Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović

8.

 

U Vinkovcima, drugi ciklus Elzet-Titanova terora već je ostavio respektabilan biljeg na Mariovim očnim dupljama. Prorezi između kapaka bili su sada za nijansu uži nego prošli put i već u željezničarskoj restauraciji dao mi je do znanja kako je „Čika Mika” jedna užasno podla igra, osobito ako se poveže s pogađanjem proizvođača sigurnosnih brava u Regionalnom skladištu. Ipak, obavijestio me da se probio do trećeg kruga i odigrao ukupno osam partija „Čika Mike”, od kojih je svih osam puta bio – Lopov.

– Što je najgore, nemaš se kome požaliti na regularnost same igre – rezignirano je dodao. Kimnuo sam u znak solidarnosti, ali kad sam pošao za njim prema kombiju, njegova izmoždena stražnjica sijevnula mi je pred očima kao upozoravajući flash back. U svakom slučaju, trebao sam uložiti puno napora da se othrvam porivu za momentalnim povratkom u Zagreb.

 

Vani je padala sitna kiša i brisači su tromo strugali po naprsnulom vjetrobranu. Oko nas promicale su konture mrkih zgrada i traktorskih prikolica ostavljenih uz cestu, poput opasnih izbočina što vrebaju iz nemirne tame. Parkirali smo u nekakvom blatnjavom rukavcu. Mario je pošao prvi, rukom mi dajući do znanja da budem tih. Činilo se kao da procjenjuje stanje na ulici. Teški noćni oblaci sporo su se premještali iznad grada, a zadah svježe kuhanog graha puzao je po tlu poput masne, otromboljene zmijurine. Dok smo, koji trenutak poslije, hodali prema Kifli držeći se pročelja kuća, vjetar je donosio udaljene krikove i činilo se kao da netko iz duboke tame upravo skončava u strašnim mukama.

Pred kafićem bio je parkiran tek jedan Suzukijev minidžip, ali prilično bahato, tako da smo morali dobro uvući ionako ravne trbuhe kako bismo se provukli pokraj njega. Jedan za drugim, u polučučnju, prehodali smo zatim sklisku ljetnu terasu – do kraka jarko žute svjetlosti što se izlijevala kroz podrumski prozor. Mario je svinuo vlažan korov i najzad razotkrio smisao ovoga šuljanja.

– Pogledaj! – rekao je. Unutra je, sama za šankom, sjedila Mariova zaručnica Negovana. Sjedila je na barskom stolcu s poluispijenom čašom bambusa pred sobom, češući se ispod pazuha, očito u borbi s neizrecivom dosadom. Iako nam je bila okrenuta leđima, prepoznao sam njezine plave uvojke na mesnatom i suncem oprljenom vratu. S druge strane šanka, Crkotina je oslonjen na aparat za kavu bestidno biljario jaja kroz džepove hlača, njišući se vjerojatno u ritmu glazbe koju, doduše, nisam čuo, ali sam po Crkotininim pokretima mogao nazreti njezin iskričavi ritam. U jednom trenu Negovana se osvrnula prema prozoru i Mario me grubo povukao u sjenu.

– Prekjučer se vratila iz Tunisa – prišapnuo mi je uzrujano.

– Čini se da čeka tebe – primijetih bez zluradosti.

Preskočili smo nisku ogradu što je dijelila terasu od stražnjeg dvorišta, gdje su me prestrašili ljudski koraci u travi.

– Hej, netko je u dvorištu – šapnuh za Mariom.

– Gdje? – Tamo, u mraku.

– To je stari, ne može spavati pa se bez veze muva okolo – objasnio mi je Mario kad smo prodrli u kuću. – Ali, nikakve koristi od njega kad je gluh ko magare – dodao je dok smo se uspinjali stepenicama na kat. Glomazno zdanje puno nefunkcionalnih praznina djelovalo je oronulo i hladno, kao da su godine neprirodnog suživota s podrumskim lokalom isisale svu toplinu iz njenih zidova.

– Jesi li kad čuo za emotivnu pljačku? – upitao me i otvorio vrata svoje momačke sobe.

– Za emotivnu pljačku? Pa ne baš…

Umjesto prekidača za svjetlo, uključio je baterijsku lampu. Zamijetio sam stravičan nered: širom otvorene stijenke ormara i izvrnute ladice. Pod je bio prekriven plastičnim okvirima od kazeta i pločama koje su krckale pod đonovima mojih cipela.

– Kao da si imao raciju – rekoh, podignuvši ostatak jedne ploče s poda i zadrhtao od boli. Sjećam se, bio je to „In too Much too Soon” New York Dollsa.

– Još gore od racije – gorko je primijetio, gurajući čiste čarape i gaće u džepove svoje jakne.

