Zid i fotografije kraja | Miroslav Mićanović

ONAJ KOJI SE SUNČA

Na bravi Petrovih sobnih vrata zalijepljena je poruka: U VRTU SAM.

A vrt je jednostavan: betonirana površina ograđena leđima i bokovima susjednih kuća. Ulaz je od velikih zelenih vrata, ispijenih suncem, čije dno okvira zapinje pa se samo guranjem i škripom otvaraju. Na donjem kraju vrtnog pravokutnika postavljena je improvizirana fontana i ručno rađen akvarij. Ribe nije moguće vidjeti od mjehurića i mulja. Tu Petra nema. On je gostu, došljaku, uvijek iznad glave, nad potiljkom. Sklonjen pogledu, mecima, opasnosti i sam: predan suncu, dijelovima krošnji, mraku iza zatvorenih očiju. U lijepoj smrti leži tako satima na grubo betoniranu platou, sa stepenicama koje vode u potkrovlje i izdižu ga put vedrih noćnih zvijezda sklupčana, zmijolika.

Tu sam, uvijek vikne dolazećem, prethodno je mogao čuti otvaranje vratnica. Bulji u golo ili čupavo tjeme ispod sebe. Da se prvi ne javi, tko bi ga prepoznao od boje crnih šipki, prirodnog rastera sunca, betona i sjena.

Češći se odmah penju i dahću, kako može. Bože. E, sunce, sunce, mrmlja im sretan. Koji se duže zadržava sjedi na drugoj strani, ispod grana u hladu, zagleda se u akvarij krišom pružajući srednji prst u mlaku vodu, sumnja kako riba nema, razgovara s Petrom, dovikujući se. Vičući.

Nema ga, kaže ona, nema, potvrđuje on zaljubljeno. Naočale, plastične ružne papuče, ključevi, rastvorene novine, sve je na terasi – na mjestu gdje je bilo Petrovo zaleglo tijelo nalazi se samo isprešana kašasta mrlja. Tisuću malih sunaca na razbijenu ogledalu čini jedno zemaljsko sunce. Opako, bezoko, jarosno. Nepomično. Kao da je Petra istopilo i zauzelo njegovo mjesto. Ma, zar je moguće, pipa muškarac vrhovima prstiju namreškan beton.

Tu sam, uplaši ih živi, garavi Petar. Penjući se prema njima s bokalom punim hladne vode.