Zablaće | Stipe Grgas

MOL

Kada su mi onomad na III. programu Radio-Zagreba
dodijeli riječ mol
nisu mogli znati za moju ekspertizu
nisu mogli znati da sam ja imao svoj vlastiti mol

Nisu mogli znati
da je baš na tom molu
u Gržinama
nastala misao
probudili se prvi osjećaji
Nisam u ono vrijeme čitao ili učio
niti pamtim neku mudru besjedu
nego udicu bačenu u more
špara i kneza
sporo puzanje grmalja
Bože kakve moći sunca
kakve sabranosti i punine
onih dana kojima kao da nije bilo kraja

Nisam tada znao da je moj mul mol
da ga neki zovu muo
da ima i gatova i pristaništa
da ona izbočina u protežnost vode
nije nastala klizanjem tla
niti naplavinom vala
nego su kamenje posložili ljudske ruke

Pamtim svoj mol u noći
treperavu svjetlost ferala
prostrt ulov
ugor škarpine
crnilo sipe
hobotnice
Pamtim riku isluženog tovara na molu
pri ukrcaju na put bez povratka
Rika njegova
doziva slike mog mula
smrznutog u zimskoj mećavi

Ja više nemam svoj mul
Ljudi koji ne pamte molove
šljakom su ga prekrili
Ljeti je ploha mula mravinjak
i ja
ja koji sam njime nekoć sam samcat vladao
sada bordižam
između razgolićenih tjelesa
spuštam bokobrane
prema visibabama
dižem bokobrane
u doticaju s tvrdim pupoljcima

Nema udice
kojom bi natrag vratio svoj mul
pukao mi je povraz
pel ne mogu odmrsiti
Možda bi bilo bolje
da svoj mul nisam nikada ni imao