gdje spavati, bacio sam svoje stvari na jednu od gornjih prični, računajući s iskustvom iz proteklog dijela zime koje me uvjerilo da nema tako slabe peći koja ne bi mogla zagrijati gornji dom. Sad kad sam se ispružio pod samim drvenim stropom, koji sam mogao dohvatiti napol ispruženom rukom, razmišljao sam o tome kako je između mene i otvorenog neba samo jelova colerica pokrivena s nekoliko traka katrana pa ako na taj jalovi kišobran bubne nešto odozgo, makar i bešumna bebica, mogao bih se fino uklopiti u neki poučak o međuodnosu sigurnosti i komfora.

Tako sam s gornjeg ležaja – a svi su donji već bili zauzeti – spuznuo ravno u svoje ražnirane čizme i izvukao se na proplanak tjeran nelagodnom slutnjom da će se za sekundu-dvije čitava baraka pretvoriti u hrpu iverja, a za mnom su, očito sustižući moje slutnje svojima, izmiljeli Boško i Mali.

Nismo strepjeli bez razloga. Dubrovčani su već prethodnu smjenu upozorili da pada svako popodne: Crnogorci su se već duže vrijeme držali po strani, ali Vučurevićevi su derali dok je god bilo danjeg svjetla, i to kad bi god kojem palo na pamet. To je odlična osnova za prevenciju, taman na tragu one doktrine po kojoj granata može pasti samo u dva slučaja – kad joj se nadaš i kad joj se ne nadaš.

Čitav smo se dan vrtjeli oko barake i po njoj, krijući jedni od drugih nemir što ga je to iščekivanje u nama izazvalo sileći nas da poput drugorazrednih kockara tražimo sudbonosne znakove, da ih odčitavamo u bezazlenoj slučajnosti svijeta i odmah se ravnamo prema njihovim skrivenim porukama. Da nije bilo tako hladno, legli bismo negdje u zavjetrinu i pričekali noć; ovako smo se samo klatili od neizvjesnosti do neizvjesnosti, sa željom, koju su poticali već izmoreni živci, da netko drugi, neka izvanjska sila preuzme odgovornost za naše dalje kretanje.

Mato kao da je slutio što se roji u našim glavama i povremeno je izdavao naredbe da se zauzmu položaji, na što smo spremno uskakali u plitke vrtače ograđene pješčanim nasipom, iz kojih su cijevi minobacača virile poput dimnjaka. Pri kraju jedne od takvih vježbi počele su padati granate, pet ili šest komada, ispaljene po svoj prilici naslijepo tako da su padale u nasumičnom rasporedu oko našeg položaja i dolje prema cesti, kojom je danas već dvaput prošao školski autobus.

Stisnuti uz vreće s pijeskom slušali smo kako se olovni bob rasprskava na kamenu odjekujući u sivom predvečerju nekim zvonkim, gotovo bi se reklo lijepim zvukom.

Kad s naših položaja kod crkvice Sv. Tome, s kojih se pruža lijep pogled na čitavo Konavosko polje, ugledam u dolini onaj niz kockica, poredan uz zategnutu crtu ceste, u koji se iz ove perspektive pretvorila Gruda, moram se dakako sjetiti da se pod jedan od ovih krovića prije šezdeset i tri godine smjestio žandarski podnarednik Stipe Šimić sa sinom i trudnom ženom, koju je poveo iz njena patricijskoga pelješkog doma da je sljedećih petnaest godina, s dvoje djece i dva kofera u rukama, šutke vuče iz prekomande u prekomandu, sve do bijelog Zagreba, u kojem će zauvijek ostati. I kako se ponekad ne mogu oteti misli o tome kako je sudbina samo projekcija nekoga vrhunaravnog geometrijskog zakona na zgužvano platno naših života, pitam se je li mogao tada, devetsto dvadeset i devete, naslutiti da će jednoga dalekog dana na tim brdima iznad Konavala netko poput mene stražariti nad krhkim spokojem njegova tadašnjega uredovnog okruga.

Ali kad ga se sjetim, svoga pokojnog djeda, onako mrkog i nepovjerljivog, uvjerenoga da je samo Bog postojaniji od ljudske opačine, čini mi se, zapravo, da mu je tako nešto moralo pasti na pamet svaki put kad bi podigao pogled prema Sokolinama.

