Zid i fotografije kraja | Miroslav Mićanović

POZIV

pokucaju negdje duboko u noć na prozoru kuhinje u kojoj spavam kad se poslije duže vremena provedenog u drugom gradu ili luci, vratim kući, pokucaju poslije svake odsutnosti kad se predam sjećanjima i sanjanju u kućnoj kuhinji, ili, ponekad, ako sam u njoj zalegao za jednu noć zbog dolaska gostiju, skačem na sve pripravan, prilazim vratima i tu prestaje sva glazba noći i postelje. jedino golema životinja straha nasjedne na želudac i naseli se, protegne do mozga, pružam ruke bravi – i tu prestaje svaki put moj san.

pokušavam zaspati, ne ide, ali me ni strah ne napušta, sklupčam se, sagnem glavu prema koljenima i tako dočekam otkucaje jutra, korake braće i roditelja. pokušam li uz dim kave i jasnoću dvorišta dešifrirati poziv, otkrivam kako zapravo to nije bilo kucanje skvrčenim prstom u staklo ni vika ni lupanje vratima, nije se, uistinu, ništa čulo, ne pokušavam, dakako, izbjeći taj poziv, to ustajanje, trenutak otvaranja i noćni susret s Nepoznatim, to ispljuvavanje gomile straha i trenutak potpune predaje i potpuna gubitka.

ali, godinama me taj san ne napušta, jasno je da je moje pristajanje jeftina varka i moj poziv bijeg. radi se o tome da Nepoznato čeka moj konačni pristanak. prelazak preko praga a ne poziv. prelazak u