Zablaće | Stipe Grgas

OTVORENI KRAJ ILI FUSNOTE BEZ KOJIH SE MOŽE…

I.

Zablaće je mjesto gdje pamćenje ne seže daleko u prošlost. Priče neminovno zastaju pred gluhom prazninom. Ta praznina pogoduje fabrikaciji, izmišljaju. Najstarija materijalna zabilješka o početku današnjeg sela mogao bi biti zapis „FF 1859“ koji se nalazio na kruništu bunara nad cisternom stare škole, nekadašnje rezidencije obitelji Fontana. Nema ni pouzdanih crkvenih zapisa. Novinske kronike Zablaće uglavnom nisu udostojile pribilježiti. Kopajući po toj praznini naišao sam na bilješku putopisca Fortisa koji ovako opisuje zablaćko područje negdje krajem osamnaestog stoljeća:

Kada se nastavi plovidba duž šibenske obale, dalje od ulaza u luku, dolazi se do ravna, ali kamenita područja Zablaća, na kojem je i jezero istoga imena što s pomoću uskoga umjetnoga kanalića održava vezu s morem. Tumarajući tim mjestima, nalazio sam kapi smole što same cure sa stabala trišalja koja su pustili rasti tamošnji pastiri da im pružaju hladovinu stoci za ljetne žege. Jezero je do početka ovoga stoljeća obilovalo solanama, kao i nekoliko drugih obližnjih zemljišta podložnih morskom poplavnjivanju. Sada je tu ribnjak zanemarive vrijednosti, jer se ne posvećuje nikakva pažnja kako bi se u njemu održale ili namnožile vrste.

Navodim taj pasus jer je očito da u vrijeme Fortisova posjeta Dalmaciji na prostoru Zablaća nije bilo spomena vrijednog naselja. Naravno, to ne znači da ranije ovdje nisu živjeli ljudi. To bi uistinu bilo teško tvrditi pogotovo ako imamo na umu značaj tvrđave sv. Nikole ili obližnje solane koje se spominju u nizu publikacija o šibenskom području. Josip Kolanović piše da se u Zablaću sol proizvodila do osamnaestog stoljeća i da „je bila glavni izvor prihoda (principal nervo) ne samo šibenske komore nego i grada. Ona je bila temelj šibenskog gospodarstva“. Na zemljovidu koji Kolanović prilaže ucrtane su pet zablaćkih solana: Jezero Redovnica, Malo Blato, Velo Blato, Solane P. de Ponte i Biskupovo jezero. Međutim, koliko god ta djelatnost bila relevantna za povijesnu valorizaciju samog područja zalud ćemo u Kolanovićevu popisu vlasnika i radnika na tim solanama tragati za spomenom nekog prezimena koje je danas karakteristično za selo. Život solana je već bio ugašen kada su preci današnjih mještana dospjeli na zablaćki poluotok.

II.

Puk doseljen na zablački poluotok uglavnom je živio od zemlje. Krčio ju je, obrađivao, na njoj nalazio škrtu ispašu za stoku. Nisu se razlikovali od ostalih žitelja uboge Dalmacije. Tek je vremenom taj živalj otkrio more. No i kada se okrenuo moru opet su Zablaćani kopali i rovali tlo jer su, za razliku od krapanjskih spužvara ili zlarinskih koraljara, njima prvih susjeda, bili „salbunari“. Puno prije zore odveslali bi na Harambašino, pokraj Krapnja, krcali pijeskom svoje brodice i onda na vesla u šibensku luku. Nakon istovara odveslali bi natrag u Zablaće. Tako iz dana u dan. Kada je potražnja za morskom soli opala zapućivali su se i u Skradin. To mukotrpno iskustvo mora biti upisano u prikaz poslova i ljudi prvog dijela prošlog stoljeća posebice jer o njemu nema puno svjedočanstava. Stoga ću dati glas Anti Grgasu (Bile), zabilježenom u Furčićevoj knjizi o šibenskom kraju, koji ovako opisuje trud salbunara:

Oditi na salbun bija je pasji život. Tribalo se ustajati rano, i po dvi ure prije zore. Odilo se na salbun tamo između Krapna i Solarisa. Ka’ bi se došlo tamo, svurga bi se brod i unda bi vazeja svaki lopatu i ajde vadi. Salbun se vadija tako da bi svak od nas tri, koliko bi nas bilo u svakoj brodi, ima jedno debelo kopišće, dugo i do osan metri, na komu je bila jedna lopata i to bi se kopišće pušćavalo u more na dubinu pe’, šest, sedam metri – kako ka’ i onda bi se su ton lopaton zabadalo dolikar i ništa. I tako dok se ne bi napunila brod salbuna. Dikodar bi se užala napuniti brod kroz tri oli četiri ure, dikodar po sedam, osan uri. Bilo bi još kako-tako, ka’ bi bilo lipo teplo vrime. Ali užalo bi dikodar biti i toliko zima da bi se ruke ledile na kopišću, jer se užalo oditi po savakakovu vrimenu, u svako doba godine.