Taman sam stao u red za ručak kad se ispred improviziranog šanka za kojim logističari prodaju pivo i sokove, jedan dečko iz treće satnije prasnuo punom pivskom flašom po glavi.

Svi smo se u tom času okrenuli prema mjestu s kojeg je dopro taj mukli prasak stakla i ugledali ga u slapu pivske pjene koji mu se slijevao niz leđa. Tren kasnije, kad se s ostatkom boce u ruci okrenuo prema nama, već mu je čitavo čelo bilo krvavo; krv je curila niz mokro, iscereno ružno lice kapajući po košulji i po podu, a on se u tišini pune prostorije nekoliko puta teturavo okrenuo oko sebe kao da uživa u toj gadljivoj i namrštenoj pažnji.

Prišao mu je zatim neki samaritanac, ne puno trezniji od njega, da mu s komadom zavoja zamota razbijenu tikvu, malo zatim i doktor, kojeg su dozvali iz časničke kantine, i tako su glavinjali sva trojica među redovima klupa i stolova dok se za njima vukao razmotani ferbant ostavljajući klizav, prljavocrveni trag. Klipan se u jednom času otarasio toga saniteta, čak je doktoru, koji je napravio još nekoliko koraka za njim, zaprijetio vilicom, da bi potom odglavinjao do sredine blagovaonice i tamo vrlo teatralno, gotovo pobjednički polizao jednog za drugim svoje krvave prste.

Na likovnoj izložbi – koja je pod nazivom Ljudi za sva hrvatska vremena priređena pod pokroviteljstvom Ministarstva obrane (Hrvatska se naime brani kulturom) – autor, inače profesor Likovne akademije, izlaže ciklus portretnih skulptura malog formata, u kojima se kroz „osobni odraz svoga osjećanja toga povijesnog trenutka“ nastoji odužiti sedmerim protagonistima naše borbe za ispunjenje devetstoljetnog sna, s Predsjednikom na čelu.

Iz Predsjedničkih dvora, gdje je predstavljena javnosti, izložba kreće u svijet.

Dakako, novinski kuloari – otvoreno sumnjajući u bilo kakav dosluh artista i njegove muze na tom poslu – zlobno bruje o još jednom primjerku udvorničke umjetnosti. Tema, reći ćemo, kao stvorena za Zagreb.

Ali ako u analizi ovih sedam malih formi krenemo putem one psihoanalitičke interpretacije koja tvrdi da se stvarni sadržaj neke strukture može otkriti u onom što je iz nje očito ispušteno – onda ova vrtna garnitura ipak nije hommage Tuđmanu, kako to insinuira kulturnjačka oporba, nego Snjeguljici.

Pa ipak, bez obzira na zbiljske ili pretpostavljene ambicije naše dvorske umjetnosti, teško da će itko od natjecatelja dostići onu stvaralačku mjeru, onaj tvorbeni princip što ga je ustanovio stari Augustinčić. Znajući da je promatranje društva po važnosti u najmanju ruku jednako poznavanju anatomije, on je svoj kanon stvorio doslovno na Titovom liku: Tito je bio Tito, Titova majka bila je Tito s rupcem, Matija Gubec bio je Tito s brkovima i možemo reći da je prava šteta što inače dugi majstorov život, u koji je svojedobno zalutao i jedan – uostalom, prilično dobar – Pavelićev portret, nije bio bolje sinkroniziran s najnovijim društvenim promjenama, pa da vidimo kako bi se ta poetika dalje razvijala (npr. „Tito s naočalama, ali bez zemlje“).

Na koordinaciji je opet bilo prigovora na dežurstva, kurire i službu buđenja. Moj lancman, kurir Pogledić, koji na svakoj koordinaciji dežura u kutu za slučaj da Koletiću treba trknuti po čašu vode, stoji večeras izvučen iz svoga protokolarnog stand bya, stoji dakle sasvim blijed i grize usnicu dok se o njemu raspravlja kao da se govori o nekom fikusu koji treba premjestiti iz sobe na hodnik ili naprosto baciti. Ali ovaj lakat muža već je davno svoju sudbinu prostro pred oltar Domovine i svaku je varijantu spreman podnijeti kao sastavni dio tog zavjeta.

