Zid i fotografije kraja | Miroslav Mićanović

KAO U PRAGU, ISTO

dobro utopljena, dremljiva, sjedi mlada žena s knjigom u rukama. bori se s bjelinom koja osvaja točkasti grad. ispred mlade knjižare trojica-četvorica, pod večernjim žutim svjetlom, ne daju zimskoj slici da se smrzne dahćući, saginjući se i natežući oko pokvarena auta, on pokraj peći zagledan u prozor, s džemperom na dim i rakiju, kaže:
kao u pragu, isto
djevojka uzbuđena tom rečenicom želi podići glavu i sama vidjeti taj iznenadni topli prag, i napustiti knjigu, spustiti šaku među noge, ali zamagljenih očiju ostaje nepomična nad slovima. nesposobna da se otrgne, preda novom krevetu. muškarcu.
kao u pragu, isto
neprekidno čita nepostojeću rečenicu, koju napada snijeg, koja postaje rešetka, tamnica, pa onda sigurna soba, znak usred snježne bjeline. rečenica postaje muškarac koji je cijelu obuzima. okružuje, ulazi u nju. ima li još takvih prizora? žena čita. muškarac gleda.