– Negovana je jučer posjetila sobu dok sam bio vani – rekao je: – Tipična emotivna provala. Odnijela je sve što mi je važno u životu: kazete, ploče, videorekorder, čak i švicarski losion protiv… ćelavljenja! – Stelaža s Mariovim unikatnim pločama i videokazetama bila je počišćena na iznenađujuće dosljedan način. Čak su nestali i posteri sa zida, a na površini koju je Mario za tren osvijetlio učinilo se kao da razaznajem tragove oštrih kandži. Nekoliko trenutaka nepomično smo stajali na sredini sobe, kao da odajemo počast odsutnom pokojniku, a zapravo smo skamenjeni osluškivali krikove što su uvirali kroz poluotvoreni prozor.

– Možda joj je netko rekao za malu Beti? – rekoh, na što je Mario, prenut iz misli, tiho promrmljao: – Možda, iako to sada i nije toliko važno…

– Pa, imaš li uopće pojma zašto je to učinila?

– Eh, zašto, zašto! – ponovio je moje pitanje kao da se radi o nečuvenoj besmislici.

– Ne budi naivan. Iskreno, čudim se da to već prije nije napravila. – Izgurao me zatim iz sobe s krajnje zabrinutim izrazom na licu i, dok smo se spuštali stepenicama, sinulo mi je kako je ovo, po svemu sudeći, kraj naših „motivacijskih čajanki”.

 

* * *

Kiša je posustala, ali je cijeli okoliš progutala magla pa su i krici postali za nijansu prigušeniji. Obišli smo oko Kifle kao mačori oko vruće kaše, tiho i u polučučnju. Spazio sam Negovanu kako još uvijek sjedi na istom mjestu u kafiću i tirkiznoplava svjetlost bara sa žestokim pićima potaknula je u meni želju za toplinom i alkoholom. No moralo se dalje, mada pojma nisam imao kamo i zašto. Nema sumnje, jak osjećaj odcijepljenosti od samoga sebe već mjesecima me pratio u stopu i na mahove bih – kao u čekaonici Hitne pomoći – ugledao svoj lik iz ptičje perspektive, zaprepašćujuće jasno. Tada bi me shrvalo samosažaljenje neobično nalik onoj vrsti tuge koju osjeća čovjek dok gleda svoje fotografije iz mladih dana, pitajući se što je taj dečko tada imao na umu, kako je postupao i zašto mu je pogled tako sanjarski nedorečen?

– Da čujem… – rekao je Mario kad smo se dočepali kombija: – Ima li kakvih dobrih vijesti iz Zagreba? – Sjećam se koliko mi je tada bilo teško suočiti ga s lošim ishodom moga razgovora s Big Chiefom, to više što mi je odjednom postala jasna situacija u kojoj se Mario nalazio. U svakom slučaju, nije to bila nimalo ugodna pozicija; s jedne strane pritiskala ga je zaručnica i sve ono što je, kao miraz, nosila sa sobom, prije svega, kamenorezačku firmu svoga oca u kojoj je Marija navodno čekala još neuseljena kancelarija mlađeg referenta. S druge pak strane stajalo je sve ono ostalo u što sam, vrlo obzirno, uračunao pank, kafić, happy hours, podrum, RSSB, „Čika Miku” i Ljeponogu Beti. Čini mi se da sam ga tada vidio jasnije nego u danima koji su slijedili, prije svega to lice sapeto divljim, unutarnjim ognjem: prkosno, blijedo, gotovo žuto – sa sjenkom patetične žrtve na ravnome čelu. Ili je to, bojim se, ipak bila utvara pod slabim svjetlom neke udaljene ulične lampe; obična uobrazilja pretočena u lik Lijepog Marija, nesavršenog junaka iz mojih priča kojega je ovaj stvarni, živi Mario odbacio, uplašen svog odraza u vječnosti.

 

– Nažalost, ne, čini se da nemaju interesa – rekoh gledajući ga kako premeće čarape po džepovima.

Za trenutak je zastao, naizgled zatečen mojim odgovorom. – Jebeš ga, znao sam da ću nešto zaboravit… – promrmljao je.

– Zar ti više ne spavaš kod kuće?

– Samo dan-dva, dok Negovanu ne prođe huja – rekao je prelazeći dlanovima po svojoj tankoj jakni: – Izvini, šta si ono rekao? Da nemaju interesa?

– Zasad, ali još uvijek nije sve gotovo…

– Danas se teško dolazi u medije – rastreseno je prokomentirao, čini se, tek toliko da nešto kaže.

– Dao sam sve od sebe, vjeruj mi.

