Središnji god | Marija Dejanović

SREDIŠTE

Nabrajala je za mene djecu
koja su je u mladosti povrijedila.
Stajala je kao nasilna proročica
na golemoj hridi
i umjesto mora, pjenila se larva
iz njezinih usta.

Jedni su mi htjeli uzeti glavu
i njih sam pojela.
Drugi su mi htjeli uzeti jezik
i njih sam zaledila.

Imena su se savijala,
prebacivala
preko donje usne
i padala u bezdan.
Sve se moglo vidjeti
kroz obraze.

Meni nije smetalo što je takva.
Odavno sam prestala suosjećati s mrtvima.

Životinje su postale staklo,
gledale su nas iz smrznute zemlje
kao iz prozirne kuće.

Na tren se učinilo
da smo nas dvije ono što je udaljeno,
a da je sve ostalo jedno drugome blizu.
Mogle smo im izgledati kao ista osoba.

Stvari su šutjele kroz svoje spojene trbuhe
kao da ih je nanizao isti srebrni žalac.