Strateg | Lana Derkač

ČEKANJE

Kad bih trebala napisati prvu riječ koja mi padne na pamet kao asocijacija na čekanje, zapisala bih: stolac. A kad bih nakon toga zapisala prvo što mi padne na pamet u vezi s tom asocijacijom, zapisala bih: blesavo i krivo! Ni sada mi nije jasno kako mi je dječje naivno, pa i stereotipno nadošla misao o stolcu, kao da je to predmet na kojem se najviše čeka. Čekanje je staro koliko i svijet, ako ne čak koliko i Bog koji je morao imati strpljenja da sve stvori, a u tom je slučaju i On sam čekao da realizira postanak i evoluciju kako je mislio da je najbolje. Vjerojatno je stvorio i čekanje, premda mi je teže pojmiti da je tvorac i vlastitog čekanja. No svakako je čekanje živih stvorenja načinio prema modelu svog čekanja, samo što nije ljudsku strpljivost uskladio sa svojom strpljivošću. S obzirom na to da je čekanje tako staro, itekako je uspjelo razviti gerilske oblike borbe pa je pomisao da se čeka prvenstveno na stolcu ili u službenom redu pred nekim šalterom golema besmislica.

Pogreška je čekanje razdvajati od ostalih radnji i misliti da se, dok se čeka, ne radi ništa drugo. Čeka se i dok se ne osvijesti čekanje. Čeka se u svakom trenutku. I u trenutku velikog ushićenja kad su upravo ostvarene želje koje su djelovale kao najneostvarljivije. Uvijek se čeka barem nekoliko stvari istovremeno, iako nam se neke od njih čine bezlične, nevažne, neiskričave. Nekad se učine bitnijima ili nebitnijima nego što uistinu jesu. Tako nisam sigurna koliko je važno dočekati da dođem u Zagreb i s Davorom na Zrinjevcu cipelama neprimjetno pokupim rosu jer unaprijed znam da niti ćemo stići, niti ćemo imati volju pripremiti doručak. Slika rose i izmaglice između raznobojnog lišća nakratko može utažiti moju glad za jutrom, pa onda valjda djelomično i jutarnju glad. Koliko je, na primjer, relevantno ne dočekati da naletimo na povorku prosvjednika umjesto na dobro organiziran marš mrava koji ne mogu prevelikim cipelama raznijeti jutro? Ili dočekati da se izlegne mladunče mlake koja će se odvojiti od one matične hlapljenjem vode na neravnom tlu parka?

Ali nova je pogreška čekanje shvaćati tragično, a ne katkada patuljastim, a katkada divovskim rolly popom u kojem nalazimo podosta gušta. Ono se ponekad čini nepotrošivo koliko god ga lizali, pa može i dosaditi. Obeshrabriti.

Čekanje u sebi sadrži i fotoaparat kojim snimamo situaciju, ali može imati zamućen objektiv, pa povremeno dobivamo i nejasnu sliku. Za razliku od klasične snimke, ova se, jedna te ista, izobličava kako je nakrenemo. Nema uvijek istu oštrinu. Može se izoštravati ili postajati mutnija. Varira i ne djeluje jednako pri različitom osobnom raspoloženju. Osim što izgleda drukčije pri promijenjenim vanjskim odnosima u prostoru osobe koja sagledava svoje čekanje, mijenja se i s izmijenjenim odnosima u samoj osobi koja čeka. Što su, zapravo, odnosi unutar neke osobe? To je način na koji ona u određenom trenutku subjektivno vidi odnose izvan sebe. Način na koji doživljava.

Čekanje je mina. Može raznijeti optimizam ako se na nju stane prevelikom težinom te dođe do opterećenja iznad granice izdržljivosti. Ali ne izdržljivosti mine, odnosno njena detonatora, na što smo pripremljeni edukacijom o eksplozivnim napravama, nego ako ju se optereti preko granice koju je u stanju podnijeti čekač.

