Zid i fotografije kraja | Miroslav Mićanović

KOCKA LEDA

Odmah iza prve riječne okuke smještena je hladnjača. Mrtva, betonska građevina, ispred čije pozadine plove tamne mrlje radnika kao meta ispred pažljive mušice puške. Dio izlaza njezina skladišta ispunja golema, koso utvrđena željezna konstrukcija. Niz nju se ispuštaju viškovi, otpaci, ostaci hrptenjače, crijeva, rasporednih trbušina.
Ribari se rado okupljaju na njezinu kraju, zamočeni u govna čekaju: bijele gliste, zmije, štakori, krv, postaju dobri mamci ribama. Promatrač s mosta – nenavikao, neoprezan, slučajan – zgrozi se ugledavši plutajuću kravlju, konjsku, volovsku glavu, pomisli zagledajući lešine, da nije ljudska.
Zimi se na željezničkoj kosini zbog hladnoće zadržavaju smrznute gromade, kocke leda. Ostaci mesa, koji bi trebali klizati niz kosinu, odbijaju se tada o ledeno podnožje, crvene ga, onda padaju u zaleđen rukavac. Vonj trulih komada dopire i na drugu stranu rijeke. Tako obojena kocka podsjeća na nesretno izgubljenu dječju igračku.
Sunce koje najavljuje zelen proljeća pokreće smrzotine. Gromada otopljena dna lagano zaklizi prema kraju, prema rijeci. Škrip je jedva čujan. Sleti, bućne, sleti, bućne. Ubrzo, i ne dodirnuvši dno, kocka leda krenu nošena vodenom maticom, izroni-zaroni, bljesne njezina ćelava ledena lubanja, a potom se sklonjena pred prvim brodovima, kućama, bezglasno preda svom početku, svojoj vodi.