Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić
SIJEČANJ
Sandi ima američku vreću za spavanje, s rukavima i podstavljenom kapuljačom, i s jednim poprečnim šlicom u visini bedara koji mu omogućuje da izvuče noge i tako – ne izlazeći iz svoje prenosive postelje – stigne do zahoda ili, u slučaju da se pojavi takva potreba, i do neprijatelja. Koji će put, samo da pokaže svoj smisao za pravilan izbor, prošetati u toj vreći među vojnicima, s navučenom kapuljačom i s donjim dijelom koji se vuče za njim poput repa, nalik mladuncu nekog prethistorijskoga, juratičkog reptila.
No, pođe li na počinak pripit, ta vreća, skrojena od silne želje za praktičnošću, pretvara se u jedva razmrsiv sustav ciferšlusa, uzica i remena i on se neće uspjeti uvući u nju prije nego me probudi pušući od uzaludnog napora. Palim, dakle, svjetlo: on žmirne dva-tri puta, skrušeno se uvlači kroz veliki prorez na prednjici svog sarkofaga, šake ubrzo izrone iz debelih tuljaca rukava i odmah podvezuju kapuljaču pod bradom, i potom se cijela poliamidna larva, uz jedan mutan, ali zahvalan pogled smiruje na podu. Za pola minute, taman kad bi neupućeni promatrač pomislio da je zaspao, promeškoljit će se na hladnom podu kuhinje. „A sad uključujem grijanje…“ i jedan otegnut, gotovo žaloban prdac izvit će se iz utrobe nanadmašne američke vreće. Znam da sad slijedi nekoliko pravih grumenova zvuka, roktavih i impulzivnih, ali da će za čas sve utihnuti u prigušenom staccatu, nalik udaljenom rafalu heklerice.
Kroz polusan čini mi se da Sandijeva vreća bubri i nadima se poput balona i da će za koji čas gotovo nečujno, tek uz šušanj svoje sintetičke košuljice, odlebdjeti negdje nad Elafite, Odisejevim tragom.
U trenutku kad smo ušli u birtiju i poredali se uzduž šanka, Stipe je pipničarki rekao da najprije ugasi „to“ pokazavši pritom na mali televizor (ugasila je bez riječi), a tek je onda pozdravio, napadno glasno, i zaokružio pogledom po prostoriji. Iako smo upravo bili zakinuti za Predsjednikovu sliku i ton, nitko nije protestirao, dapače opći je cerek potvrdio konsenzualnu atmosferu jedne hrvatske krčme u koju su, svoji na svom, hrvatski vojaci došli na gemišt.
Prije su me takvi skečevi dovodili na samu ivicu gnjeva; viđao sam vojnike koji opsuju pri svakom spominjanju Hadezea, Tuđmanove postere koji služe za igru pikada, a ono što bi me razjedilo, bila je statistički prilično utemeljena pretpostavka da su većina tih skrnavitelja bili upravo Hadezeovi glasači i da je sva njihova demonstrativnost bila tek igra koja im je valjda trebala pomoći da se pomire s određenom nelagodom vlastitog opredjeljenja. Iz dubine svoga gnjeva ja sam im, sa sumnjivim prezirom birača koji je ostao u manjini, upućivao ironična pitanja – „Kakva je to stranka koje se srame njeni vlastiti glasači?“
Drugi izbori zatekli su me u vojsci, koja je u to vrijeme još predstavljala prilično reprezentativan društveni uzorak, a osim toga očitovala se kroz neskrivene političke simpatije i antipatije, te mi se stoga učinilo da je sve to skupa sasvim prirodni učinak kratke povijesti Hadezea i da smo sada, utvrdivši gradivo, kao društvo, kao glasači, stasali do osnovne vještine političkog pluralizma, a ta je – prepoznati vlast po njenim prvim greškama. Ukratko, promatrajući predizborni poster s Predsjednikovim likom – koji se, u stilu onih nezaboravnih dizajnerskih rješenja što su svoje zlatno doba imala na omotima prvih ploča Vjekoslava Jutta, poput sokola raskrilio nad cijelom površinom zabranjenog plakatiranja – ja sam izbore dočekivao s takvim uvidom u naše predizborno raspoloženja da mi se sve skupa činilo jasnim i nedvosmislenim poput otvorene glasačke kutije.