– Svi dajemo sve od sebe – podsjetio me i upalio kombi. Ubacio je u rikverc i, ne štedeći gas, izvukao kombi iz blata. Unatoč magli vozio je brzo, ali nadomak Bestrzajnom topu naglo je usporio i rukom obrisao zamagljeno staklo s unutarnje strane. Po okolnim ćuprijama i tratinama bjelasala su se tijela parkiranih automobila poput gorostasnih oblutaka. Kad smo se približili kafiću, do nas je počela dopirati udaljena artiljerija dobro poznatih ritmova, a kroz crvenkasti izlog kafića zapazio sam visoko podignute ruke, kao u nekoj frenetičnoj berbi marelica.

 

Zaustavili smo se dvadesetak metara dalje, na autobusnom ugibalištu. Mario je isključio farove i ostavio motor da radi u leru. Svjetla vozila koje je upravo pristizalo iz suprotnog smjera otkrila su zlovoljan izraz njegova lica; bilo mi je jasno da se u Mariju, barem na tren, probudio refleks profesionalnog ugostitelja, podsjetivši ga da su sve te božićnice, na kraju krajeva, mogle biti potrošene u Mokroj kifli.

– Gdje je zapelo? – upitao sam.

– Čekamo Umornog… – odsutno je rekao.

Na vratima kafića ubrzo se ukazala nezgrapna prilika s crnom grobljanskom kapom na glavi. Mario je pogledao na ručni sat: – Umorni je na visini zadatka – procijedio je. Doista, nakon nekoliko koraka prepoznao sam taj karakteristično umoran geg, ali kad nam je prišao već sasvim blizu, zbunila me njegova kuštrava brada. Umorni se bez riječi uvukao u kombi.

– Brada ti daje određeni dignitet – rekoh. Umorni, međutim, nije bio raspoložen za šalu. Zabacio je glavu na naslon sjedala, kao da traži mali time-out. Zatim je s bolnim izrazom na licu polako odlijepio bradu s obraza.

– Jel još uvijek unutra? – upitao ga je Mario, nervozno prelazeći prstima po velikom obruču volana.

– A gdje bi bio? – odgovorio je Umorni, kao i obično s izvjesnim zakašnjenjem.

– Šta radi?

– A šta bi radio…

– Zar moram izvlačiti iz tebe? S kim je?

– Sa svakim pomalo. Kafić je pun ko šipak.

– S Blizancima?

– I s njima…

– A Veldžonja? Jel unutra?

– Bio je pa otišao. Mario je nestrpljivo udario korijenom dlana o volan.

– Umorni, bogamu, ne igramo se asocijacija!

Uočio sam kako Umorni s teškoćom svladava nekakve unutarnje barijere: – Čini mi se da mu je Veldžonja tutnuo u ruku nešto žutoga jer se ovaj odmah uputio u WC, a kada se vratio, zjenice su mu bile… Mah, šta da ti pričam, jedva bi žilet provukao između kapaka.

– Kljuka ga, dakle! – ustanovio je Mario pun prigušena bijesa: – Mogao sam si to i misliti, teleban je sada kod Veldžonje na sisi! – Jedno ime, iako neizrečeno, lebdjelo je skučenom kabinom.

– Ja više ne mogu ovo radit… – požalio se Umorni kad je Mario pokrenuo kombi: – Špijuniram prijatelja, čoveče, kakvo sam ja to govno!

– Jel te prepoznao?

Umorni je ispustio slabašan pisak iz svojih pluća: – Cijelu večer nije skidao oči s mene, pa ti sad vidi…

– Imam nešto žutoga u novčaniku.

– Neće mi pomoći, a i sutra ujutro radim. Molim te, Mario, odbaci me kući.

– Opet ista pjesma, Umorni. Ti nikako da shvatiš kako ovdje nije riječ o špijunaži nego o utvrđivanju činjenica i hoću da to neprekidno imaš na pameti. Savjest ti, što se toga tiče, može biti mirna… – Ne mogavši više odoljeti znatiželji, umiješao sam se u ovaj razgovor: – Jel vi govorite o Paleki?

Umorni je, upaljenih obraza, zurio preda se s lažnom bradom u krilu, za razliku od Marija koji je, čini se, vodio intenzivan unutarnji monolog.

– U pravu si – naposljetku je priznao: – Poslije ovoga više nema smisla šutjeti o tome: trebaš znati da je naš Paleka prešao na drugu obalu.

– Kako? O čemu se radi?

– Droga. – Ali čekaj malo, Mario – gotovo povikah: – Znao si to već otprije i…

– Jasno da sam znao – prekinuo me: – Plaćao sam ga žutim za to što pleše, ali njemu je uvijek bilo malo. Sada je, izgleda, kod Veldžonje na sisi!

– Pa kuda sve ovo vodi?