Istini za volju ni on ni Točkica nisu baš suradnici koje bi čovjek poželio. Kod Pogledića me u početku – a „početak“ je onaj period u kojem čovjeku pristupaš kao odrasloj osobi – bilo nerviralo to što je neprestano brljavio, čak i kod onih najjednostavnijih poslova. Ako ga pošalješ da u sobi tristo pet probudi onog na prvom krevetu desno, a u sobi tristo sedam onog kod prozora, napravit će kaos. Poslije sam ustanovio da će kod tako strukturiranih zadataka već onaj treći naputak „…a u sobi tristo sedam“ izbrisati prvi i tako redom. Tu su, mislio sam, jedini lijek olovka i papir. „Pametan piše, a budala pamti“ hrabrio sam ga, ali njegova je dvobitna radna memorija teško izlazila na kraj i s tim alatom: ako uzme papir s popisom ljudi koje treba probuditi tek u mraku prve sobe u koju uđe, sjetit će se da nije uzeo bateriju; vrati li se po bateriju, zaboravit će popis. Ipak izvlači ga potpuna predanost zadatku i spreman je – procijeni li da je konspirativnost njegove zadaće ugrožena – bezodvlačno progutati i popis i olovku i bateriju.

Točkica je međutim drugačiji: njegovi su spiskovi precizni i usustavljeni tako da se posao obavi u što manje koraka, stvarnih i programskih, u čemu se odmah otkriva sistematični intelekt lijenog čovjeka. Slaba mu je točka u programu to što vrlo rijetko uspijeva postići da se na vrijeme probudi prva osoba s tog spiska – on sam.

Neku mi ga se noć nije dalo gnjaviti jer se opet izvalio u dežurani poput tuljana, mučen hemoroidima, gastritisom, i još tko zna čime, a prije nego se ta gomila sala smirila na ležaju, još je stigao prostenjati da ga, bez obzira na hemoroide, i dalje tretiram sasvim službujuće: kad bu kaj trebalo, ti me samo probudi. U četiri ujutro kad je trebalo dići vozače, sâm sam uzeo bateriju i krenuo za elipsom mutnog svjetla sve do one kiselkaste sobe u kojoj spavaju Duci, Tonček i još njih dvojica-trojica. Ne znam je su li im one male zatonske drolje sinoć nešto usule u piće, ali kad sam s vrata osvijetlio baterijom njihove izgužvane postelje, i njih gole i predane nekom nemirnom i znojnom snu, pimpeki su im stajali zadignuti kao za smotru.

Ustaj, vojsko!

Ljudi poput Mate – kakvih na Vlaki, hvala Bogu, ima dovoljno – šire oko sebe sigurnost: to su habajući slojevi svake vojske i svakog naroda, onakvi u čijem su mesu devedeset prve zaglibili četnički tenkovi. U mobilizacijskim planovima te su osobe specificirane kao takozvani mali ljudi, za koje se pretpostavlja da ionako posjeduju neki prirodni imunitet pred Poviješću, uvijek spremni da budu heroji, da poginu i da potom opet uskrsnu u svoj svojoj beznačajnosti. O Erazmovom Priručniku za kršćanskog vojnika nisu nikad čuli, ali ga, reklo bi se, znaju napamet.

S onim smiješnim šeširom, marljiv i uvijek pomalo odsutan, poput starog konja, Mato je primjerak onoga slikovitog i arhaičnog seljaštva što ga kao tip danas na životu održava još jedino neimaština. Kad priča – a to baš nije tako često – on svoje jednostavne riječi uvijek dorađuje nezgrapnim pokretima ruku, tim mršavim alatkama koje se u hodu klataraju oko svoje spondilozne osi kao da same od sebe traže neki posao. Tom nespretnom, ali blagom pojavom, širi oko sebe stoičku vjeru da se sa svijetom čovjek najprije mora pomiriti i da bez toga nema ništa, nikakvog posla ni promjene.

Pričaju njegovi iz Dobrovoljačkog kako je jednom na Baniji za vrijeme jakoga artiljerijskog napada sjeo u intendantski kombi, iz kojeg su prestrašeni kuhari poiskakali u jarak, i cestom stalno tučenom minobacačima odvezao ručak do naših položaja. A tamo je tako padalo da se dečki uopće nisu usuđivali izaći iz kuće u kojoj je bila komanda, nego im je sam Mato donosio manjerke iz kombija i jednu po jednu dodavao kroz prozor.