Međutim, ne samo da izbori ponovo završavaju uvjerljivom pobjedom Hadezea i Tuđmana već ja ponovo ne uspijevam upoznati te glasače. Gdje se sakrila ta izborna većina? Zar su izbori lažirani? Zar je uopće moguće da bi se lažnjak takvih razmjera – na kakve je, naime, ukazivala razlika između rezultata izbora i mojih očekivanja – mogao obaviti u tajnosti? Ne, ne, nije mi ostalo ništa drugo nego da se pomirim s činjenicom da su ti isti opet glasovali onako kako jesu i da pronađem uzroke koji bi ovu posljedicu protumačili kao kolektivnu pogrešku.
Vratimo se plakatima: Hadezeova promidžba nije napravila takav lapsus da zatraži usluge nekog velemajstora dizajna, poput liberala, ne samo zato što bi slutila da od toga brašna nema pogače, već naprosto zato što za tu struku nikad nije ni čula. Jer – kad se vodi računa o recipijentu, onda prava promidžba ne zaboravlja ni na namjerne greške u ukusu; oni su se mogli obratiti nekom obrtniku američkog tipa s preciznom specifikacijom svojih zahtjeva: Želimo plakat za slabo pismenog, politički kratkovidnog i frustriranog malograđanina, koji doma na zidu drži uokvirene poklopce od bombonijera s nacionalnim i floralnim motivima, a subotom navečer tuče ženu.
Ali, ne. Ukus državotvorne stranke određen je ukusom Predsjednika, kao mjere svih stvari, a taj je pak ukus, bojim se, odnjegovan na armijskim sletovima i duboko vjerujem kako naš Predsjednik u dubini svoje duše još uvijek ne vjeruje da je umjetnost u stanju stvoriti išta savršenije od one ljudske piramide koju pitomci vojne akademije izvode kao završnu točku majskog sleta, pri čemu posljednja, akroterijska figura vodnika Jovanovića, uzveravši se preko ramena svojih drugova na sam vrh Umjetnosti – svi za jednoga jedan za sve – užarenog pogleda zabija pušku u nebo.
Piramida međutim nije bila samo bezazlen stadionski ornament, piramida je ključna slika u intuitivnoj ikonografiji autokratski ustrojenog svijeta. Stotine godina već se vlast u ovoj zemlji ne sastoji ni od kakve osobito suvisle ideologije, već od strukture, od kapilarne mrežice rajkoma i mjesnih povjerenstava, koja se poput piramide diže u nebo i na čijem vrhu neki car, kralj, maršal ili general lupa šakom po stolu.
Za takvu konstrukciju, koja u osnovi predstavlja sasvim tipičan zagorski feudalni planetarijum, Tuđmanu je bio potreban iskusan tehnolog, čovjek koji zna kako zgrada vlasti izgleda iznutra, a u Hrvatskoj danas teško da za taj posao ima kvalificiranije osobe od Manolića. Dok je na primjer Paradžik – kao tehnolog jedne romantičarske ideje – novačio i oblačio dobrovoljce, Manolić je štancao rajonske komitetlije. Dobrovoljci su išli sjekirama na tenkove i pretvarali se u parte na zidu Glavnog stana u Šenoinoj, parta je ubrzo postao i Paradžik, potom i Blaž Kraljević, jednu partu u toj freski zauzeo je i heroj Žarko Manjkas Crvenkapa (hoće li se po njemu ikada zvati koja ulica?). S druge je strane ulice Koalicija – kao udruženi i dostojanstveni ratio – ustrajno mahala svojim ekonomskim programom, ne videći da usijanu biračku masu ta tema rajca jednako koliko i program zaštite roda. Komitetlije su se za to vrijeme množile u tišini i Hadeze je ubrzano pravio tu strukturu koja je u pučkoj predodžbi odgovarala slici vlasti, idući od samog početka na onaj neizbježni moment u kojem glasač ostaje sam sa svojim papirićem, nevidljiv u svojoj odluci. I baš je to bio taj Hadezeov pojedinac kojeg sam ja tražio po zadimljenim soldačkim birtijama – frustrirani čovjek, koji s figom u džepu stoji kraj glasačke kutije. Razmislimo li o tome što smo sve u stanju učiniti onda kad nas nitko ne gleda, priznat ćemo da je to baš ono što ćemo kod drugih najprije ismijati ili optužiti.