– I ja se pitam – zdvojno je dobacio Umorni.

– Naravno, još moram provesti neke dodatne provjere – rekao je Mario, ponešto umirujućim tonom: – Ali za dan ili najdalje dva sve će biti puno jasnije. Dotad ga treba držati na distanci, jel jasno?

 

* * *

Umornog smo ostavili u Željezničarskoj koloniji, nakon čega sam očekivao da me Mario preveze do moje zgrade u Maloj Palestini. No on je usmjerio kombi u posve drugom smjeru i ubrzo smo, zaobilaznicom, prispjeli na otvorenu cestu, što me, priznajem, poprilično uznemirilo.

– Kamo idemo?

– Ah, dobro pitanje – rekao je i upalio kazetofon. Dirljivi zvuci Clashova „Armagedon Timea”, međutim, nimalo me nisu uspokojili. Utaknuo je cigaretu među zube.

– Jesi čuo za medije koji uspostavljaju kontakt s pokojnicima? – upitao me kad smo već bili izvan grada. – Sara Burton, govori li ti to ime išta?

– Apsolutno ne.

Samodopadno se osmjehivao, žvakuljajući filter još neupaljene cigarete: – Čudim se, jer se radi o jakoj faci. Doduše, ovdje kod nas je u prolazu, na jedan ili dva dana, i to najviše zbog… roda – dodao je.

– Kakva Sara? Kakve rode? – planuo sam, valjda, još uvijek pod dojmom Paleke: – Smjesta me vrati kući! Nemam više snage da ti pridržavam svijeću!

Mario je odmahnuo glavom: – Čudim se da tako govoriš! Ti si fakat posljednji od kojega bih očekivao ovakvu reakciju – suhonjavo je afektirao: – Ipak si kao novinar vidio nešto svijeta i upoznao puno zanimljivih ljudi, hm… – Zastao je da pripali cigaretu, te nonšalantno nastavio: – Sara Burton je međunarodna aktivistica Zelenih, a kotira i kao jedan od najboljih medija za ostvarivanje veze s mrtvima. Ovamo je došla prvenstveno zbog roda, i to u Grmaljkinom aranžmanu, tako da je, shvaćaš, šteta ne iskoristiti priliku…

„Grmaljka, Grmaljka”, odjekivalo mi je u glavi.

– Sve u svemu, izgleda da je nešto zapelo oko seobe roda ove godine, i to baš kod nas. Pa i gdje bi drugdje, buha, ha, ha! – Bezuspješno me pokušao nasmijati: – Nešto u vezi s naftnim poljima, ako sam dobro shvatio Grmaljku… – Tada sam ga čvrsto uhvatio za zapešće i bočni kotači počeli su bacati blato na vjetrobransko staklo.

– Čekaj malo, frajeru… – Približio sam se tom neproničnom gringo-licu: – Jel ti to govoriš o Vesni Marčinko?

– O kome drugom nego o staroj dobroj Vesni. Šta, ne trtariš valjda i od nje? Ne boj se, izgleda da joj tvoja knjiga nije došla pod ruku… – Odjednom je pustio papučicu gasa i spustio prozor na svojoj strani.

– Čuješ ih kako kriče?

Pogledao sam preko njega, u tamu, odakle je dopirala reska svježina nakvašenih polja.

– Tko kriči?

– Rode – rekao je i podigao prozor: – Nisam praznovjeran, ali sve mi se čini da jedno zlo ne dolazi samo.

– Sad stvarno zvučiš kao babuskara.

– Upao sam na Sarinu listu! – uzviknuo je: – Jel ti jasno šta to znači? Može me spojiti s bilo kojim pokojnikom dvadesetog stoljeća! – Potom je tiše promrmljao: – Oni stariji ionako me ne zanimaju.

– Dobro, jel ti vjeruješ u to?

– Da li vjerujem? – Doimao se iznenađenim tim pitanjem: – Ne znam, nisam pametan, ali jednostavno moram pokušati kako poslije ne bih žalio za propuštenom prilikom. Da mi je netko isto to ponudio prije par mjeseci, poslao bih ga u majčinu, ali sada, u ovakvim uvjetima…

– Hoćeš reći, preostaje ti još samo da potražiš pomoć na onome svijetu?

– Lako je tebi biti duhovit… Prije tri dana iskrenuo sam gležanj na polki, a prekjučer – u Regionalno skladište! Čoveče, nisam ni ja od čelika.

– Koga imaš na umu? – upitao sam ga.

Mariove skrivene zjenice kao da su bljesnule pod tmastim kapcima i učinilo mi se kao da je nakon toliko dana zakratko progledao.

– Sida – rekao je.

Kao ofuren poskočio sam na sicu.

– Kojeg Sida?