– Ha, ne možeš ljude ostavit gladne. Sjednem u auto i samo kažem: Bože, ja ti baš ne idem u crkvu, ali sad mi pomozi, ako hoćeš.

To da se čovjek u opasnosti sjeti Boga i crkve, nije naravno nikakva novost, dapače promicatelji hrvatske duhovne obnove i ne slute koliko njihovog posla svakodnevno obavi svetosavska artilerija, ali ova lapidarna Matina rečenica, koja je istodobno i ispovijed i molitva, nije bila samo mrmor usana osušenih od straha, nego prije svega poziv na suradnju. On je čovjek koji se opasnosti odupro konkretnom ponudom: pomozi mi da ja mogu pomoći drugima.

Znamo da nismo dostojni da uđe pod naš krov, ali treba imati svijest o tome da se obraćamo živome i svemogućeme Bogu, i petlju da se doda ono – ako hoćeš. Fiat voluntas tua.

I naravno, da se sjedne u kombi u onakvoj situaciji.

Jedan od Vučurevićevih kamiona pokušao se prošvercati preko B.-ske ceste u više nego kurioznom trenutku kad ni jedan od pet naših tenkista nije bio pijan. Za te frikove moglo bi se reći da su inače veseli i mirni momci, ali da znaju biti neugodni kad se rastrijezne; u takvom im se stanju, usprkos strogoj Marinovićevoj naredbi da se ne puca, tri i pol kilometra udaljena „stodesetka“ ukazala kao izazov koji se ne odbija bez teške štete po samopoštovanje.

Uglavnom, kamion se tako temeljito rasprsnuo da su naši, gurkajući se pred okularom panorame, tek po komadima nagorjele odjeće na okolnom grmlju uspjeli razlučiti je li taj terenac prevozio hranu ili ljude.

Popularnost našeg mačka počiva baš na tome što svi uživamo u njegovim porocima. Ujutro, čim ga pustimo u sobu, taj će glavati žderonja protisnuti jedan mrzovoljni pozdrav i sklupčati se na ležaju koji smo mu postavili u kut iza štednjaka, baš kao umorni borac koji se vraća iz noćne ophodnje. Do ručka će to toplo klupko ležati na ružičastoj perini bez ikakva znaka života, sasvim neosjetljivo na promet i galamu koja čitavo prijepodne vlada u sobi i svatko tko ga pokuša probuditi, začudit će se kako čvrst san ima ta zvijerka. Potrebno ga je doista prodrmati, kao zaspalog pijanca, da bi se probudio, a i tada će se samo protegnuti, zijevnuti i okrenuti na drugu stranu. Ali čim oko podneva začuje zveket bešteka, oživjet će najprije njegove uši, zatim će nepogrešivim instinktom kuhinjskog predatora iskrsnuti na onoj točki sobe na kojoj je najvidljiviji njegov probuđeni apetit i pogledati nas raširenim očima punim iščekivanja, onim toliko ljudskim pogledom koji vapije: gospodo, sve svoje ideale mijenjam za pola konzerve tunjevine.

Ugodno je i okrepljujuće, za nas pretovarene teškim smislom povijesnih zadaća, tetošiti jedan život u kojem je sve bjelodano kao na dlanu. Ljubav, odanost, glad, ravnodušnost, tuga, strah… sve čiste boje našega vlastitog čuvstvenog spektra, koji put dovedene do takvog intenziteta da se doista pitamo znaju li, i mogu li, te životinje mnogo više nego što nam žele otkriti. Neki sam mu se dan javio s terase, i čim je otkrio da se ne može popeti do mene, počeo je mijaukati, u čitavim nizovima različito intoniranih zvukova, koji su se slagali u prave mačje rečenice, sve žalosnije i žalosnije, i učinilo mi se na tren da to malo stvorenje upravo pati zbog toga što mu nedostaje onakvih riječi kakve bih ja mogao razumjeti, odnosno što meni nedostaje sluha da razumijem ove kojima mi se obraća.

