Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović

4.

 

Veći dio sljedećeg dana proveo sam u isprekidanom snu, nastojeći se otrgnuti iz zamke pogrešnih odgovora. Uzalud sam se pozivao na teoriju vjerojatnosti kada su proizvođači lokota u pitanju: još nerazvijeno tržište sigurnosnih brava samo je naizgled bilo na strani žrtve. Kad sam se posve razbudio, stan je već gasnuo u ranovečernjoj tišini.

– Kako je to prošao dan? – pitao sam se pomalo u panici koju je dodatno potaknula zvonjava telefona u hodniku. Čim sam prislonio slušalicu na uho, zatekli su me ornost i svježina Julijina glasa, kao podsjetnik na stvarnost koju sam gotovo smetnuo s uma: – Što se to događa? Cijeli dan sam te zvala! Gdje se to smucaš?

– Ah, tu i tamo, a zapravo… nigdje.

– Pitam te, GDJE? – Njezina neumoljivost natjerala me da pokušam aktivirati obrambene resurse, no svaka žilica mozga opirala se iznalaženju suvislih rješenja.

– Bila je nekakva svečanost… – tiskao sam iz sebe: – Izbor za najljepšu okućnicu… i znaš već što ide uz to… revija tradicijskih frizura… a ja… mene su stavili u prosudbenu komisiju…

– Zašto me toliko podcjenjuješ?

– Dopusti – rekoh – ali morao sam se malo aklimatizirati.

– Uvijek ćeš naći neku izliku za nerad. Šta je s temama, jesi počeo razmišljati? Svi u redakciji već gube strpljenje, a ja ti ne mogu vječno čuvati leđa!

– Ljubavi, danas počinjem, iznenadit ćeš se. Samo se još malo svi skupa strpite. Evo, Tata mi je jučer ustupio svoju… svoj radni stol.

– Kakve veze ima tatin radni stol s temama?

– Ah, kako ne bi imao…

– Pa ti si potpuno pijan, gade!

– Dajem ti riječ! – zaječao sam, ali ona je prekinula vezu.

 

U ogledalu kupaonice dočekale su me podmukle otekline oko očiju koje su boljele već na blag dodir prstiju. Najprije me obuzeo očaj, no njega je munjevito smijenio bijes. Okrenuo sam Mariov kućni telefonski broj, ali javio se njegov nagluhi otac s kojim mi se nije dalo nadvikivati. U kafiću pak nitko nije dizao slušalicu. Zvao sam zatim i Umornog i Paleku: telefoni su beznadno zvrndali u nekim malim gajbama razbacanima po gradu. Iako već poluslijep, u svom sam adresaru pronašao i broj Doktora Pankilija i odlučio iskušati sreću. Unjkavi i otegnuti Doktorov glas u slušalici djelovao mi je posve neprimjeren aktualnoj situaciji u gradu. Mogao sam ga zamisliti u kućnom haljetku ispod kojega, poput neotesanih grana, proviruju dvije krive noge bivšeg nogometaša.

– Uopće mi nije drago što te čujem – kiselo je procijedio. Iz pozadine dopirao je uporan dječji plač kroz koji mi se učinilo da čujem Gocine nasrtljive uzvike: „Ko je to u ovo doba? Ko sad zove?” Doktor joj je, ne poklopivši slušalicu, rekao: – Književnik.

„Pošalji u majčinu tog kretena!”

– Hm, Goca te pozdravlja.

– Dok, oprosti što te zovem…

– Nevjerojatno!

– Samo kratko, molim te…

– Čekaj, nakon svega što si napisao u onom smiješnom knjižuljku o Goci i meni, ti još imaš obraza zvati! I to u ovo doba!

– Ali, Dok, uopće mi nije bila namjera…

„Daj ga meni, daj mi slušalicu!”