– He, he, ti vrlo dobro znaš kojega. Mislim da bi mi njegovo iskustvo moglo pomoći… – Okrenuo se prema meni: – Gledaj, ne očekujem čuda, to ne, ali nekakav savjet, možda recept… Pa sjeti se samo Britanije tih godina! „Police and thieves are on the street” – zapjevušio je te nastavio: – Varaš se ako misliš da su pankerima tada cvjetale ruže. Vjerojatno je i tamo postojao nekakav birc koji je kao i Kifla bio na udaru nazadnih snaga…

Dok je izgovarao te besmislice, osjećao sam kako mi se nožni prsti u cipelama nekontrolirano grče i pomislio sam da ću se rasprsnuti od unutarnje napetosti. Na koncu, samo sam se povukao prema kraju sjedala i skupio se sasvim uz vrata, nastojeći svladati nemir gledajući u kovitlace magle kako se razbijaju o napuklu šoferšajbu. U tamnim obrisima uz cestu slutilo se tamno prostranstvo koje se, što se mene tiče, pružalo sve do Azerbejdžana.

Prešli smo na osjetno lošiju cestu, no Mario nije prestajao iznositi razloge zbog kojih se odlučio na ovaj, po mnogo čemu nevjerojatan iskorak u zagrobni život. Magla je više-manje nestala i u daljini se počela nazirati raspršena crvenkasta svjetlost. Potom smo izgubili i asfalt, ravnajući se prema svjetlosti koja je postupno dobivala oblik velike lomače pod otvorenim nebom. Prispjevši najzad na glibavu čistinu, zapazio sam konture glomaznih mehaničkih predmeta, napola potonulih u blato, cijevi i konstrukcije nalik napuštenim lansirnim rampama. Sve skupa djelovalo je poput kakve grube i nepopravljive inklinacije u poljoprivredni krajolik u čijoj je sredini plamtjela snažna, dobro održavana vatra oko koje su se kretale spodobe s kantama u rukama. Bilo je glupo ostati u hladnom kombiju, no čim sam nogom dodirnuo tlo, dodatno me isprovocirao prodor vode u jednu cipelu. Zadigao sam ovratnik i zašao među šutljive prilike.

 

U grupici okupljenoj oko vatre isticala se plećata figura pod crnom alkatraz-kapom; svoju srednjoškolsku ljubav odmah sam prepoznao po karakteristično svinutom nosu u obliku kuke i dugom, ždrebastom vratu zbog kojega je pri svakom pokretu kimala glavom, kao da unaprijed odobrava ono što se tek treba dogoditi. Grmaljkine tustopanjaste butine tiskale su se u uskim tajicama, a jedno bezoblično ispupčenje na njima, nalik hupseru, označavalo je stražnjicu. Ipak, od cijele te farse, koja jedva da je mogla ponijeti titulu „mog prvog seksualnog iskustva”, u sjećanju su mi ostali uzaludni pokušaji da se probijem kroz to meso, zbog čega sam, čini se, zauvijek potonuo u očima Vesne Marčinko. Poslije me optužila da sam joj ogadio muški rod, što je, sve u svemu, ipak bilo izrečeno u afektu. Stanje se donekle saniralo nakon što je Grmaljka prepoznala svoju sklonost ženama i životinjama, ali i dalje sam pri svakom našem susretu nastavio osjećati izvjesnu nelagodu, vjerujem, poput svih muškaraca koji nisu časno obavili svoj prvi zadatak.

Ali Grmaljka je sada bila u velikom poslu; zasukanih rukava i povijena iznad lonca za iskuhavanje rublja, izvodila je naizgled tipičnu vježbu pranja rode na otvorenom. Iako su uvjeti bili teški, ona je djelovala ushićeno; sa zapjenjenom četkom u ruci i u oblaku pare, svojim je dubokim glasom pjevušila: Your dad is rich and your mum is good looking…

Nasuprot njoj, sredovječna hipi-žena u okruglastim naočalama rukama je širila markantna rodina krila. Za razliku od Grmaljke, bila je gologlava, duge i masne kose koju je razdijelila po sredini glave. Oko pralja tiskalo se vrlo šaroliko društvo – mahom sjedobrki čovječuljci i žene u vunenim potkapama. Svi su bili rumeni od oštroga zraka, odjeveni u termotrenirke ili rasparene dijelove uniforme bivše istočnonjemačke vojske.

Jasno sam čuo Grmaljku kako tepa rodi: – Jel nećeš više gnjuriti u nafti kao one tvoje blesave druge? Pa i zašto bi, budi pametnija od njih… – Zatim ju je blago ćušnula po vratu i ptica je, iznenađujuće poslušno, iskoračila iz golemog lonca. Žena s razdjeljkom prebacila je ručnik preko rodina tijela i verzirano je istrljala. Napeto sam pratio kako se to bezbojno sjevernjačko lice transformira u škrti osmijeh.