Prema tome, čovjek koji je napravio te plakate, nije radio projektirani, smišljeni kič. On je bio uvjeren da radi remek-djelo (tako je uostalom glasila i narudžba) i tako su radili svi obrtnici okupljeni na izgradnji piramide koja se naziva Hrvatskom demokratskom zajednicom, a osobito oni zaposleni na njenom oslikavanju, na ovoj gigantskoj freski čiji teatralni, ivekovićevski motiv treba izazvati neodoljivu predodžbu o trijumfalnom izlasku gusaka iz magle.
Doista, ništa drugo nego naša vlastita slika pobjedonosno bačena u lice.
Kad iz svoje subordinarne perspektive dignem pogled prema Lehneru, našem uredskom strategu, ne mogu da uz malo ironije, koliko dopušta razlika u činovima, ne primijetim kako se u njegovoj potrazi za što ljepšom jaknom, pištoljem, autom, kapom, iscrpljuje i čitav smisao njegova angažmana u Hrvatskoj vojsci. Pa ipak, kod ovog se dobričine ne radi o pukom nedostatku povijesne svijesti, nego o ponešto izraženijem simptomu one opće slabosti koju je skrivio rat pruživši, naoko paradoksalno, svima nama priliku za bijeg u djetinjstvo. Lehnerovi autići, pištolji u futroli, njegovi kauboji i indijanci označeni plavim i crvenim šiframa na kartama u operativi, dio su zatvorenog svijeta u koji se, najvjerojatnije nesvjesno, sklonio pred histeričnom svakodnevicom svoga civilnog života. Rat, doduše, može ponekad biti i smrtonosan, ali, zar nije i djetinjstvo puno svakojakih opasnosti? Kao djeca, mi sasvim ozbiljno razmatramo mogućnosti da nas pojede lav, odnese vještica ili zgrabi kakav manijak. No, u djetinjstvu nam uvijek neko čudo pritekne u pomoć i zato je lako podleći iskušenju da mu se vratimo.
Ipak, sretnem li ovih dana na nekoj od kozjih staza Visoke glave barbaresknu pojavu sa šubarom i bundom, moja vjera u Djeda Mraza – bojim se – bit će na ozbiljnoj kušnji.
Kad smo konačno stigli pod sam vrh Kipera, koji se kao najviša i najizbočenija naša čuka poput rta zabija nad srpska sela na ivicama Polja, na meni je bilo mokro sve, uključujući i bluzu.
Nemam onaj poticajni nedostatak mašte koji ponekad stvara heroje od običnih, nerijetko i suviše običnih ljudi, ali imam jednu, za vojnika zahvalnu osobinu – uplašim se kad je već kasno. I Kiper je – to sam, doduše, vidio i prije nego smo stigli na vrh – jedno od mjesta bez kojih sam mogao u svom životu. Sad imam dovoljno vremena da razmišljam o B.-inim ljetošnjim riječima; na vrhu Kipera, odakle ujutro s dvogledom gledam kako se sporo razmiče magla nad Trebinjem, sjećam se njegove iznenadne kivnosti na one koji su se, da tako kažemo, lišili časti da i sami malo ponesu naš zajednički križ.