I ova se veza naglo prekinula. Nakon kratkog oklijevanja u hodniku, zavirio sam u Tatinu sobu. Bračni krevet bio je neraspremljen, ali prazan. U kuhinji, ručak poklopljen na štednjaku bio je hladan: špageti i ragu iz donacije austrijskog Caritasa. Na stolu pokraj serviranog tanjura pronašao sam Tatinu poruku u kojoj se unaprijed ispričavao zbog toga što će se kasno navečer vratiti s probe u kazalištu. Pogasio sam sva svjetla i tiho, na prstima, pošao natrag u krevet, ne želeći dalje iskušavati gnjev okoline. Legao sam i povukao jorgan do brade. Kroz prozor noć mi se pričinila vrlo idiličnom – vedra i zvjezdana, iako bez mjeseca. Nastojao sam pribrati uneređene misli, koncentrirajući se na sićušni odsjaj koji je upravo promicao rubom vanjske stijenke moga prozora. Bila je to željeznička kompozicija. Njeno kretanje pratili su mehanički zvukovi koji bi u akustičnim noćima poput ove dobivali prizvuk čiste ljudske patnje. Negdje, na otvorenom peronu, surovi strojovođa upravo je izvlačio posljednje atome snage iz nekakve tehnički dotrajale manevarke. S takvim uzdasima teško je vratiti vjeru u tehničku bazu društva, pomislio sam. Komunisti su barem u tome bili puno savjesniji. Stambena naselja podizali su uz industrijske i željezničke komplekse kako bi djeca već od najranije dobi razvijala ljubav prema mehaničkoj buci, a putem nje, i povjerenje u sustav čija se titanska duša, vjerovao sam, kali u usijanoj tvorničkoj peći – tik ispod prozora moje dječje sobe. Ležeći u mraku, prisjetio sam se tih uzbudljivih trenutaka pred san kad smo Mama i ja još tvorili jedan, pomalo izgubljeni otok u moru nemirne tame: dalekovodi su brujali golemom energijom iskorištenih voda, a tvornički čekić davao ritam teškom noćnom radu.

– Čuješ kako ljudi rade, kako se zemlja gradi – Mama bi mi šapatom bodrila već sneni duh. – Jednoga dana, kad odrasteš, i ti ćeš biti veliki graditelj. Zamisli samo kad postaneš inženjer ili arhitekt! – Na mjesečini prigušenoj niskim naslagama ugljičnog monoksida njezine oči kao da su tražile potvrdu u dubinama moje dječje duše.

– Kad budeš gradio ceste i vijadukte po cijeloj zemlji, po nesvrstanom svijetu – u Africi, Aziji i Indokini. O, kakav će to život biti! – uzdahnula bi pred neslućenim mogućnostima koje je pružao ugled naše zemlje u Trećem svijetu. A onda bi me iz polusna trgnuli prigušeni glasovi i osvijetljeni hodnik postao bi paralelni univerzum u kojemu Mama – odlučna i raspaljena – priječi Tati i njegovoj glumačkoj družini iskrcavanje na naš otok.

– Spavaj – šapnula bi mi po povratku u krevet, ali uzalud; svijet je tada još uvijek bio nekako mlad i vrckav i bilo ga je zapravo šteta prespavati.

 

* * *

Sutradan sam se pred Mokrom kiflom suočio s uništenom neonskom reklamom. Netko ju je masakrirao izbliza, natenane se iživljavajući na toj beznadnoj investiciji. Ali tada mi je pažnju privukla melodija iz kafića, posve neprimjerena pank klubu. Ipak, spustio sam se stepenicama te, duboko udahnuvši, gurnuo teška vrata. Unutra me dočekao potresan prizor: Mario i Paleka držali su jedan drugoga za mršave stražnjice i lagano se njihali u kukovima. Neoštri rubovi njihovih tijela stapali su se s pozadinom od tirkizne svjetlosti bifea sa žestokim pićima, koja je, posve slučajno, stvarala ugođaj suptropskog akvarija po čijem dnu dvije čovjekolike ribice izvode nešto poput plesne točke. U njih je, međutim, bila uperena neobično realna cijev puškomitraljeza na šanku postavljenog na nogare, a iza kundaka nišanio je jedan od Blizanaca. Prepoznao sam ga, među ostalim, i po ogromnom srednjem prstu, srednjaku, koji je držao na okidaču. Drugi – posve nalik prvome – okupirao je šank, ljuljuškajući se zatvorenih očiju, naizgled predan iskričavom ritmu južnoga podneblja sa snažnim utjecajem mandoline. Vidjevši me, Mario i Paleka posramljeno su oborili poglede.

