Zid i fotografije kraja | Miroslav Mićanović

KONTEKSTI

mojsije, mojsije
na drugoj strani obale
ronioci viču opremljeni
ništa se ne razmiče
mojsije, mojsije

1. ruža vjetrova / slika ruže

ruža vjetrova

volio sam vjetar, vodu i jedra,
biografija C, mjesto, male zelene
mrlje, crvena granica, običaj i
navika ispod jastuka, ali za takve
dokaze nikada dovoljno dobrih riječi,
htio sad zapravo, htio sam prije
svega, organizam grada pribijen je
na stupu, atlas uhvaćenih vjetrova,
obilježeni akcenti govora, zauzlani,
zauvijek u jednookim danima sjever,
sjever, sjever, jug mravi u toplim
bračnim (napuštenim) posteljama
oko: zar ne vidiš kako ispod
cipele žene u prašini
izrasta prema njoj stvarna
ruža od riječi

pisati pjesme

pisati pjesme, danima pisati pjesme
i samo to ponavljati, pisati pjesme,
danima pisati pjesme, prijateljima koji
u tom trenutku gledaju zvijezde u tvojoj
glavi, pisati pjesme, danima pisati
pjesme, sretno preseljenim u vlastito
ništavilo, onima kojima to više ništa
ne znači, pisati pjesme, danima pisati
pjesme, čovjeku koji se otiskuje na
rječni šlep, stranicu staroga pisca,
za djevojku koja diše muškarca u susjednoj
sobi, ujutro trči i guta sendvič od 300
žena, pisati pjesme, danima pisati pjesme,
prijatelju podstanaru koji više ne skače
noću za dvije mrtve rečenice, župniku
koji se izvlači iz hladna kreveta i
za dvije spodobe žrtvuje svako jutro
jednoga Krista, pisati pjesme, danima
pisati pjesme i samo to ponavljati

odjedanput više nisam siguran

da se tvoje pravo oko neće uplašiti
moje rane od jeftina žileta na licu
i tvoj jezik zaustaviti se pred
crnilom mesa
odjedanput više nisam siguran
u jednostavnost tvojih stvari i
u kakvu bezumlju mogu postojati
tvoj fen, bademovo ulje i tjeskobni
oglasi na stolu
odjedanput više nisam siguran
da mogu preživjeti tu finu lađu od
naših riječi i kako u traženju neću
prizivati sasvim tuđe i nama nepotrebne
riječi
odjedanput više nisam siguran
da sve te pokrenute strahotnosti
neće otkriti našu stvarnu sliku
gdje (pre)življavamo zimu u
kojoj niti smo bili potrebni niti
shvatili svu hladnoću i pravilnost
slova koja tako olako sričemo, kao
napast koja se, eto, tako pretvara
u životinju grijeh pa ustajem i otvaram
ta VRATA

2. duša je nevidljiva
jakost / pojam duše

duša je nevidljiva jakost

crnac viče u vjetar, on
urla u noć, ja neću ostati,
ja ću se vratiti
duša je jakost
knjiga iz koje prepisuješ
tekst, postoje pjesnici koji
su se miješali u stvaranje
država
duša je jakost
crnac viče u vjetar, on
urla u noć, ja neću ostati,
ja ću se vratiti
duša je jakost
iznenada TVOJE oči, glava ( )
nos dižu ruke od tebe i TVOJ
jutarnji brijač kreće u TVOJE
otvoreno grlo, duh miriše
podzemlje neba i sve je TVOJE
diglo ruke na tebe

na istoku Ribnjaka
NIHIL OCCULTUM
Tvrdalj, Petar Hektorović
Dobit ću državni udar,
ništa nema skriveno
oku stvarne vjere,
kako će samo frcati
vaške, dlake, kad se
stresem ko linjav pas,
lupka katarka bakra
i usoljeno u buradima
mornarsko meso,
zagrist ću taj plod
preživim li samo ovaj
srčani udar.
Jaz: tvrdo je meso države
i opasno svjetlo što
stoji mi iznad glave

teško je sveudilj zdvojan ići tako

ja čitam, ti spavaš
iz dana u dan umnožavam
broj svojih sposobnosti i
tako ih naravno brzo gubim
sve do trenutka dok se
ne spustiš na dužinu moje
noge, mišića i sve se
stiša ispod tvoje
donje nepomične usne
(ja čitam, ti spavaš
ti čitaš, ja spavam
i najbudniji dodirujem te
u najdubljem snu)
ja čitam, ti spavaš
čekam dok se ne pojave
crvi i odgrizeš taj
tebi namijenjeni komad
mesa i postaviš ga prve
nedjelje na stol svojoj
zluradoj novinskoj djeci

3. da li si ti možda našao / jezik
jezika

naslov

da li si ti možda našao / trag jezika
jezik traga
jezik jezika
da li si ti možda našao
da li si ti možda našao
da li si ti možda našao

bolesna sam od istih riječi

zašto je rujan mjesec pornografije

svi hrvati u port lincolnu pecaju ribu

who is this at my door?

DRUGI NE VSTOPAJ SEM
KER SI ZAŽELEN

razmjeri, putovanja
duh njegov obilazi peking i bijel i
sijed, kao živi sever sada, sjeda na
ista mjesta i plače

iznenada kavana “corso”

iznenada stakleno skratište
na kotaču osman gunđa gundulića
„grozno suzim gorku plač sada”
i pjesme iz kutije cipele br.
39. i buktu kovanu od maka,
nasuprot žena širi noge kao
vreća zlatnih dječaka i dok
ispadaju mršavi nofci,
zvoni otvaranje bajke prije
spavanja, već je dosta posta,
izlozi sliče na Italiju
i galamu turskih filmova
jezyk: samo na polje jezika, iza
i naprijed, pokretna ušća
imaju djevojke, ulice su prve
sretne stepenice u nebo, tako
nas zavode anđeli u jutarnjem
domu dimu i kavi

zid zid zid zid zid
zid zid zid zid zid
se diže tako da se
opeka slaže na opeku
i svaka čuva lukavo
svoj prošli tvrdi tr
ag trag trag trag tr
zid zid zid zid zid
gdje su duša i ruža
isti dvosložni češalj
jezika kojim se ruka
pruža prema