E’ sa’ ka’ bi se nakrcali salbuna, ala ga vozi u Šibenik oli u ko drugo misto, iskrcati ga i unda pmalo pu’ doma. I uz ti priveliki trud da se je bilo makar naisti.

Naslušao sam se takvih opisa tegobnog životarenja. Ona su me uvjerila da je slavljenički govor o hrvatskom priobalju manjkav, da prikriva iskustvo koje je barem naš dio tog priobalje nekoć sudbinski odredilo. Postupak kojim se briše to iskustvo izjednačuje, krivotvori iskustvo na jadranskoj obali pa i u širem mediteranskom bazenu. Zasigurno postoje zajednička obilježja življenja na crti između mora i kopna ali različite činjenice uvijek utječu na to da kolektiviteti na različitim konfiguracijama obale sraz kopna i mora žive na različite načine. Šibensko priobalje zoran je primjer različitosti razlomljena krajolika na kojemu svaka kosina ili terasa na obroncima uzvisina, svako udubljenje, dina ili mlaka, da parafraziram znalački opis Mediterana iz knjige o „korumpirajućem moru“, ima vlastiti identitet. Veliki znalac tog mora Predrag Matvejević je jednom ustvrdio da na Mediteranu nije ispisana njegova „poetika skromnoga“. Iskopinama zablaćkog iskustva, u mjeru u kojoj jesu napor da se posluša taj naputak, dopiremo do onoga što sam već gore imenovao „poetikom bestijalnosti“.

III.

Ratovi kao međaši velike povijesti nisu mimoišli Zablaće. Dok o zbivanjima za vrijeme Prvoga svjetskog rata nema tragova, spomenik u Zablaću s popisima civilnih žrtava i palih boraca svjedoči o sudbini sela u Drugom svjetskom ratu. Međutim, spomenik komemori samo je dio priče. Zapisima o ratu želim nadopuniti spomeničko šturo nizanje imena, ali isto tako želim, po ne znam koji put, ispraviti krivotvorenje povijesnih činjenica koje ne samo iritira nego vapi za istinom. Naime, susretao sam se sa zapisima ali i s govornicima koji bi o Zablaću govorili kao o „četničkom selu“. Zgražanje i ljutnja koji su mnogi svjedoci tog zlosretnog vremena redovito iskazivali kada bi naišli na takvo prozivanje nadahnulo je ono što slijedi.

Rastužuje me činjenica da tijekom svih ovih godina iz samoga sela nije bilo potrebe da se upozori na laž i klevetu. A trebalo je samo malo truda. Taj trud bi pojasnio da su na kraju Drugoga svjetskog rata njemačke vojne komande angažirale četnike u diverzantsko-terorističke akcije. U jednom izvještaju Komande 15. armijskog korpusa iz studenog 1943. godine čitamo da se specijalne četničke grupe upućuju u komunističku pozadinu. Njemačko pribjegavanje subverzivnim metodama borbe protiv Narodnooslobodilačkog pokreta bilo je motivirano strahom od desanta savezničkih snaga na obalu. Pozadina Zablaća, posebice vojna postrojenja u okolici i plovni put unutarnjim morem pred Zablaćem bili su strateški važna mjesta. Drugačije kazano, geografski smještaj je odredio ratnu sudbinu njegovih žitelja.

Radi organiziranja terorističko-diverzantskih akcija na ovom području, u Šibenik je 1944. godine došao poručnik Reinhard Kops, poznatiji pod imenom Konrad. On je organizirao policijsku grupu, nazvanu jedinica Konrad, dio koje, sastavljene od četnika, folksdojčera i drugih, je bio smješten u Zablaću, a dio u Arbanasima kod Zadra. Komandant četničke jedinice u Zablaću je bio njemački podoficir Fritz Raedler. Jedinica je bila obučena u njemačke uniforme, ali su zamaskirani kao partizani upadali i pustošili na kopnu i na otocima. Pokolj na otočiću Dvanjka je akcija koja je najdublje urezana u kolektivno pamćenje starijih mještana Zablaća.

IV.

Vrijeme između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, doba mraka kako ga drugi imenuju, značajno je i za zablaćki kolektivitet i za pojedinačne sudbine ovdašnjih žitelja. Na početku prvog poraća zablaćki težak postaje tvornički radnik. Ubrzo potom, procesi modernizacije, kao što je elektrifikacija, spajanje sela na vodovodnu mrežu, uvođenje telefona da nabrojim samo neke, transformiraju i prostor i doživljaj vremena. Stoga se nipošto ne slažem s onima koji smatraju da iskustvo rada u tvornicama kontaminira sliku o selu. Naprotiv. Započevši s evociranjem trenutka kada ovdašnji čovjek ulazi u tvornicu, kada se selo umrežuje u širu prostornu konfiguraciju, nastojim evocirati slike i sjećanja na vrijeme koje se iz mojeg osobnog rakursa pričinja ljudskijim, punijim, usudio bih se kazati, ugodnijim nego što ga dominantni pravorijek nastoji prikazati. Pokušao sam prizvati rečeno razdoblje slikama uz koje bi valjalo progovoriti o iskustvo iseljeništva pa je to razlogom zašto se mjestimice obzorje iskustva Amerike nadvija nad zablaćki poluotok. No prije negoli se zaputimo preko Atlantika pozivam na posjet ljudima i poslovima, mjestima i zgodama poraća.