– O-ho, evo nam još jednog rakuna – trznuo me suspregnuti bas iz separe-sale: – Samo uđi, pridruži se svojim drugovima! – Bio je to Dondur, glavom, zavaljen u kutnoj garnituri s fino ulaštenim oficirskim čizmama prekriženim na stolu.

– Profesore, molim vas… – neuvjerljivo je protestirao Mario u naizgled tipičnom plesnom dvokoraku: – On nema veze s tim, on je…

– Mali egzekutor, kao da ne znam – Dondur je umalo zapjevao: – Iako baš i nije aktivan u posljednje vrijeme.

– Nakon teksta o Papi kao da mu je ponestalo inspiracije – dobacila je zaljuljana talijanka iza šanka s usnicama napućenim u fićuk.

– On je i pisac – tiho je dometnuo Paleka, na što je Dondur odlučio dokinuti razgovor: – Zašto stojimo? – viknuo je i Blizanac je smjerno pomaknuo cijev za nekoliko centimetara.

– Idemo, ritam, ritam! Paleka, prdosijo, unesi se u glazbu i ne prodavaj zjake, nema tamo ničeg zanimljivog! Sad pirueta… Pa jel se to zove pirueta, majku mu staru? Mario, ruke gore, pokreti iz zgloba, kao da bereš marelice! Marelice, marelice! A rad nogu? Ostao u Strizivojni, jelda? Sad okret, jedan, dva, življe, bah… – Zatim je, više za sebe, prosiktao: – Govori ti u vjetar! – Činilo se da promjene raspoloženja gotovo pretrčavaju Dondurovim uščuvanim licem, naizmjence ga čineći razdražljivim, odsutnim ili pak mučenim dosadom.

Pogledao je na onaj sat s logotipom propale tvornice sjemenske robe, pa vrlo veteranski – jednim potezom nokta – otkvačio vojnu porciju s remena na svojim hlačama i pružio je meni. Začudo, nisam osjetio strah: prije bi se moglo govoriti o vrlo konvencionalnoj sućuti koju sam gajio prema plesnom dvojcu što se snuždeno vrti u krug, posve izvan iskričavog ritma.

– Budi bar malo koristan kad već ne plešeš – obratio mi se Dondur: – Jel znaš gdje je lociran Baljutakijev zdravljak?

– Znam… na ćošku.

– Onda kreći, jer grah bi, po mojoj računici, već morao biti gotov. – Zatim je ponovno viknuo na plesače: – Pankeri, kome krče creva? – Mario je s izrazom krivnje zanijekao glavom.

– Hvala, ručali smo – odgovorio je pristojno Paleka.

– Boško?

– Joško – ispravio ga je čovjek za puškomitraljezom: – Boško i ja ćemo kod kuće, staramajka slavi imendan pa se čuvamo za večeru.

– Ah, čestitajte joj u moje ime – preporučio se Dondur. – A ti, jesi li zapamtio narudžbu? – upitao me.

– Jednu bez mesa.

– Vrlo odgovorno od tebe.