– Go baby, go, you are free! – Ptičurina se osvrnula, kao da se teška srca rastaje od svojih skrbnika, a kad je uzletjela, snažno je kriknula i promatrači su spontano zapljeskali.

 

U jednom je Mario ipak bio u pravu; sudeći po Grmaljkinu sanjarskom pogledu, doista je djelovala kao da nije pročitala moju knjigu.

– Ah, nije li ovo dirljivo? – upitala je, na što smo se obojica mehanički složili. Rukovali smo se, posve u skladu s izvanrednim prilikama na terenu.

– Nažalost – nastavila je – suočeni smo s pravom nepogodom. Počelo je s dvije-tri rode dnevno, a posljednjih nekoliko dana stvar se zahuktala i sada dnevno imamo po desetak onečišćenih primjeraka. O, jadnice male – prevrnula je svojim upečatljivim očima i napućila punokrvne usnice. Neki davni Grmaljkin predak vjerojatno je imao indijanske krvi. Unatoč svemu, bilo je nešto privlačno u tim oštrim, asimetričnim crtama; uostalom, pomislio sam, na takvoj surli u Hollywoodu su pravili karijere!

– Od jutros nismo stali – rekla je – a još jedna čeka na pranje u kontejneru. Gospode, koliko muke samo da ih čovjek uhvati i privede…

– A pravi posao tek onda počinje – tobože specijalistički nadovezao se Mario, na što ga je Grmaljka prostrijelila pogledom: – A gdje si ti dosad? – obrecnula se ispod glasa: – Ubacila sam te na Sarinu listu, među deset, a nisi oprao ni jednu rodu! Nečuveno! – Mario je napravio onu svoju nedužnu grimasu s kojom je, čini se, još uvijek imao prođu kod majčinski nastrojenih žena. – Odužit ću ti se za to, Grmaljka.

– Molim?

– Mah, ništa – zbunjeno je rekao Mario.

– Rekao si: Grmaljka?

– Ne, ne, krivo si čula, rekao sam…

– Nemoj da to više čujem!

– Omaklo mi se, oprosti.

– Htjela sam ti reći da su ovi ljudi prali cijeli dan, a većina njih će ostati izvan liste. Kao što i sam znaš, protekcija nije moj stil rada.

Mario joj se primaknuo.

– Pogledaj mi kapke, dobro da išta i vidim nakon Regionalnog skladišta…

– Jesi barem napisao sve ono što smo se dogovorili? – prekinula ga je, na što je Mario iz unutrašnjosti jakne spremno izvukao komad uredno presavijenog papira i predao ga Grmaljki. Među nas tada je ušetala tajnovita žena pod sljepačkim naočalama, ovaj put s omanjom rodom u naručju. Grmaljka nam ju je predstavila kao Saru Burton. Osjetio sam kako joj je glas zadrhtao.

U tankoj džins jaki i platnenim trapericama kroz koje su se nazirala mršava koljena, Sara nije ostavljala dojam internacionalne zvijezde. Rodu je pažljivo predala volonterki u šuškavcu te brzim, ali usredotočenim pogledom upila sadržaj Mariove ceduljice.

– I knew that guy! – uzviknula je: – I knew him!

– Mislim da je Sara već kontaktirala s njim tako da će joj biti lakše – objasnila je Grmaljka, nježno promatrajući kako se Sara kočoperi svojim poznavanjem pokojnog frontmana grupe Sex Pistols.

– Odlično – rekao je Mario. – Very good!

Sara se ljubazno osmjehnula i zatim, vođena obavezama, iščeznula u smjeru bijelog kontejnera na kojemu je plavim slovima pisalo UNPROFOR. Ja sam dobio vjedro tople vode, a Mario zapjenjenu spužvu. Grmaljka nam je pokazala na rodu u loncu.

– Nećete imati puno posla s njom, tek toliko da pokažete dobru volju. Mario, još mi samo reci, imaš li kakve posebne zahtjeve?

– Kakve zahtjeve? – Mario se rastreseno osvrnuo prema Grmaljki čiji se snažan hihot razlijegao noćnim prostranstvom: – Sa Sarom možeš biti potpuno slobodan – rekla je, a potom, povjerljivije, dodala: – Uskoro ću morati održati prigodni govor. Sere mi se od toga, ali Sara je to zaslužila. – Kuražno nas je obojicu potapšala po ramenim.

– Dečaci, samo pokažite malo ljubavi, ništa više! – viknula je za nama.