Biti opsjednut samim sobom, poput svake opsjednutosti, nesumnjivo je znak bolesti. Teške i – u ovom slučaju – vrlo suvremene bolesti. To znači okrenuti leđa vlastitim granicama držeći da iza njih nema ničega, u svakom slučaju ničega vrijednog. Mrzovolja kojom Evropa tretira naš slučaj, ne potječe iz neke načelne antipatije ili simpatije, to je mrzovolja kojom se dočekuje svaka izvanjska buka koja nadrasta uređena suzvučja našega unutarnjeg prostora. Evropa želi biti dovršen svijet i to je nažalost ono što nismo shvaćali odrastajući u komunističkom provizoriju, koji je, kako netko već reče, sve svoje istine ispisivao slovima izrezanim od stiropora. Vjerovali smo – i to je hrabrilo mnoge od nas u tom stiropornom svijetu – kako je upravo Evropa onaj prostor u kojem se čuvaju provjerene, opće, pa samim tim i naše vrijednosti. A sad, kad smo moralne gabarite tog prostora prisiljeni spoznavati poput slijepih miševa – slušajući, naime, odjeke vlastitih krikova – shvaćamo, u naponu toga neveselog posla, da nam se rečeni prostor sve više otkriva kao gluha komora; sve manje kao zbirka civilizacijskih vrlina, a sve više kao gluhonijema Barbikina soba.
Zbog toga je Evropa drago utočište našim dezerterima: premda odlaze s isprikom da to nije „njihov rat“ (a kakav bi to bio „njihov rat“?), oni ne bježe ni od mobilizacije, ni od rata, ni od straha od smrti, oni bježe od kušnje, od izazova – nazovimo to tako – da stave jaja na vagu. Jer ljudske se vrijednosti čuvaju samo na jedan način, tako da se stalno provjeravaju.
I tako ja s vrha Kipera ponekad skrenem pogled u hladni mrak sjevernog neba. Tamo negdje, iza mnogo brda i dolina koji se jednim imenom nazivaju Bosnom, Evropa spava svojim getsemanskim snom. Negdje u tom pravcu leži i moj rodni grad, na čijem se Trgu – pod žutim svjetlom visokih kandelabra – u ovaj kasni čas rastaju mladi ljubavnici trčeći za svojim noćnim tramvajima. Neka djevojka – gotovo da je vidim, naslonjenu na stražnji prozor tramvajskih kola na kojem je kažiprstom narisala srce – nestaje niz izduženu vijugu tramvajske pruge prema Črnomercu, a pripiti vojnici iza te mlade herčeve dame teturaju među praznim tramvajskim sjedalima s cigaretom u ruci, kao prekaljeni mornari električnih gondola sve dok ih san varkom ne povede na kružnu vožnju, od remize do remize, od remize do remize…
Ne vjerujem u svijet koji odrasta pošteđen kušnje.
Spavao sam sve do dva ujutro kad me Brezovčan probudio zbog smjene i kad sam se izvukao iz onoga kamenog iglua u koji smo se smjestili on, ja i njegov kum, i još desetak puhova, gotovo da nisam prepoznao krajolik: pod jakim svjetlom žutog mjeseca, koji je maloprije izašao, na nekih se sto ili dvjesto metara ispod nas prostro gusti kudeljasti sloj oblaka, a naokolo su iz te nepokretne mase, nalik ugaženom snijegu, koja se prostirala cijelim noćnim horizontom, poput santi izvirivale gole lubanje kraških čuka. A kad smo se, drhteći od zime i onoga složenog osjećaja što ga kod protivnika nazivamo strahom, Brezovčan i ja popeli u naše kameno gnijezdo nasađeno na samo tjeme Kipera i pogledali na drugu stranu, tamo se magleni tepih razvaljao čitavim Poljem, sve do crne silhuete Orjena na horizontu.
– Ko da smo u avionu – rekao je Brezovčan i skutrio se iza grudobrana.
Pravoslavno groblje na Vjetrenu razvaljeno je i opljačkano. Ipak, gledajući odmaknute i razlupane grobne ploče tješim se mišlju da su to i sami pokojnici, probuđeni nezaustavljivim topotom naših brigada, pobjegli za svojim živim suplemenicima. Povijest se povlači kao oseka.