 

Vani, na popodnevnom obzoru, upravo se ukopavao jedanaesti mjesec i u sastavu zraka osjećala se jaka komponenta zaprške na bazi brašna i ulja. Ulicu breza pamtio sam bez rashodovanih traktorskih prikolica po njezinim ranjivim rubovima – s vitkim kontinentalnim čempresima koji su sada bili odvaljeni ili pregaženi, uprskani blatom, a ni breza, uostalom, više nije bilo, osim jedne, na samom uglu. Pod njom se nalazio vrlo ozbiljan mramorni podest nalik umanjenoj kopiji nadgrobne ploče s malim križem ispod kojega je bio svježi vijenac. Nasuprot križanju s Genscherovom počinjala je krčevina posuta šljunkom na čijoj se sredini ugnijezdio Baljutakijev zdravljak – limenka prilično deformirane stature koja me podsjetila na Limenog Čovjeka iz „Čarobnjaka iz Oza”.

 

U Baljutakiju je zaprška već grizla za oči, ali barem je sala za ručavanje bila prazna. Stavio sam porciju na drveni prozorčić i pokucao, pokušavajući se riješiti one živčane melodije iz Kifle. Vratašca su se otvorila i pokazala se kosmata ruka s istetoviranim likom mladog Ibrahima Rugove.

– Jednu bez mesa. – Ruka mi je ubrzo vratila toplu manjirku. Platio sam i izišao. Iz jedne od telefonskih govornica, pričvršćenih na običnu banderu, naglavce je visjela slušalica i lagano se njihala na kasnopopodnevnom povjetarcu. Odložio sam porciju na pločnik i prislonio slušalicu na uho. Nekim čudom telefon je radio. Smjesta sam okrenuo broj 92.

– Izvolte? – ohol bećarski glas kao da je odjekivao u ispražnjenoj sportskoj dvorani.

– Jesam dobio policiju?

– Gospodine, s kime vi pričate?

– Ja? Pa…

Tip se doista od srca nasmijao: – Alo, naravno da ste dobili policiju. I, molim vas, dajte odmaknite slušalicu od radija!

Kojeg sad radija?, pomislio sam.

– Ja zovem s govornice…

– Zezam se, čovječe, ze-zam! Ovo je uvod za razbijanje treme: samo se opustite i recite, kako vam mogu pomoći?

– U Mokroj kifli je… – počeo sam pa zastao, upitavši ga: – Znate za taj kafić?

– Kako da ne, kako da ne, slobodno nastavite, ali opušteno, dragi gospodine, kao da razgovarate s prijateljem iz djetinjstva. Duboko udahnite? Jeste?

– Jesam.

– Sad sve to istisnite van.

– Uuuuf.

– Odlično. Idemo, pucajte!

– Unutra su tri osobe s mitraljezom i maltretiraju goste.

– Tako je već bolje. Recite koja je ulica i… – dramatično je promijenio boju glasa: – I policija će zajašiti svoje motorne atove i gromovito, poput Svetoga Ilije, razmaknuti tmaste oblake kako bi zrake velike kugle vratile osmijeh na lica onih koji ostaju, pardon, opstaju… Hm, malo improviziram, ali vjerojatno ste prepoznali original?

– Čujte, što se ulice tiče, možda je upravo u fazi preimenovanja, ali prije je bila Ulica breza, hoću reći, možda je još uvijek isto ime, iako…

– Eto, opet vi. Rekoh vam, samo opušteno. Znate li barem broj, radi evidencije?

– Broj? Ne znam, ali lako se nađe. Blizu je Baljutakija, ako vam to ime išta govori…

– Baljutaki? Najbolji grah u gradu! Ja ga volim bez mesa.

– Naravno – otelo mi se. – Unutra su ljudi s otkočenim oružjem i mislim da…

– U Baljutakiju?

– Ne, u Kifli.

– Dobrooooo, da rezimiramo: tri naoružana lica u kafiću. Vidite da nije boljelo. Još vaše ime, gospodine? – Predstavio sam se i glas dežurnog kao da je najednom iščezao. Stara, prijeratna linija, nekoliko je trenutaka napadno šumila, a onda je ushićeni glas izronio iz tehnološke praznine i upitao za ime oca.