Nevoljko sam krenuo za Mariom prema umašćenoj bebi rodi, koju je žena namočila u loncu s toplom vodom. Ali, čim smo joj se pokušali približiti, roda je, kao u inat, počela žestoko mlatiti krilima po vodi.

– Mirna, curo, mirna… – laskao joj je Mario nastojeći je zaskočiti s leđa. Pokretom glave pokazao mi je da joj nekako privučem pažnju. Naravno, nisam imao pojma kako i u neprilici sam počeo nasumce ispuštati različite zvukove zbog kojih su se ljudi oko nas uvrpoljili. Obojica smo bili mokri prije nego što smo je uopće uspjeli dodirnuti.

Svjesni sumnjičavih pogleda, povukli smo se zatim u stranu, kao da tobože razrađujemo taktiku.

– Znaš ti išta o rodama? – ponovio je Mario pitanje iz kombija.

– Odakle bih znao.

– Zašto sam te onda doveo ovamo, za ukras? Ispast ću s liste, jebemu…

– I ja se pitam šta radim ovdje! – Uhvatio me prigušeni bijes i zaškrgutao sam zubima: – Sutra ionako idem u Zagreb, dosta mi je ovakvih lezbijskih pizdarija.

– Ne seri i koncentriraj se na rodu – upozorio me i uzeo mi spužvu iz ruke.

Rodin kljun, međutim, opasno je prijetio kroz paru; činilo se da ga je u stanju zarotirati za 180 stupnjeva i obojici nam, u dva precizna udarca, iskopati po jedno oko. Već sam se vidio s crnim povezom na oku kako milošću urednika kratim podnaslove u sportskim rubrikama novina – tim redakcijskim ubožnicama po kojima razmetljivi svećenici liječe svoju taštinu, redigirajući propovijedi seoskih župnika.

Tada sam opazio Marija kako samoinicijativno kreće na rodu i kako je vrlo smionim zahvatom, s leđa, potapa u vodi. Ptica je počela ispuštati prilično neurastenične krikove i odnekud, iz mraka, banula je Sara, glavom. Pritrčala je, obilato se služeći riječju „fucking”, kao poštapalicom, odgurnuvši Marija ustranu. Zatim je počela nešto šaputati, čini se, na engleskom, i nakon nekoliko trenutaka roda je utihnula. Poraženo smo se povukli i izmiješali s ljudima koji su upravo okruživali Grmaljku.

– Dragi članovi našeg Društva za zaštitu životinja, još jednom bih vam zahvalila u svoje ime, ali i u ime svih osviještenih građana ovoga grada koji su, poput vas, shvatili razmjere ekološke katastrofe i priskočili u pomoć. Kao što znate, službene institucije nas uporno ignoriraju pa su tako jutros odbili subvencionirati čak i deterdžent za pranje roda, kao da ih ovi bolni krikovi uopće ne diraju!

– Zašto već netko ne razgovara s naftašima? – oglasio se neki buntovan glas.

– Sanacija polja im se ne isplati, eto zašto – odgovorila je Grmaljka.

– Ali, ako se ovo nastavi, koliko će roda uopće stići u Afriku?

– Podignimo cijeli slučaj na međunarodnu razinu – apelirao je prominentan i njegovan ženski glas.

– Ovo je ekološka katastrofa! – ponavljali su ljudi oko vatre.

– Okej, okej – Grmaljka je smirujuće upirala rukama prema dolje, pogledavajući preko uznemirenih glava u tminu što nas je okruživala. – Što se međunarodnog odjeka tiče, uvjeravam vas da je Sara prava osoba za to. Predlažem da se još malo strpimo i pričekat ćemo ishod pregovora s domaćim naftašima. Ja sam već sutra u Zagrebu i, vjerujte, neće im biti lako sa mnom, osobito zato što će mi potpora biti Sara Burton. A sada – rekla je – sada bih vam predložila da na neko vrijeme zaboravimo tegobnu stvarnost i prepustimo se aktivnostima naše američke prijateljice. Kao što znate, Sara ne samo da je iskrena ljubiteljica životinja, djelatna članica Greenpeacea, poslanica Zelenih u parlamentu države Oregon, publicistica, antiglobalistica i suradnica FBI-a na specijalnim projektima, Sara je i medij, naravno, koliko joj to tekuće obaveze dopuštaju! Ona se ljubazno odazvala našem pozivu i osobno pomogla u raskuživanju roda naftašica. Nakon što sam je informirala o patnjama naših ljudi tijekom rata, pristala je pomoću svojih parapsiholoških moći spojiti deset osoba s dragim pokojnicima.

Grmaljka je tada širokom gestom usmjerila pažnju nazočnih na bijeli kontejner na čijim je vratašcima stajala Sara pod sljepačkim naočalama. Spontano je nadošao aplauz.