Životinje vole vojnike, ne samo zato što slute onaj višak nježnosti (i hrane) koji mi u našem svijetu, lišenom djece i žena, nemamo s kim podijeliti, nego i stoga što vojnici – noseći sve svoje vonjeve sa sobom – u životinjskoj percepciji sigurno izazivaju žive i bogate slike, sasvim različite od onih jednoobraznih i prikrivnih u kakve nas uokviruju naše gardističke uniforme, a od kakvih ostala živa bića, primjećujem, već pomalo okreću glave.

Nakon svih čuda koja smo postigli, predsjednik Tuđman najavljuje i hrvatsko gospodarsko čudo. Ni moja vjera, si licet parvulum, u to čudo nije mala. Ona međutim ne počiva toliko na inozemnim kreditima i iseljeničkom novcu koliko na onoj armiji zemljaka koja je baš po izbijanju rata ustanovila da je Domovini najpotrebnija na radnom mjestu.

Nakon Franje i Alija je potpisao Vance-Owenov plan. Sve se u ovoj priči odvija kao po onom Lecovom aforizmu: Mi zečevi i pilići sporazumjeli smo se da se nećemo uzajamno proždirati. Sad samo da taj sporazum potpišu i lisice.

Siroti je Lec svojedobno s indignacijom odbio jedan poziv za gostovanje u Sarajevu.

– Zaboga, pa u tom su gradu ubili mog Nadvojvodu.

Karadžićevom skanjivanju sada je svrha jedino dobivanje na vremenu, ali bojim se da ova igra nije ništa prema onom manevarskom prostoru koji će mu se otvoriti kad jednom potpiše taj papir.

Kod S. gledam domaću zabavnu emisiju u kojoj voditelj, ničim izazvan reklo bi se, prilazi jednoj gledateljici u studiju.

– A, na što Vas – pita je – asocira riječ „Europa“?

– Na zajedništvo svih ljudi – odgovara ona kao iz puške.

Publika plješće, ganuti voditelj na trenutak ostaje bez riječi, ali slika iz studija govori sama – mi smo doista Europejci, ta to se naprosto ne da sakriti.

Jučer, međutim, Večernji prenosi iz New York Timesa tekst o potpunoj neučinkovitosti evropske administracije u rješavanju balkanskog pitanja, potpisan od lucidnog Anthonya Lewisa, koji tvrdi da Evropa ne može izaći na kraj sa svojim bitnim traumama jer se birokrati Evropske zajednice uglavnom bave pitanjima poput standarda za sadržaj mliječne masti u sladoledu. A.-in bi stari rekao: ko ima masla i muda maže. Za civilizaciju s tako preciznim osjećajem za mjeru, pitanja koja haraju ovim dijelom svijeta, moraju, dakako, izgledati sasvim apstraktno.

Nije, međutim, stanovitih mana apstraktnog mišljenja lišena ni naša čežnja za tim prostorom zajedništva sviju ljudi i sviju standarda. Najprije, taj prostor već barem stotinjak godina ne izgleda onakvim kakvim ga pokušava predstaviti naša politička elita – ne bi li iz te predstave ugrabila štogod legitimiteta – a osim toga i sama je čežnja osjećaj kojim se samopouzdane kulture baš ne istrčavaju. Štoviše, čini se da žeđ za Evropom u osnovi pripada istom tipu osjećaja kojem pripada i ozloglašena jugonostalgija; to je doživljavanje Hrvatske kao ostatka izgubljene cjelovitosti, to je onaj osjećaj povijesne, uljudbene, zemljopisne nedostatnosti koji nas je kroz povijest stalno gurao u alijanse i mezalijanse svih vrsta, iz kojih smo poslije morali spašavati i naše državno pravo i naš jezik i naše teritorijalne krpice.

I što je najturobnije – takve parade evropeizma vrlo često služe samo tome da se zataška onaj balkanski pol hrvatstva, kao da je to zaraza koju smo nehotice pokupili u javnom zahodu. Ali potiskivani će Balkan, kao da nam se ruga, iskrsnuti upravo u našoj predodžbi o Evropi: onakvoj predodžbi kakvu je demonstrirala ta televizijska emisija ili onakvoj, na primjer, kakva nas je prije dvije-tri godine uvjeravala da rata neće i ne može biti jer će Evropa skočiti da nas brani, da brani nas koji na kušnji povijesti utjelovljujemo njena fundamentalna načela.

A ta su – kako nam otkriva Anthony Lewis – sadržana u točnom procentu mliječne masti u sladoledu.