– Nevjerojatno – uskliknuo je nakon što sam mu otkrio čiji sam sin: – Pa meni jeeeee… Meni je vaš otac bio profesor u Školi učenika u privredi, generacija 64./65.! Aj, jaj, kakav čovjek, kakav profesor! Samo… šteta što su ga onako udesili – dodao je.

– Udesili?

– U redu, možda to nije prava riječ, ali mislio sam na otkaz.

– Ovaj, da, u pravu ste. – Bio je u naponu snage, prava čigra od prosvjetara, a oni: cak! – Zatim je tiho upitao: – Što su mu ono našli? Beogradski student, je li? Čuo sam nešto o tome… No, dobro, nećemo o tome. Dakle, mi smo bili autolakireri, ali Profesor nas je sve do jednoga zarazio glumom. Moja prva uloga bila je u „Hitleru u partizanima”, doduše, mi autolakireri bili smo partizani, ali koga je tada bilo briga. Lakiraš cijeli dan u radioni, a navečer tutanj u kazalište, na daske. Eh, Profesor, Profesor…

– Oprostite, ali u lokalu…

– Recite, čujem da opet režira?

– Navodno, da.

– Konačno jedna dobra vijest u ovome gradu. Pa što da vam pričam, baš mi je on skrenuo pažnju na Krležu, uostalom… – Odjednom, povukao se u sablažnjivi polušapat: – „Zastave” su mi uvijek tu, u najdonjoj ladici, shvaćate? Sve što izlazi iz okvira struke – u ladicu, što dalje od očiju unutarnje kontrole. U povjerenju, sve sami kromanjonci na razmjeni iz pasivnih krajeva. Tko je njima predavao hrvatski, to se ja pitam! Ali, čekajte – vratio se na prijašnji ton: – I vi ste se, čitam po novinama, ovjenčali pjesničkim vijencem! Čestitam.

– Ma zapravo je proza u pitanju – rekoh.

– A kako doći do knjige? Kako?

– Ne znam.

– O tome vam ja govorim: o prodoru mesnih prerađevina u nekadašnje knjižare! S Krleže na rolovanu šunku! Opa, ovo ne zvuči loše! Samo tren da zapišem, jer mi brzo pobjegne… – Izvinite – gotovo sam zavapio: – Imamo manijaka u lokalu i možda upravo sada mitraljira po mojim prijateljima! – Oćutio sam nevoljko preustrojavanje s druge strane žice i dašak razdraženosti u glasu: – Vi, znači, ne zovete iz kafića?

– Ma, jok, iz govornice kod Baljutakija… Mene je, ah, mene je poslao po grah i ja sam, majku mu, zar ovo nije urgentni broj… – Prodorni signal u slušalici označio je kraj razgovora.

 

Podigao sam još toplu porciju sa zemlje i zaputio se na obližnje šetalište uz rijeku, u podnožje zatravnjenog nasipa gdje sam, osokoljen maloprijašnjim razgovorom, vrebao na prepoznatljivi zvuk policijske sirene. Sve je, međutim, mirovalo, uključujući i rijeku koja kao da je odbijala teći. Samo su duboko u meni pulsirali oni taktovi sirtakija kao u nekom nepripitomljenom džuboksu. Naposljetku, primaknuo sam se do ruba obzidane obale i bez užitka ispraznio sadržaj vojničke porcije u rijeku; jednostavno sam je okrenuo naopako i nekoliko trenutaka promatrao oblutke žućkastog prebranca kako plutaju na površini prije nego što će ih progutati halapljiva vodurina.

 

* * *

Mrak se već počeo hvatati zabata na niskim kućicama uz rijeku kad sam se odlučio na povratak u Kiflu. Oprezan, pažljivo sam osluhnuo na ulaznim vratima kafića. Iznutra se čuo samo isprekidani Palekin jecaj.

