Središnji god | Marija Dejanović

BARKA

Pod obilnu tečnost postavljam ruke
oblikovane u barku. Prste sam zapečatila,
umjesto plivaćih kožica imam gramzivost

proljetnih nosnica.

Sve ću zadržati, neću ostarjeti i odlučiti
što želim od ovog dana.
Kad postanem voda, neću morati znati
kako se pliva. Moje će uši biti vesla
i moj će trbuh biti otežane vijuge koje pokreću

virove u moru.

Barka koju stvaram je posebna.
Tu je da se ispuni vodom.

Njezina se utroba izlijeva, curi,

a vanjska joj strana ostaje suha.

Tako se doima da barka stoji.

Ona ne postoji, nigdje nije bila.