Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić

SRPANJ

 

Clintonovo bombardiranje Bagdada i jeftina, sasvim neozbiljna izlika, kojom je to popratio, potvrđuje i pred nervoznom hrvatskom publikom da onaj tko ima rakete takve snage i dometa ne samo da nije dužan objašnjavati zašto ih koristi, već je još manje dužan objašnjavati zašto ih ne koristi. Pa ipak čitava konstrukcija oko navodne svojedobne iračke priprave atentata na Busha pokazuje ono što smo često skloni zaboraviti: prvi plijen kojim se želi pohvaliti onaj tko ima silu, jest pravo na moraliziranje.

Dakle, kad bismo starog Clausewitza ubacili u program, on bi odmah primijetio da je hrvatska politika zadana nedostatkom drugih sredstava. Mi nažalost nemamo tomahawka kojim bismo se mogli dobaciti do Knina ili Beograda, pa smo neprijatelja prisiljeni molestirati polovnim puškama i noževima, što vlasnici sofisticirane vojne tehnologije – koja vam, na primjer, omogućuje da pritiskom na gumb razorite grad u kojem nikad niste bili – smatraju autentičnim barbarstvom.

Kako, dakle, bez tomahawka tjerati mak na moralistički konac? Ipak, držim da Hrvatska, i u ovom traljavom izdanju u kakvom se danas predstavlja, ne drži do svog ustava i svojih zakona ništa manje nego što Liga naroda drži do svojih načela, rezolucija i ostale pravničke trikotaže. Ako i stoji da smo se gdjegdje ogriješili o načela tzv. civiliziranog ratovanja, mi u Hrvatskoj, hvala Bogu, imamo danas toliko pepela da se njime možemo posipati do sudnjega dana, ako treba.

 

 

U vrijeme dok smo se još kretali, mislio sam – kamo god da ide, vojska ide prema cilju. U tom kretanju osjećao sam onaj teški zamašnjak što ga nazivamo kotačem povijesti i činjenica da iza tog kotača ostaju tragovi gusjenica, izgledala mi je ne samo prirodna nego i ohrabrujuća. Cilj našeg kretanja nesumnjivo je bila Pobjeda, upravo takva, pisana velikim slovom, kakvu donosi samo rat do krajnjih konzekvencija.

Danas, kad je pao tlak nad našim bojišnicama i kad se onaj veliki i sveti rat raspao na desetke malih i prljavih maroderskih čarki, kroz dim koji se razilazi, probija se osobita sorta propovjednika koja je svoje bojne pokliče zamijenila pozivanjem na pamet, dogovor, usklađivanje, na kompromis i razboritost, i na sretno utočište svih kompromisera – na tzv. realnost. Pod tom „realnošću“ oni podrazumijevaju posljedice rata, pa za nas koji realitet posljedica uspoređujemo s potpunom iracionalnošću njihovih uzroka, ta „stvarnost“ kao temelj za postizanje mira izgleda ne samo uvredljivo – jer „mir je djelo pravde“, kako smo već spomenuli – nego kao sasvim praktična laž koja omogućuje da se rat prekine, a ne da se završi, i da mu se samim činom prekida ureče nastavak, za godinu, pet ili pedeset, jednom kad ovaj sveti adrenalin sasvim ispari iz naših žila i kad mi više ne budemo nizašto.

Pobijediti. Pobijediti i razići se u tišini.

 

 

Fučeka nije toliko kosnula činjenica da će morati voziti za Mostar, koliko naredba da prije toga mora sa sebe i svog kamiona skinuti sve oznake Hrvatske vojske. Pitam načelnika Rutića kome je potrebna ta smiješna maskerada – umjesto da se odmori tih nekoliko sati prije vožnje, mali, bucmasti šofer, pred kojim su dva dana neizvjesnog puta, još se gnjavi onepoznačivanjem svoje uniforme i svoga kamiona, sve po naredbi nečijeg vrlo delikatnog osjećaja za konspirativnost. Rutić sliježe ramenima; budući je u stanju svaki dan spremiti po jedan konvoj za Mostar i vjerovati kad na tv-dnevniku čuje da u Bosni nema naše vojske, očito je da su mu takve teme sasvim strane. I nad mojim će se pitanjem zamisliti tek toliko da shvati kako nema ništa pametnog odgovoriti i kako ga, osim toga, danas čeka još toliko posla, a ja, po običaju, nerealiziranu retoriku svojih topoglednih teza ispaljujem na Sandija. Doista, kome je namijenjena ta naivna igra što nas čini nalik djeci koja se za stolom smješkaju, dok se ispod stola mahnito nastoje ritnuti nogama? Kad naše novine razmatraju mogućnost da i Hrvatsku poklope sankcije, one to objašnjavaju „tezom o navodnom sudjelovanju Hrvatske vojske u Bosni“, što je laž jer se u Londonu ili Washingtonu ne raspravlja o tome ima li HV-a u Bosni ili nema, to se naprosto zna, nego – hoće li Hrvatskoj zbog toga nabiti sankcije ili neće. Našim zapadnim prijateljima nije potrebno da pregledavaju Fučekovu košulju da bi znali tko je gdje na gaži, jer svoje informatore imaju na puno pouzdanijim pozicijama nego što su to sladoledari postavljeni uz naše pogranične crte.