– Stanice mi se raspadaju, a ti… ti još škrtariš na mojoj muci… gdje je tu minimum milosrđa?

– Debilu, kako ne shvaćaš da ovo radim za tvoje dobro! – prepoznao sam Mariov glas. Učinio mi se odveć krut i principijelan: – Koliko sam ti već puta dao više od dogovorenog? Koliko, priznaj? Da još mjesec dana plešeš, ne bi mi mogao vratiti dug.

– Obećajem da ću se iz ovih stopa uvući ženi u krevet.

– Ho-ho, kakav zajebant!

– Trudna je i čeka me, a ja ovdje tancam kao medo na seoskoj olimpijadi…

– Dobro znaš da nas obuka iz plesa spašava od potpune katastrofe!

Uslijedilo je kratkotrajno zatišje da bi, zatim, iz Paleke opet probili vapaji: – Što je sada sa svim onim jakim facama na koje se cijelo vrijeme pozivaš? Pa sve je bilo jasno na otkrivanju svjetleće reklame: koga briga za Kiflu i… i za pank! I šta je s tvojim obećanjima da ćemo dobiti Doktora Pankilija?

– Radim na Doktoru Pankiliju – rekao je Mario. – Kao da ne znaš koliko je stvar osjetljiva.

– Naravno, nije Doktor budala kao ja…

– De, dobro je – prijeteći se obrecnuo Mario, ali Paleka je uporno zavijao.

– Koga još uopće imaš osim mene?

– Zaboravljaš na Umornog!

Tu je Paleka izgubio kontrolu: – Kljucko se skriva, ne ide mu se u podrum! Čak ga danas nema ni na happy hoursu da nas barem malo rastereti! Krasan prijatelj!

– On barem pleše džabe, iz ideala, za razliku od tebe kojega moram podmićivati…

 

Prekinuo sam ovu otužnu prepirku, odlučno prodrijevši u kafić. Mario je s rukama u džepovima sjedio izvaljen u separeu i odmarao noge na stolu, dok je Paleka stajao nasuprot njemu, pogrbljeniji nego inače.

– A vi, dakle, plešete – rekoh.

– Eto – Mario je izvadio ruke iz džepova i nedužno okrenuo dlanove prema meni: – Momentalno je takva situacija, ali, vjeruj, neće još dugo. Kako vi to u metropoli zovete, „jesenska depresija”, ha? – Neuspješno mi je pokušao namignuti.

– Jel murja bila u lokalu? – upitao sam, na što su Mario i Paleka razmijenili letimične poglede.

– Dakle, jesu li napravili zapisnik? Mario je skinuo noge sa stola: – Ti govoriš o policiji? – upitao me jedva pomičući usne.

– Da.

– Miro, jesi ti vidio ovdje nekog pajkana u lokalu? Paleka je samo prezirno zadigao kragnu svoje tanke vindjakne i promrmljao: – Jok.

– Eto vidiš. Nego odakle ti ta ideja?

– Zvao sam iz govornice kod Baljutakija… – Mario je pozorno istegnuo svoj mišićavi vrat prema meni, zbunivši me na trenutak: – Razgovarao sam s dežurnim.

– O-joj, s onim stihoklepcem iz krim-policije! – Obojica su se podrugljivo osmjehnuli.

Tada sam već počeo gubiti strpljenje.

– Slušajte – rekoh – ja iz ovih stopa idem na policiju, nema se više što čekati! Treba ih odvesti u Veselu kajdanku pa na onu podrumsku lokaciju i sve im ispričati, od privođenja do marcola, a zatim, ovamo, u kafić, za vrijeme happy hoursa… – Zastao sam pod dojmom njihovih bezizražajnih pogleda. Mario je zatim polako ustao.

