Zablaće | Stipe Grgas

MOJ STRIC U RATU

Šesnaest mu je godina bilo
kada su osmoricu strijeljali na fortici sv. Nikole
Ispod tvrđave su ležala još četiri tijela
Talijanski oficiri su mu naredili
da doveze konja i zapregu

Od straha nije mogao progutati krišku kruha
koja mu je mater dala
prije nego je konja ošinuo
i krenuo put tvrđave

Konj je poludio ugledavši nepomična tijela
pa mu je košulju prebacio preko njuške
Natovarili su mrtve u zapregu
kod Malog blata pokupili još četvoricu

Stric je pričao
da je iz tijela strijeljanih u tvrđavi
liptjela krv
dok krvi kod onih
strijeljanih na blatu
nije bilo
Strah im je sledio žile
Pričao je o vrisku i plaču
dok je prolazio selom
ali ono zbog čega se vraćao priči
bilo je hroptanje koje se čulo iz zaprege
molećiv glas koji je mucao
brate ne bacajte me u greb
ne u greb
sakrijte me u kapelicu

Stric se uvijek nećkao odgovoriti
tko je nad živim zatvorio grob
Na moje navaljivanje jednom mi je dao odgovor
ali ja ću ga zatajiti
zbog onog hropta groze
zbog toga jer smo zatajili
kao i onaj koji je zaklopio ploču