Naprosto mi je žao i Fučeka i njegove košulje kad ga gledam kako se muči i psuje parajući svoje ratničke insignije, koje mu je žena pažljivo prišila na rukave i na džep, i kad se sjetim da sad s punim kamionom granata ide na put na kojem bi i mali peh bio dovoljan da čitav njegov trud oko košulje učini suvišnim. Prekosutra će – ako Bog da – ponovo uzeti iglu i konac, vratiti tablice na kamion, a neki će stožerski Mirko i Slavko pročitati Rutićev izvještaj s uvjerenjem da je taj naš neponovljivi osjećaj za konspirativnost opet trijumfirao. Sljedeći bi put mogli Fučeka preobući u opaticu, tek toliko da se ne gnjavi više s košuljama, mogu mu čak i ostaviti brčiće, jer uz toliku količinu tipova koji kao da su pobjegli iz Magnus-Bunkerovih stripova, jedan više ili manje ne bi se uopće primijetio.

 

 

Danas smo Točkicu ispratili na avion.

Svaki je porok u jednom od svojih slojeva, ako ne i u ključnome, pokušaj da čovjek ne ostane sam sa sobom. Ovi poker-automati, izdanci vrlo ekonomične tehnologije, koja se oslanja na sve veći autizam kompjutorske generacije, omogućuju svojim žrtvama baš to – da ostanu nasamo upravo sa svojim porokom. Točkica je na to nasjeo. Prokockao je svoje novce, pa nešto tuđih, na kraju – kažu – stavio je na kartu i plaću cijele satnije, koju je kao satnijski ćato podigao za dečke koji su bili na položaju. Sad pokušavam zamisliti kako mu je bilo kad je potrošio zadnji žeton i na ekranu poker-aparata ugledao svoj odraz, preko kojeg je sudbonosno titralo game-over. Eto Točkice samog sa sobom. Vratio se iz birtije i otišao u svoju sobu. Malo poslije čuli smo kratak rafal, a onda je Marijan dotrčao s viješću da se Točkica upucao.

Čudna sudbina: iz uredne donjogradske egzistencije – žena, dijete, posao – zaputio se kao dobrovoljac sa Štraserima, dospio u Slavoniju, gdje smo se i upoznali, zatim dalje, sve dovde gdje ga je jeftina elektronska varijabla smotala kao balavca.

I još ga prate psovke onih koji tegle njegovih 120 kila iz sobe u sanitetsko vozilo, a kojima je – osim svega – ostao dužan čitavu plaću za lipanj.

 

 

Fuček se vratio iz Mostara. „Vraktijebi…“ kriči taj mali tenor otkad je stigao. Da ne čita novine, kaže, uopće ne bi znao tko se tamo s kime mlati i za koga je uopće vozio sve te granate. Vozila iz pratnje bila su na usluzi samo do izlaska iz Metkovića, a onda je jedan od policajaca rukom ljubazno pokazao niz cestu i – objasnivši Fučeku da mu nije ni nakraj pameti da tu dočeka noć – okrenuo auto natrag i nestao zajedno sa svojim kolegama. A Fučeka su u prvom selu na koje je naišao, čuvali naoružani klinci i nije mu bilo jasno – i on ih nije ni pitao, niti bi mu oni znali reći – je li sad zarobljenik, gost, što li… Tek pred jutro dobio je malo bljutave kave i dozvolu da nastavi prema Mostaru.

A tamo je čisti krš. Sve puno momaka iz naših profesionalnih brigada, Zagoraca, Slavonaca, koje su umjesto za Vukovar poslali ovdje gdje je oduvijek bilo prilično teško razlikovati naše od njihovih, a da bi se ta kriza (ili shiza) identiteta unaprijedila, naši momci iz profesionalnih brigada opskrbljeni su s tri iskaznice; Fuček kaže da mu je jedan Zagrepčanin pokazao svoju službenu vojnu iskaznicu, zatim iskaznicu HVO-a i potvrdu o prognaničkom statusu, također u formi nekakve iskaznice.

Fučeka, dakle, sljedeći put treba preodjenuti u švoru.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.