– A šta bi im ti ispričao? – upitao me: – Priču o svojim podočnjacima? – Paleka se zahihotao.

– Ima da ti preporuče tablete za spavanje – rekao je Mario. – Osim toga, šta čovjek danas može zateći u podrumu osim alatki i starih brojeva časopisa Sam svoj majstor? Sve da i dođu ovamo u vrijeme happy hoursa, misliš da ne bi skinuli šapke pa na podij, u kolo! Ne, ne, prijatelju, nemoj praviti budalu od sebe, ne isplati se. Evo, neka ti Paleka kaže koliko sam ih puta zvao, a oni…

– Pošalju ljude iz Narkotika – nadovezao se Paleka.

– I ne samo to, nego pretumbaju lokal, baterijom traže žuto u WC-u, dižu kutne garniture, rasture šank… – Mario me sažalno pogledao: – Nisi valjda nasjeo na onu novinarsku patku o modernizaciji u policiji? – Podmjestio mi je zatim tabure pod dupe i nježnim pritiskom na rame posjeo na njega.

– Gledaj – nastavio je kružeći oko mene: – Meni je posve razumljiv tvoj bijes. I ja sam se nakon podruma osjećao isto kao i ti sada, htio sam… uh, šta sve nisam htio! – Slutio sam kako izbacuje donju čeljust. – Ali isto tako moraš znati da taj prvi impuls prođe onako kao što je i došao, zapravo, čim ti se moždani malo prokrve – možda još danas ili sutra – stvari opet sjedaju na svoje mjesto. I tada shvatiš da si zapravo iznevjerio njihova očekivanja jer oni te baš i žele takvoga, na pladnju: obezglavljenog, nervoznog, očajnog… – Promatrao sam ga kako živahno gestikulira, zadivljen samim sobom, svojom ulogom glavnoga tragičara. Ali njegova pojava i riječi koje je izgovarao kao da je diktirao nekakav odmetnuti logos, koji se zatvorio iznad ove zemlje u sklopu nama posve nepoznatog eksperimenta. Možda to objašnjava sve što se događa – sinulo mi je. Recimo, Palekina oglodana stražnjica koja upravo odmiče do frižidera možda ovdje uopće nije slučajno? Možda je ona ovdje kako bi nas navela na pomisao da je vlasnik jedne tako izmoždene stražnjice u fazi zrele ovisnosti tijekom koje se dosta energije troši u lovu na dop? Objektivno, bila je to praslika džankijevske stražnjice (vjerojatno bi je i Platon tako opisao), ali, baš zato sam se pokušao oduprijeti toj očitoj sugestiji, znajući da ranjivost moćnih sustava leži u njihovu robovanju stereotipima. Zašto u usahloj Palekinoj guzici ne vidjeti pozitivan primjer odnosa prema svome tijelu? Zašto odmah misliti na najgore? – pitao sam se. Pa i taj moj bivši nastavnik gitare, na kraju krajeva, možda je podmetnut kako bi nekakav stručnjak za supkulturu iza kontrolnog monitora dokazao da sklonost panku proizlazi iz trauma nastalih zbog pretjeranog izlaganja klasičnoj glazbi u ranoj dobi?

– Ipak, nije sve tako crno kao što ti se čini – čuo sam Mariov glas koji kao da me izveo iz labirinta sumornih opservacija: – Za početak – rekao je pomalo obljetničkim glasom – dolazi nam u ispomoć jedan strašan kit, Crkotina, bit će vremena da ga upoznaš. S njim, vjeruj, neće biti ni plesnog tečaja, ni podruma, ni graha, ni…

– Ah, taj baboubojica! – neočekivano otrovno dobacio je Paleka s glavom u frižideru i Mario je neurotično, poput djeteta, udario nogom o pod.

– Baboubojica, baboubojica! – ponovio je oponašajući Palekin visoki glas: – Dokle ćeš mi to nabijati na nos! Dobro znaš da je Crkotina tri mjeseca bio u istražnom i da mu ništa nisu našli. Jel ti možda znaš nešto više od policije?