– Dug je popis poznatih osoba s kojima je Sara uspostavila kontakt. Od velikana američke historije poput Kennedyja, preko braće Wright i pisca Jacka Kerouaca pa do nekih glazbenih legendi kao što su Hendrix ili Morrison…

– Za Hendrixa znam, ali Morrison, tko je taj? – tiho se zapitala gospođa u šuškavcu.

– Otac moderne termodinamike – dobacio je Mario i prasnuo u smijeh.

– Dakle, kako koga prozovem, taj ulazi u kontejner, zatvara vrata, zauzima položaj na sjedalu preko puta Sare. Zatim joj uručuje papir na kojem piše pokojnikovo ime i prezime, godina rođenja i matična država u kojoj je pokopan. I molim vas – Grmaljka je podviknula kako bi utišala žamor – mirno sjedite i čekajte dok Sara uspostavi kontakt. Razgovor traje sve do zvuka njezine štoperice, nakon čega jednostavno zašutite i napustite kontejner, bez obzira na to što vam pokojnik govorio u tom trenutku. Nadam se da ne trebam napominjati kako su unutra zabranjene grickalice, žvakaće gume, pušenje i križanje. Hvala.

Pogledala je u bilježnicu i rekla: – Prva na listi je gospođa Zorica Brkan, rođena Sajko. Gospođo Brkan, izvolite, samo hrabro, jedan od najvećih medija današnjice vas čeka!

 

Mario je svoj petnaestominutni razgovor s prerano preminulim pjevačem grupe Sex Pistols Sidom Viciousom obavio među posljednjima. Čim je izišao iz kontejnera, počeo je zvjerati oko sebe poput djeteta koje pogledom traži majku. Jedno vrijeme ošamućeno je gladio obraz cijelim dlanom, a potom mu je prišla Grmaljka te, kao i ostalim korespondentima, uručila plastičnu čašicu s konjakom. Ispio ju je u jednom trzaju i neodlučno krenuo prema meni. Izvadio je cigaretu. Uspio ju je pripaliti tek nakon trećeg pokušaja, iako i tada – naopako.

– Onda? Kako je bilo? Jel se pojavio? – nestrpljivo sam ga propitivao. Mario je pak željno pogledao u moju upaljenu cigaretu: – Daj mi srk, molim te.

Duboko je uvukao dim u pluća i pogledom zaokružio po već prilično raspršenim grupicama oko vatre, a zatim me uhvatio za nadlakticu i odlučno povukao prema kombiju. Otrgnuo sam mu se i zauzeo naizgled čvrst raskorak.

– Dobro, šta te zanima?

– Sigurno ne tvoja pokojna baba!

Uzdahnuo je.

– Jesi razgovarao sa Sidom? – upitah.

– Jesam…

– I?

– Šta „i”?

– Kakav je?

– Neprepoznatljiv – promrmljao je osjetno zaplićući jezikom. Učinio je zatim pokret ispruženim dlanom – kao da markira ravnu putanju tijela kroz prostor; bila je to gesta kojom smo nekoć označavali život bez okusa i mirisa. Izbočio je svoju ofenzivnu donju čeljust: – Kao da sam razgovarao s nekim poslovnim tipom, menadžerom… – dodao je kroz šapat, neprekidno se osvrćući prema bijelom kontejneru.

– Menadžerom?

– A-ha. Ispalo je kao da sam ga ulovio na pauzi, između dva sastanka. Ajmo, čoveče, s ove pustare.

– Možda te ona hipikica preveslala? Tko zna koga ti je dovela iz…

– Ma jok, bio je to on, Sid.

– Jesi siguran?

Kimnuo je i ponovno me zgrabio za ruku. Kad smo došli do kombija, obojica smo se makinalno osvrnuli prema već napuštenom prizorištu oko tinjavog ognja. Nekoliko trenutaka preneraženo sam gledao u bijeli kontejner, kao da će odande svakog časa nahrupiti odred mrtvaca u elegantnim odijelima i s crnim aktovkama pod miškom.

– Ne mogu vjerovati – zavapio sam: – Četvrt sata razgovorao si s takvom legendom i na kraju… uh! Skroz sam smrznut i sutra ću se vjerojatno razboliti, a ti me ovdje prcaš u zdrav mozak! Kakav ti je dao savjet u vezi s Kiflom? Čini mi se da smo zbog toga i došli ovamo!

Odmahnuo je, kao da razgovara s bezumnikom.

– Kako ne razumiješ, majku mu – nestrpljivo je protisnuo kroz zube: – Tamo je situacija, izgleda, još teža nego kod nas…

– Gdje tamo, Mario, gdje tamo?

Pokazao je palcem prema mračnome nebu i zatim odlučno uskočio u kombi.