Fijuk snajperskog metka koji prolazi visoko iznad mene, to je valjda poziv na odgovor, zelenbor. Zvuk koji se tangencijalno dotiče onog kruga što ga opisuje briga za vlastitu glavu. Tek nakon fijuka stiže i pucanj, suh i sitan, poput pucnja dječje kapisle. Ali, pri svakom pogledu kroz otvor našega malog bunkera imam taj neugodni osjećaj da mi končanica sa čedinog snajpera titra na čelu, kao neki nestašni pramičak.
Srpski nam je glasački korpus uputio najljepšu božičnu čestitku koju smo mogli dobiti: pobjedu Miloševića i Šešelja na izborima u Srbiji.
Nema potrebe da glumimo zabrinutost zbog toga što su izbori učvrstili Miloševića i Šešelja na vlasti. Srpska je ludost možda jedina sastavnica ovog rata i „novoga svjetskog poretka“ koja je u stanju pojesti svoj vlastiti sistem, i stoga vjerujem da nas ona, čak i kad nam se učini da smo od svih zaboravljeni, neće ostaviti na cjedilu.
Ako ovo naraslo međunarodno neraspoloženje prema Srbiji u svojoj histeričnoj trudnoći ipak rodi vojnu intervenciju, što se sad ponovo čini mogućim, i ako taj pritisak izazove ono što je po neki narod i društvo najpogubnije, naime građanski rat, Srbija čak ni u toj suicidalnoj kadenci ne bi prepoznala svoje današnje lice, niti bi došlo do onoga katarzičnog djelovanja koje takvo prepoznavanje po Aristotelu donosi. Zahvaljujući tome što pri svojim seobama ponesu samo najnužnije – san o Velikoj Srbiji – Srbi nevjerojatnom lakoćom preskaču iz mita u mit i u stanju su sa svakog zgarišta već sutradan osvanuti u svoj svojoj bizantskoj čednosti na nekom novom mjestu. Oni jesu izabrali Miloševića, jer ono što im se događa još uvijek ne povezuju s njegovom vladavinom, kao što i jednom kad ga budu vješali – ti isti mali ljudi uvjereni da sprovode pravdu – neće shvatiti da se ne radi ni o kakvoj pravdi, nego o još jednom amortizovanom mitskom junaku njihove povijesti, jednom koji je u međuvremenu od srpskog imena napravio ružnu, internacionalnu psovku.
M. tvrdi da mu istoga dana kad ga u Beogradu objese, u Zagrebu treba podići spomenik, „Pomisli samo što bi nam danas radili da su se onda, na 8. sjednici, odlučili za Stambolića“.
Preksinoć, nešto prije svitanja, na stražarskom mjestu koje pokrivaju Minobacači, stražar je iznenada ugledao silhuetu koja se niz zasjenjeni greben brda spuštala ravno prema njemu. Prestravljen, dečko se bacio u zaklon i osuo čitav magacin u mrak ispred sebe, a silhueta je na to – sasvim doslovno – eksplodirala.
Probuđeni bitničari rastrčali su se po kamenjaru, a onda je, nakon nekoliko minuta meteža, netko baterijskom svjetiljkom ipak pronašao stražara, koji se zavukao u plitku škrapu i otamo čitavo vrijeme urlao „Ubio sam četnika, ubio sam četnika!“.
Ujutro su stigli Sisovci s policijom da naprave uviđaj, a kad su pod niskim suncem obišli i poginulog, potvrdilo se – usprkos očitom manjku dijelova – da nije riječ ni o kakvom četniku, nego o Kutleši iz II. satnije. Čovjeku je, kako pretpostavljaju ovi koji su bolje poznavali njegove navike, nakon sat vremena smjene vjerojatno dosadilo gore na čuki, pa se – onako okićen kindericama i tromblonima, od kojih će jednog aktivirati stražarev rafal – spustio prema Minobacačima, kod kojih je uvijek bilo nekakve pijače, i putem zabasao preko stražarskog mjesta…
A stražara je u čitavoj histeriji uhvatio takav grč u šaci da nije bio u stanju pustiti pušku iz ruku, nego su mu je morali naprosto iščupati. Vili ga je – u ime Sisa – pokušao utješiti priznavši mu da je postupio po propisu, ali bojim se da je to slaba utjeha. Slaba ne samo zato što su propisi općenito slaba utjeha, nego i stoga što dečko i sam osjeća da nije pucao zbog propisa, nego zbog straha.
