Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović

12.

Probudilo me živahno mrmorenje, nalik upornom šumu nepodešene radijske frekvencije. Na škrtom jutarnjem svjetlu razabrao sam Mariovo obješenjačko lice.

– Žohari – bunovno je lanuo, vidjevši da se uspravljam iza šanka. U tom trenutku oćutio sam neku slabost duše – ili je to bila samo obična jutarnja mučnina potaknuta zadahom ustajale vlage. Zbacio sam vojnički gunj i, pomalo kivan na sebe zbog još jedne protraćene noći, otišao isprazniti mjehur. Olakšavajući se, nastojao sam svakako izbjeći pogled u malo ogledalo iznad pisoara, osjećajući da ne bih izdržao suočenje s vlastitim obrazima.

Tako je počeo dan tijekom kojega ću, već drugi put, biti odveden u Veselu kajdanku. Priveli su me nekoliko sati kasnije na gradskom groblju kamo sam, vjerojatno željan utjehe, pošao upaliti Mami svijeću. Jutro je, sjećam se, bilo mrko, ali toplo, zbog čega sam vlastitu glavu doživljavao kao nepodnošljiv teret. Blizanci su mi prišli u trenutku dok sam, oslonjen na uzglavlje obiteljske grobnice, pokušao oživjeti Mamino sićušno lice s tim velikim očima koje su me prestrašeno motrile s grubo uklesane crno-bijele fotografije.

U držanju dvojice braće, međutim, kao da se odražavao duh okolnih čempresa; vitki i distancirani, u tamnim, dobro skrojenim sakoima zračili su pijetetom prema mjestu na kojem su me zatekli. Uljudno su pričekali da dovršim skromni obred, a zatim smo pošli grobljanskom alejom, šutke. Tek u automobilu, na prostranom zadnjem sjedalu, kao da sam se prenuo iz obamrlosti i u glavi su mi odjeknule Mariove riječi: „Drugi put je puno teže.” Ali automobil je već napredovao prema svome cilju, premda neobično laganim tempom, kao da je posrijedi neka izopačena panoramska vožnja gradom. Čak se i u toj polaganosti, u tom pedantnom pridržavanju svih prometnih pravila, osjećao perverzni duh Vatroslava Dondura Veldžonje i činilo mi se da po njegovoj volji upijam prizore jednog, po mnogo čemu uobičajenog radnog prijepodneva. Što ako je i to dio šire resocijalizacije u liku suptilnog i nadasve doziranog namakanja u prosječnost? Na kraju krajeva, tajna je u pravilnom doziranju, pomislio sam gledajući kroz prozor u nešto što naizgled nije odražavalo težnju da bude viđeno, a ipak zlokobno to „nešto”, osnaženo kroz povijest, neprimjetno je kuljalo kroz svaku otvorenu poru, kroz svaki dah i pogled – kamuflirano u tisuće običnih lica i njihovih rutinskih aktivnosti, to „nešto” što je zamišljeno i realizirano u jednom genijalnom žanru savršene strukture. O tome se radilo; o obliku koji je svoje postojanje dugovao najgorim uvjetima: kržljavom, ali postojanom. Nelijepom, ali vječnom. Tehnološki prijemčivom, a opet s velikim otklonom prema tradicionalnim vrijednostima. Kakav idealni balans, pomislio sam gotovo ushićeno dok se automobil blago zanosio u zavojima, navodeći me na zaključak da sam ipak previše podcijenio neprijatelja koji me već čekao u Veseloj kajdanci.

– Samo plitak um – rekao je Dondur umjesto pozdrava – može zaključiti da je „Čika Mika” obična društvena igra za djecu i mladež. Ali mi znamo da nije tako. – Bio je oslonjen na kuhinjski element, u iznenađujuće opuštenom, gotovo domaćinskom izdanju, podsjetivši me na nekoga tko uživa u prvim danima ranog umirovljenja – u kasnom ustajanju i iščitavanju propuštene literature. Tome u prilog govorila je i njegova zgužvana majica nalik gornjem dijelu pidžame ispod koje su se vidjele naslage sivomaslinastog rublja. Na nogama je imao papuče, a u pozadini, na štednjaku, oblačići pare veselo su se uzdizali iz dopola poklopljenog lonca. Pa ipak, kad je otvorio šaku, privid ležernosti naglo se rasplinuo; u dlanu su bila četiri presavijena bijela papirića, identična izgleda. Gledajući me ispod oka, miješao je papiriće laganim kružnim pokretima šake. Netko mi je privukao stolicu s leđa i nježnim pritiskom na ramena posadio me na nju.

– Nadam se da ćeš se složiti kako su taj kvartet, kao i odnosi unutar njega, po mnogo čemu simptomatični za društvo u kojem živimo – nastavio je u relativno dobrom raspoloženju: – Ali o tom potom. Zadržimo se najprije na Lopovu koji je, kao što vjerojatno znaš, otuđio bika iz obiteljskog gospodarstva Čika Mike. Za razumijevanje ove igre važno je da pravilno uočimo motivaciju Lopova. Što ti misliš, što tjera našeg Lopova na krađu? – Osjetio sam kako se od mene očekuje da upotrijebim mozak.