V.

Kao ni o štošta drugome ni o početku iseljavanja Zablaćana u prekooceanske zemlje nema točnih podataka. To je iseljavanje dionica ili krak mnogoljudnog odlaska Dalmatinaca u Novi svijet na kraju devetnaestog stoljeća. Ako postoji neka specifičnost onda je to, s jedne strane, brojčanost odlazaka i, s druge, neprekidnost samog procesa. Motivirani ponajviše ekonomskim razlozima zablaćki su iseljenici i kao radnici i kao poslodavci, i kao pojedinci i kao obitelji, znali iskoristiti mogućnosti koje su im se otvorile dolaskom u Novi svijet. Nema dvojbe da im je ondje već postojeća mreža prihvata ponudila odskočnu dasku za ostvarenje „američkog sna“. Zablaćana ima u Australiji, Kanadi, bilo ih je u Južnoj Americi ali dva su američka grada u središtu zablaćke američke priče: New York i San Pedro, Kalifornija. Nikada nisam bio u San Pedru, nisam bio ni u Australiji, dva dana sam bio u Torontu. Niz sam godina živio u New Yorku, kasnije sam ga posjetio nekoliko puta pa je razumljivo da ono što slijedi uvelike potječe iz mojeg njujorškog iskustva. Pored vlastitih doživljaja u to je iskustvo utkana predaja suseljana koji su nepripremljeni, svikli na vidik omeđen šibenskim otocima, doživjeli sučeljenje s najčudesnijim od svih otoka, s Manhattanom. Jednom ranijom zgodom sam tekst koji sam posvetio upravo tom iskustvu odlaska započeo sljedećim riječima: Od Prvića na svjerozapadu do Krapnja na jugoistoku, s pukotinom između Zlarina i Drvenika sred koje se Pinara u raznim vremenskim prilikama odaje svojim kameleonskim preobrazbama (peka, tanjur, leteći tanjur…), pred nama je uvijek stajao obruč otoka. Bili su nam zaklonom, nudili su se kao mogućnost, bili su zapreka, bili su doista mjesta koja odvajaju ali koja su istodobno izazovi razmjene s drugima, sa svijetom. U nizu otoka koji obrubljuju hrvatsku obalu služeći joj kao štit ali češće kao labirint kroz koji se probijalo do otvorenije pučine, Jabuka bi se mogla smatrati posljednjom zaprekom. I kako da moreplovci u imenu te jadranske stijene, čijim bi brisanjem s morske površine prsnula i posljednja vezivna spona s mjestom prisnosti i podrijetla, ne čuju zov one druge, velike, Jabuke, grada-otoka kojemu smo se mi, uz nebrojeno mnoštvo ostalih, s nadom i zebnjom zapućivali.

VI.

Ako je dosad osobni glas bio zapreten u nastojanju da se izrekne kolektivno iskustvo, ako je ponegdje posve izmješten i na njegovu mjestu govore drugi, u zadnjem ga dijelu puštam govoriti bez neke osobite stege. On se dotiče najintimnijih doživljaja i strepnji ali uvijek svjestan perifernosti svojega smještaja. U tom smislu je protivan navadama da se šire područje grada Šibenika izostavi iz zavičajnog govora usredotočenog na sam grad. Ilustrirat ću tu sklonost stihovima Stjepana Gulina posvećenima rodnom gradu: „u šaku bi mi stao: /malen i dubok,/ srknuo bih te/ da nisi kamen“. Od Gulina ću posuditi metafore kojima možemo artikulirati zagovor obuhvatnijeg, usudio bih se reći istinitijeg, poimanja regionalnog identiteta. To širokogrudnije poimanje će ustvrditi da kamen o kojemu pjeva pjesnik nije samo onaj uzidan u ubave građevine grada nego je isto tako i kamen i krš s kojima su se hrvali težaci šibenskog kraja. To je kamen koji su krčili i primorci i otočani i stanovnici Zagore. Taj kamen na koji se mnogi pozivaju kada tepaju gradu Šibeniku nije samo onaj na kojemu stoji grad nego je taj kamen sudbinski odredio način života na tom krševitom tlu. Srknemo li istinski takvoga kamena uvidjet ćemo kako je grad uvijek već umrežen u okolni prostor. Iz tog prostora znamo da valja olabaviti stisnutu šaku i otvorenih ruku prigrliti ne samo grad, nego njegove otoke, priobalni pojas i njegovo zaleđe.