Silazeći s brda napokon ugledasmo u dolini kamion koji je dolazio po nas. Budući mi je po nekom načelu senioriteta pripadalo mjesto do vozača, a usto me pogled na kamion nakon tri dana učinio velikodušnim, odlučih da ću otići do izviđača – koji su se proteklih dana zaista napatili – i ponuditi im svoje mjesto u kabini. U potaji sam zapravo računao da će moj autoritet, naglašen i osvježen ovom gestom, biti dovoljan da ni jedan od njih ne prihvati tu ponudu.
Međutim, dok sam ja stigao do kamiona, već su se dvojica njih ugurala na suvozačevo sjedalo i otamo me bezazleno promatrali svojim izviđačkim očima.
Tako mi je ne samo propalo dobro djelo, nego sam se, unižen u svom nerealiziranom starješinstvu, čitavim putem do Vrtova truckao pod ceradom, kao krumpir.
Prva stvar koju sam pročitao po izlasku iz kupaonice, među novinama koje je Sandi sačuvao dok sam bio gore, bila je izjava visokoga hrvatskog diplomata u Bonnu – inače pripadnika onoga važnog postroja vladajuće stranke koji je sav sastavljen od bivših partijskih sekretara – da se Hrvatska slaže s embargom na uvoz oružja u BiH. „Mi Europljani“, trebala je glasiti ta bonnska poruka naše diplomacije, „slažemo se s embargom“.
Jedino što preostaje nakon ove izjave, jest nada da partijski sekretar, mada gonjen stoljetnim respektom prema sobi s tepihom, nije pri ulasku u taj bonnski diplomatski salon izuo cipele. Što se više trudimo da na jadnoj Bosni primijenimo ona ista načela koja Evropa uvježbava na nama, to – na nesreću – postajemo sve sličniji Srbima: ta velika igra naše diplomacije koja bi, kao, trebala svoju efektivu požnjeti u samoj završnici kad sve maske padnu, prije svega su nedostojne jedne zemlje kojoj su ugrožena njena osnovna prava i koja baš zato može i mora jasno reći što hoće. Politici – kao vještini koja se ponajviše bavi time da vlastitu korist prikaže kao pravdu, kao princip – jest potreban poseban jezik, ali mi ni na tom jeziku nemamo više što prikazivati – oslobađanje Hrvatske naše je pravo, kao i naš interes i to je jedino što bi naša diplomacija trebala govoriti. To nam uostalom priznaju i zakoni međunarodnog prava, sva ona salata od UN-ovskih povelja priznaje nam pravo da se branimo, kao što ga isto tako – upravo isto tako – priznaje i Bosancima.
Stoga ostavimo te bazarske finte Srbima; možda visoka diplomacija doista nije ništa otmjenija vještina od trgovine stokom, pa onda i hrvatska vanjskopolitička neprozirnost u tom jeziku lopova i trgovaca ima kakvu-takvu težinu, ali ne treba zaboraviti da je taj kant visoke politike nesumnjivo mnogo bliži materinjem jeziku srpske diplomacije, koju su, uostalom, i stvarali svinjski trgovci.
Naši bi zato partijski stratezi trebali uvijek imati na umu jednu razmjerno često prepričavanu anegdotu o Mihailu Botviniku: neka dama, jedna od onih muza prostodušnosti koje održavaju vječnu vatru toga pripovjednog žanra, impresionirana mnemotehnikom šahovske igre upitala ga je koliko on to poteza unaprijed isplanira u svojim velemajstorskim vizijama.
– Samo jedan – odgovorio joj je Botvinik – ali najbolji.
Zdenko pere manjerke i to je uglavnom sve što Domovina danas i ovdje od njega traži. U pauzama između obroka, a posebno nakon večere, konjačićima ispire sudoperski kamenac koji mu se hvata oko srca.
