Strateg | Lana Derkač

VELIČINA

Dok čekam da padne večer na čijem će početku netko dati intonaciju za komarce, pokušavam razmotriti što je, zapravo, veličina.

Možda bi i za njeno procjenjivanje trebalo odrediti koliko-toliko objektivno povjerenstvo. Ali tko bi bili njegovi kompetentni članovi?

Jesu li univerzalije uvijek velike, nameće se kao prvo pitanje. Činjenica je da one uopće ne moraju biti velike prostorom koji negdje zauzimaju, dakle svojim opsegom, ali možda bi se ipak i najsićušnija univerzalija mogla tretirati kao nešto ogromno jer je ona svojstvena svima. Samo treba zbrojiti pojedinačne opsege koje neka sitnica zauzima u našim životima. Sitno jednostavno može biti krupno – ako se iz dana u dan ponavlja na tom istom i na još bezbroj različitih mjesta.

Ali krupno po važnosti može biti i jedno jedino naizgled maleno zrno koje je jedinstveno i nema duplikata. Nije li zrno vjere zapravo veličanstveno? Ono je značajnije od bilo kojeg velikog djela, pod pretpostavkom da iz njega mogu tijekom cjelokupnog njegova trajanja klijati i druga takva djela. Ponovno. U tom slučaju zrno zadobiva status izvora.

Što je veće – izvor ili rijeka? Kad bismo oboje snimili fotoaparatom, gledajući pozitiv, tj. fotografiju, mogli bismo ostati zadivljeni veličinom rijeke. Bez sumnje, prostim okom promatrano, ona je veća. Ali može li rijeka preživjeti bez izvora? Ne treba zaboraviti da je ona tekućica. Ako je veličina moć, a ne samo opseg nekog tijela, izvor odjednom zadobiva top-mjesto u mjerenju veličina.

Nadalje, mora li svaka neupitna veličina nužno izazivati poštovanje ili divljenje?

Nije uobičajeno da na objektima koje odmjeravamo stoji upozorenje, možda u vidu kakvog transparenta: posjeduje veličinu! Moć objekta koji doživljavamo može biti sirova, kultivirana, divlja, obuzdana… Tko drži rafinerije snage, moglo bi se upitati. To ujedno otvara pitanje o onome tko određuje tehnološke procese rafiniranja, onome tko doprinosi unapređivanju njihove transformacije u promijenjenu veličinu.

Veličina se, za razliku od divljenja, može mjeriti i odvratnošću, zgražanjem. To se često događa kada procjenjujemo tragediju žrtve. Npr. ako je riječ o ratnim leševima, jasno je gdje bi zdrav razum svrstao pokolj. E, a sad kojim mjernim jedinicama izmjeriti gnušanje? Tek kod narušenog zdravstvenog stanja moglo bi se kao mjerilo za neku veličinu koja nas se dojmila i uzdrmala nas uzeti na primjer broj otkucaja srca u minuti, količina šećera u krvi, broj leukocita i tako redom. Ali koja je jedinica mjere za osnovni dojam? Tko može procijeniti njegovu veličinu prije nego što na red dođu liječnici?

Je li monsun razuzdana veličina? Gdje li se orkan oteo kontroli? Je li njegovo divljanje možda propust u procesu odgoja? Ili je baš tako konstantno i hotimično odgajan?

S druge strane, pokazuje li slavuj, koji se ne bi mogao hvastati svojim gnijezdom nevelike čvrstoće, da ima nezanemarivo velik glasovni i metafizički miraz?

Postoji li najveće razdoblje u povijesti umjetnosti? Vjerujem da su to nedvojbeno humanizam i renesansa. Ali ne zbog vremenske veličine, odnosno dužine trajanja, nego zbog veličine zaraze koja isijava iz tog razdoblja jer je ono za ljudski duh, bez sumnje, bilo epidemija svjetla. Iz toga se može zaključiti da ozračje itekako utječe na mjerenje veličine.

Za što to možemo reći da je istinski veliko? Samo za ono što smo odredili kao takvo i nakon stavljanja s nečim ili s nekim drugim u odnos. Veličina čvrstog, neputujućeg, neživog bića – čije su karakteristike nepokretnost i nepromjenjivost – ovdje se itekako može kretati (pročitaj: mijenjati) kada se to biće stavlja na vagu s različitim drugim bićima. Rabeći izraz neputujući, razmišljam isključivo o putovanju/neputovanju bića unutar samoga sebe koje bi moglo/ne bi moglo rezultirati promjenom njegove stvarne veličine. No potrebno je naglasiti da pri takvom vaganju koje se zove usporedba, mjerenom biću ipak pada ili raste osobna veličina. Iako je ono nepokretno svojim opsegom, svojom težinom. Iako ne mijenja sustav vrijednosti, ne troši i ne prima energiju. Što znači da mu veličinu, ustvari, određuju druga bića s kojima je komparirano. Veća ili manja. Pa je, uz neko minijaturno biće, biće koje važemo, jednom veliko, a drugi put, uz neko divovsko, pravi patuljak.

U kojoj je ono kategoriji stao na vagu Mate Parlov? Čini se poluteškoj. Je li i naziv kategorije baš uvijek određen veličinom? Moglo bi se dalje obrazlagati zašto su veličine tako masovno usustavljene, zašto odgovaraju nekoj klasifikaciji. Koja je razlika između Mate Parlova i spomenutog nepokretnog bića? Pa osobni razvoj. Nepokretno biće nikada nije živo biće. Između vaganja s druga dva bića ne može se debljati, rasti, trošiti kalorije, upijati neko novo mišljenje, naučiti novi zahvat, napredovati u stranom jeziku, mijenjati stavove, naučiti zauzeti se za druge ili za samoga sebe… Znači, živom biću omogućeno je i putovanje unutar sebe.

Ma pozabavit ću se ovog trenutka još samo veličinom uvjeravanja i veličinom božanstva.

Svatko od nas povremeni je i nehotični špijun koji katkada nalazi boga Nade na samom kraju svijeta. Zatekne ga, a da ga to božanstvo ne primijeti i baš ga tada slučajni špijun može začuti u drugom i sasvim nepoznatom dekoru (ne mislim na dekor odjeće ni okoliša, nego na dekor samog njegova lica) kako uvjerava nadu: „Molim te, uđi ponovo u jaje, molim te, uđi ponovo u jaje…“ I izgovara te riječi onoj istoj odbjegloj nadi – prepoznali smo je – kojoj smo za našeg boravka u udaljenoj diktatorskoj zemlji, ili negdje drugdje, pokušali skinuti lisičine.

Sada nam je iskreno neugodno – ako procjenjujemo veličinu neugode, radi se o, zaista, velikim razmjerima. Neugodno nam je što bog Nade stoji u nekom zabačenom kutu svijeta i preklinje. Što se ponižava i time umanjuje svoju veličinu. Da ga odmetnica barem već jednom posluša, pomislimo. Bilo bi nam još nelagodnije da na tom mjestu, velikom i pravom Bogu iza leđa, među pilićima, klekne.