Čekanje je mreža koju najrazličitija živa bića, čak i predmeti i pojave zabacuju i u nju hvataju čekače, pa je zadobilo karakteristike lova. Samo što one nasjele i zarobljene u tu mrežu uglavnom ne čeka skora egzekucija – mreža neke od njih češće drži u latentnoj ili manifestnoj agoniji.

Čekanje je legitimno i svi na njega imaju građansko, seosko, šumsko, livadsko, oceansko, nebesko – i tko zna kakvo sve ne – pravo. Rjeđe je riječ o krivolovu.

Čekanje je sve komercijaliziranije i sve poticanije putem neiscrpnih reklama. Od davnina je osnaživano čak i posredstvom filmskih protagonista. Grade ga književni likovi. A da ne spominjem kako mu oduvijek pridonose kolodvori. Kako ga uzdižu štedionice. Prepričavaju ga sati. I mrve pekari dok presijecaju kruh.

S obzirom na to da je čekanje koje baca mrežu vrstan taktičar, očekuje se da taktičar bude i čekač. On bi to nesporno morao biti. Čekač jednostavno mora znati procijeniti situaciju i reagirati čak i kad se učini da je iscrpljen i da čekanje treba doping.

U nekim se situacijama učini da čekač ni ne postoji. Kad se kiša premišlja bi li pala, a iskušavaju je desertni tanjuri s pitama od borovnica u Fužinama, upravo se očituje jedna od takvih situacija. Ali čekač zasigurno postoji. Prepreka da ga uočimo krije se u opsjednutosti subjektivnim doživljajima i neusredotočenosti na različite vrste čekača koji u našoj svijesti nisu ravnopravni. Sjećam se da sam, kad su me na izlet u Fužine poveli mamina sestrična Blanka i njen muž, i sama bila previše zaokupljena borovnicama koje do tada nikad nisam okusila, pa sam, u hijerarhiji čekanja, jednakost s njima osporila kapučinu, čašama, gostima za drugim stolovima i tako redom. Tada, doduše, uopće nije izgledalo kao da bi mogla pasti kiša. A i da jest, ne bih uočila čekača, ma bio on bilo tko od gostiju za nekim od stolova ili čistačica restorana koja bi možda kišu žudno iščekivala kako bi joj zalila vrt. Sigurno je da je netko čekao kišu. Čekala ju je barem trava. Iz toga proizlazi da smo u poretku vlastitog iščekivanja – a on je bez sumnje najtrajniji poredak, trajniji od kapitalizma ili socijalizma – osporavatelji tuđih prava.

Poredak u koj em je na vlasti čekanje jest konstanta. Rij etko kad u njemu možemo naći malo kampanjštine. Jedino se, poput predsjednika, izmjenjuju stvari koje čekamo. Katkada nas poprilično zlostavljaju. Pa se javlja opasnost da pod pritiskom želja sami postanemo diktatori.

A da ne govorim o mučnosti prilika u kojima nam čekanje uspijeva postati svodnik!

Svako čekanje treba svladati što opreznije. Ono što se čeka treba dobro i izbliza upoznati i spremno zaskočiti, premda nas iznenadi kad nam se želje ostvare odjednom, bez uloženog napora i plana.

Dok se čeka, može se podići šator. Makar od priručnog materijala. Maštam kako ću ga, jednom kad budem na otoku Pagu, jednostavno načiniti od soli. Ne znam zašto me toliko veseli slika potpuno bij elog i skorenog šatora.

No čini mi se da poneko čekanje mora dlan anđela puniti pijeskom. Jer kad se na jednom mjestu poželi nešto nezasitno, nastrano i ugnjetavačko, planet se negdje nemjerljivo sićušno isuši. Bog uzme anđelu iz dlana taj pijesak i preseli ga kao plažu ili pustinju bilo gdje na Zemlju.