– Znaš li ti – unese mi se neku večer u lice, sav u pari toga Badelovog cracka – da sam ja na Baniji srušio točno jedanaest aviona?
Njegovi dečki tvrde da prema broju aviona mogu točno pogoditi koliko je popio, a rekord da je postavio jesenas u nekoj sesvetskoj birtiji, gdje se – trenutak prije nego će se obeznaniti u mlazu bljuvotine – pred gazdaricom i njenom kćerkom kleo da ih je skinuo trideset i tri, i to gotovo isključivo protugradnim raketama.
Kako bi rekao vječni Tin, alkohol kosi gore nego mitraljez.
Duci je htio dočekati da kozlić bude pečen, a ja sam htio da se vratimo prije mraka. Na moja nagovaranja jedva da se obazirao i na kraju se dogodilo najgore: dok smo kao hipnotizirani buljili u vatru u kojoj se okretala krvava životinja, mrak je iza naših leđa pao poput glota, a kozlić, ionako predviđen za kasne sate, još je bio gotovo sirov. Zatim se u rumenom odsjaju ražnja pojavilo lice Malog šefa s naredbom da kamion odmah maknemo s Vlake, jer je od pola šest nadalje u brdima zabranjen svaki promet i svako svjetlo.
Tek je tada Duci shvatio da nam je ostalo još samo petnaest minuta da se dovezemo do ceste. Sjeli smo u kamion i s ona dva žiška pod branikom, koja nazivaju ratnim svjetlima, uronili u mrak doline kao u zdjelu s tušem. Uhvatio sam se za rukohvat. U tami visoke kabine koja se tresla i naginjala nad nevidljivim putem, osjećao sam se kao u snomorici koja me prati od djetinjstva: nekud se selimo, i u općoj zbrci u kojoj se ljudi guraju s velikim kubusima namještaja, mene je netko, da ne bih smetao, posjeo na vrh kuhinjskog kredenca. I tako sam, ostavši zaboravljen u cijelom tom pothvatu, držeći se za rubove vitrine, najednom zajedno s kredencom dospio na velika kolica, koja su potom, uz lagani štropot, kliznula niz strmu i vijugavu kaldrmu… Na tren me uhvatila sumnja da je Duci sve to isplanirao, da su u nekom mutnom času prolupali njegovi srpski geni i da će na jednom od ovih mračnih raskršća skrenuti u drugom smjeru i odvesti me u Trebinje, gdje će me naša braća po julijanskom kalendaru dočekati veselo, kao božićnog purana. Pokušavam uhvatiti bar neki izraz na njegovom licu, ali u mraku ne vidim ništa i ne čujem ništa osim potmulog brektanja ispod kabine i blijedožute kriške mjeseca koja kruži oko nas u divljim i nepredvidivim putanjama. I tek kad je pred nama iskrsnula zatonska crkva, okićena veselim nizom žutih lampi, više nalik na lunapark nego na hram Božji, odahnuo sam i istovremeno se zastidio svojih sumnji.
Pod našim kotačima mirno klizi Magistrala, u daljini miriše večera.
Vraćajući se iz one keramičke pustinje natrag u Zagreb, u naš pravokutni zavičaj, svatko od nas, zgužvanih domobrana, u probuđenoj se intimi povratka vraća i onim zagrebačkim frajlama u čijim bi se djevojačkim fantazijama naša paradna paslika trebala raskriliti poput postera iz Hrvatskog vojnika. Mi dolazimo s tvrdih terena i ako nas ne primijetite u tih nekoliko epskih trenutaka povratka – prije nego se opet pretvorimo u beznačajne prolaznike – kako ćemo sutra moći ponovo krenuti na front?
Zar ne slutite taj posebni erotizam ratnika, tu kondenziranu prolaznost onih koji su – poput polutrajnih kobasa – danas još puni živorodnog soka, a već sutra bit će trulež, bit će prah. Zar vas to ne draška, zagrebačke frajle, taj umak ljubavi i smrti, Erosa i Thanatosa, koji u maskirnoj odori stupaju složni i nerazdvojni, poput Mirka i Slavka.