– Znam ono što se priča po gradu – rekao je Paleka s coca-colom u ruci.

– Opet si se napajao na izvoru, u Bestrzajnom topu, jel tako?

– Ovo je slobodna zemlja, mogu ići kamo hoću, pa i u Bestrzajni, zašto se ograničavati…

Urlik motora s ulice ugušio je posljednje Palekine riječi opravdanja i svi smo prestravljeno pogledali prema ulaznim vratima na kojima se, nekoliko sekundi kasnije, pojavio Umorni. Bio je u službenom šinjelu Hrvatskih željeznica, ali bez kape, a njegove zjenice sanjivo su bježale pod teške kapke. Najprije je učinio jedan nesiguran korak, a potom – kao pogurnut izvana – posrnuo prema Mariju koji ga je spremno prihvatio u naručje.

 

Bilo je jasno da je Umorni psihički i fizički uzdrman jer je na pitanja odgovarao prilično nesuvislo i s velikim zakašnjenjem, uporno se vraćajući na nekakve „kućice poredane po crti”. Smjestili smo ga na kutnu garnituru u separe-sali i podigli mu noge na stol, u nejasnoj težnji da mu potaknemo cirkulaciju. Dok sam tragao za ručnikom od kojega bih Umornome načinio hladan oblog, Mario mu je pokušavao izbrojiti otkucaje srca.

– Četrdeset pet, četrdeset šest… – Zatim mu je, posve iznenada, prišio dvije jedre šamarčine, na što je Paleka podvrisnuo: – Sad smo ga izgubili! – Dotrčao sam s čašom vode i izlio je Umornom u lice. Mario je pak naložio Paleki da pripremi čaj, no ovaj se, očito zbunjen, vratio s bocom soka „Daj-dam” u ruci. U međuvremenu, Umorni je došao k sebi. Unatoč relativno jakoj građi (Umorni je trenirao rukomet sve dok ga pank nije udaljio sa sportskih borilišta), u njegovim je kretnjama bilo puno djevojačke smetenosti i gledajući ga kako dirljivo, s obje ruke, prinosi čašu soka svojim drhtavim usnicama, pitao sam se po čemu je taj niži pregledač željezničkih kola opasnost za opstojnost naše mlade države. Sve što je nosio u sebi nije pokazivao, a ako i jest, bilo je to samo u onim posebnim prigodama kad bi se, osokoljen glazbom, popeo na nečiji kauč, skinuo majicu te u maniri hiperosjećajnog pjevača nijemo otvarao usta dok mu se na licu uobličavala grimasa patnje.

Zatim bi se spustio na koljena, ali s uzdignutom rukom kojom kao da je pridržavao zamišljeni stalak mikrofona. S posljednjim taktovima pjesme glava bi mu klonula na prsa – baš kao i te večeri u Mokroj Kifli – a iz njegovih pluća otelo bi se nešto poput „argh”, kao iščupano s korijenom.

 

Stajali smo oko njega i promatrali kako uz puno napora zadiže svoje olovne kapke. Mario je najzad razbio mučnu šutnju.

– Čini se da su ga odveli u eReSeSBe – šturo je ustanovio.

– U Strizivojnu? – upitao je Paleka.

Mario je zamišljeno kimnuo: – Bog te pita do kojeg se lokota tamo morao probijati.

– EReSeSBe? – upitao sam: – Koji je to sad đavo?

– Regionalno skladište sigurnosnih brava – kao iz topa ispalio je Paleka.

– Pssst – zašištao je Mario i prignuo se k Umornome: – Nešto nam želi reći.

Umorni je tiho pjevušio:

Bijele kućice po crti
ovdje urbanizam nimalo ne trpi
na-nana-na-na-na-nena
Iz avlije dopire vika
Čika Mika izgubio bika