Zid i fotografije kraja | Miroslav Mićanović

SELA, SVJETLA

putujući između dvije crne točke, između dva sela, biciklima, razgledam lijevu i desnu stranu, noćne pokrete, okrenem glavu na uzvik žene pa onda mrak, asfalt i tišina, kuće kao kutije, gostionica potom, mutno svjetlo s nekoliko pijanih ljudi, jesam na kraju svijeta, na njegovu rubu, žena koju volim daleko je, iznad zvijezda ili na drugoj strani zemlje, može li se čovjek u tolikom mraku domoći ijednog pokreta, osjetiti božji dodir, prijatelj do mene pali prednje svjetlo svoga bicikla, daljine da vidimo mačku, izbjegnemo drvo ili slučajnu smrt
– ali, ne smiješ ih osvijetliti, sela, ne smiješ ih osvijetliti – govori mi.