Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović
Raskid s Julijom protekao je upravo onako kao što sam i zamišljao, bez povišenih tonova i uzajamnih predbacivanja, odmah po mom povratku u Zagreb. Julija me je dočekala u svom tipičnom kućnom izdanju, odjevena u ogrtač s ručnikom oko glave. Stan je bio uredan i čist, a njezin nastup nekako zlokobno blag i kada mi je otvorila vrata spavaće sobe, prizor s kojim me suočila djelovao mi je nekako očekivan i razumljiv sam po sebi. Moje majice, košulje i hlače ležale su izglačane i složene na kauču s troprstim pleterom, a čarape dirljivo smotane u klupko, načičkane po bijelom rublju koje je mirisalo na omekšivač. Moj jedini sako visio je na vješalici s bijelom ceduljicom kemijske čistionice i Julija je rukom prešla po njemu kao da očekuje da se divim njegovom sjaju. Unatoč mačekovcima koji su me prezirno motrili sa zidova, nisam se uspio othrvati knedli u grlu, no Julija se pravovremeno nakašljala iza mojih leđa, skrenuvši mi pažnju na kasnovečernju obavezu koja je bila pred njome. Osim toga, trebao sam se što prije pojaviti u jednoj garsonijeri gdje me je njezina poznanica usrdno čekala da mi preda ključeve mog privremenog smještaja. Julija mi je ukratko opisala stan kao „malu, ali svijetlu gajbu, bez stilskog namještaja” i bila je uvjerena da će mi se svidjeti njegov zgodan položaj i neposredna blizina redakcije. Ton kojim je govorila kao, uostalom, i redoslijed njezina iskaza kao da su bili pomno razrađeni i nijedna njezina riječ nije se činila suvišnom. Čak je i ritam svoga iskaza podredila tom osobitom trenutku i nakon što je spomenula redakciju, napravila je kratak predah, izvadivši veliki putnički kofer iz ormara. Tek tada mi je otkrila i rezultate svojih napora da mi pruži još jednu šansu. Nakon svega, stojeći u njezinom hodniku s koferom u ruci, osjetio sam potrebu da kažem nešto duhovito za kraj, ali kako mi ništa nije padalo na pamet, odustao sam, ne želeći da me upamti po isforsiranim štosevima. Također, procijenio sam kako bi bilo glupo zahvaljivati joj na svemu što je učinila za mene pa je rastanak protekao u vrlo suzdržanom ozračju, tek s njezinom napomenom da će mi knjige stići po dostavljaču, direktno u novi stan. Tada se naglo ugrizla za šaku i pognute glave zatvorila vrata za sobom. Izlazeći iz Julijinog haustora, oderao sam ceduljicu sa svojim prezimenom na poštanskom sandučiću i zgužvanu bacio u koš. Napolju je noćni vjetar već povijao raslinje oko automobila na parkiralištu. Čak i tramvaj koji mi je upravo pobjegao kao da je potvrdio moju predodžbu o okolnostima u kojima se prekidaju veze u velegradovima.
Sljedećih nekoliko dana nastojao sam biti redovit na kolegijima, prisiljavajući se da razmišljam o konkretnim novinskim temama. Imao sam puno ideja i svojim aktivnim sudjelovanjem u radu kolegija pokušao sam obnoviti stare Big Chiefove simpatije. Nedvojbeno, preda mnom je bio dug period vraćanja Big Chiefovog povjerenja, no neke njegove geste i pogledi sugerirali su mi da sam na dobrome putu i da ću se ubrzo možda opet vratiti u igru. Samo je trebalo raditi, užasno puno raditi… Izvan posla, dosta vremena provodio sam u dugim šetnjama. Posljednji dani 1998. bili su lijepi i sunčani, neobično topli za doba godine. Ponekad bih zastao, kleknuo i na koljenu načrčkao u notes neku zgodnu misao ili rečenicu za koju nisam bio siguran da li ju je netko maločas izgovorio ili je tek plod mog unutarnjeg dijaloga. Po običaju, Stara godina bila je radna i kada sam došao u redakciju tajnica mi je pokušala prenijeti jednu telefonsku poruku, ali uza svu svoju revnost, samooptužujuće je priznala da ništa nije razumjela. Umirio sam je i pošao u svoj boks. Cijelo to jutro marljivo sam prelistavao dnevne novine u želji da dokinem jedno sušno novinarsko razdoblje i u novu godinu zakoračim s objavljenom temom. Oko podneva poziv se ponovio i tajnica je sada već prilično uspaničena dotrčala do moga stola, upozorivši me da veza opasno puca. Požurio sam za tom savjesnom djevojkom do njezinog stola u tajništvu i podigao slušalicu. Isprva nisam uspijevao proniknuti o kojem se jeziku radi. To više što je glas u slušalici bio jedva čujan, narušavan upadljivim šumovima. A onda sam razabrao ključnu riječ: Azerbejdžan. Na liniji sam imao tajnika Vlade u Bakuu. Govorio je loš engleski s ruskim naglaskom, ali kako se signal sve više pojačavao, tako je i naš razgovor dobivao jasnije obrise. Trebalo je proći nekoliko minuta skupog međudržavnog razgovora da shvatim kako mi Republika Azerbejdžan nudi gostoprimstvo u sklopu projekta pod radnim nazivom „Moderni identitet Azerbejdžana”. Moj sugovornik podsjetio me na razgovor koji sam nekoć vodio s njihovim diplomatima u Turskoj. Ispričao se zbog načina na koji su me tada odbili, uzgred napomenuvši da su neki od tih diplomata u međuvremenu povučeni u Baku. Bio je pun pohvala za ideje koje sam tada iznio. Rekao je da govori u ime Vlade koju je osobito zaintrigirao moj prijedlog o Zaratustri kao zaštitnom znaku za nacionalni lanac fast fooda. Nekoliko puta je napomenuo da je Vlada vrlo ozbiljno krenula u cijeli projekt i da Predsjednik Republike više neće tolerirati neprofesionalizam kada su strateška pitanja države u pitanju. Zatim je svečanim tonom izrazio želju da se pridružim timu međunarodnih stručnjaka koji bi se uskoro trebali okupiti u Bakuu i uz izdašnu novčanu naknadu pripomognem redizajniranju cjelokupnog imidža zemlje. Ako moj odgovor bude negativan, dodao je, Vlada će imati razumijevanja…
Sa slušalicom na uhu, osvrnuo sam se po redakciji, kao da provjeravam nalazim li se u stvarnosti. Big Chief sjedio je u svojoj „staklenki” skupa s cijelim uredničkim korom. Iza njih bio je skroman bor s nekoliko kuglica, a malo iznad, na zidu, uokvirena Papina fotografija. Sve je, dakle, ipak bilo ovdje i negdje drugdje. Moj odgovor tajniku bio je potvrdan i on mi se još neko vrijeme najsrdačnije zahvaljivao. Kad sam spustio slušalicu, snažno sam poljubio tajnicu u obraz, vjerojatno zato što mi je u tom trenutku bila najbliže biće na planeti. Ona se stidljivo nasmiješila. Bila je to jedna mlada i odgovorna djevojka kojoj sam mirna srca mogao povjeriti zadatak da mi pronađe najbržu avionsku vezu za Baku.