– Jel to želja za podrivanjem društva? – pomagao mi je. – Ili obijest? Droga? Urođena sklonost delinkvenciji? Razmisli.

– Iskreno… ne znam.

– Našeg Lopova motivira uspon na društvenoj ljestvici – objasnio je. – Kako je vidljivo u samoj igri, on se nastoji prikriti, preuzimajući izgled običnog građanina: Čika Mike, Žandara ili Suca. Uostalom, u prilog mimikriji ide i isti izgled papirića. – Kao dokaz, prosuo je papiriće po stolu i zamišljeno ih promotrio, kažiprstom češkajući majušni vrh svoje brade.

– Većina društvenih igara teži ostvarenju ideala pravednosti, sve, rekao bih, osim „Čika Mike”. Jer, ako Čika Mika optuži pogrešnog čovjeka, on snosi posljedice svoje pogreške, drugim riječima, ovdje se otvara problem funkcioniranja izvršne i sudske vlasti – u našem slučaju Žandara i Suca. Njihovo djelovanje još je uvijek obilježeno zloćudnim naslijeđem komunizma; robovanjem formi, paušalnim pristupom problemima i korupcijom. Na drugoj strani – nastavio je – imamo tipični izdanak onoga što se zove mali gospodarstvenik. To je Čika Mika, po svemu sudeći, jedna iznimna figura koja objedinjuje onu glavninu tradicionalnih težnji hrvatskog čovjeka. Na njemu počiva zdravo društvo, na Čika Miki. On je, kao što vi novinari volite reći, zamašnjak gospodarskog rasta, ali i puno više od toga, čuvar trajnih vrijednosti i jamac kontinuiteta. Čika Mika živi od svoga rada; investira, razvija posao, plaća porez, glasuje i slično. Istodobno on gaji povjerenje u sustav jer, nakon što mu je otuđen bik, piše prijavu protiv nepoznatog počinitelja. On, dakle, pokušava istjerati pravdu kroz legalne institucije sustava… – Ponovno je svrnuo pogled na papiriće, značajno kimnuvši svojom ćelavom lubanjom: – Vratimo se na trenutak na riječi kojima se otvara igra. Izgovara ih Čika Mika i one glase: „Čika Mika izgubio bika”. Ta formulacija, što ti ona govori? – Više nije bilo vrdanja; morao sam se izjasniti.

– Gubitak bika – rekoh.

– Točno – potvrdio je: – Ali s naglaskom na „gubitak”. Čika Mika, dakle, ne kaže odmah da je bik ukraden, što je važno jer ga upravo te riječi uvrštavaju među idealiste kakvi nedostaju ovoj zemlji. Čika Mika ne samo da vjeruje u institucije sustava – kojima se, na kraju krajeva, čista srca i obraća za pomoć – on vjeruje i u ljude! – Dondur je nakratko prekinuo svoje izlaganje, prođaravši rukom papiriće na stolu kao da potpiruje vatricu.

– Volim ovu igru baš zbog te dvostruke vjere koju demonstrira jedan, naizgled, običan uzgajivač stoke na individualnom gospodarstvu…

– Ali on na kraju ipak sumnja – primijetih, na što je Dondur, kao prenut iz snova, na trenutak izgubio takt.

– Pa naravno da sumnja, ali tek u drugom dijelu rečenice – gotovo je viknuo, da bi se odmah potom vratio normalnom tonu: – Znaš li što u jednom tako kratkom iskazu znači drugi dio rečenice?

– Jedan duži period – rekoh.

– Konačno si počeo apstraktno razmišljati – ustanovio je naizgled puno zadovoljnije. – Njegova sumnja je odraz osviještenosti, jer hrvatski čovjek nije glup i ograničen, kakvim ga vi u medijima uporno želite prikazati. Zar misliš da se ne bi trebalo boriti za svoju imovinu? Jel ti Čika Mika možda djeluje previše uskogrudno, „sitnosopstvenički”? – upitao me.

– Ne.

– Ovdje je posrijedi snažan individualac koji, usprkos tome što mu okolnosti nisu sklone, nastoji doći do svoga bika, čak i po cijenu da se cijeli poredak na trenutak okrene protiv njega. U toj ključnoj fazi do izražaja dolazi njegova nepokolebljiva vjera, uz koju trpi nepravdu, znajući da se za sve u životu, pa tako i za pravdu, treba boriti.

– Dondure, jel mogu biti otvoren s Vama?

Pogledao me ispod oka i položio ruku na golo tjeme.

– Uvijek – reče.

– Čini mi se da su vaše ambicije puno veće od Čika Mikinih jer, ako sam dobro razumio, Čika Mikino djelovanje nije motivirano željom za nekim radikalnim reformama, nego…

– Ha, ha, vidi malog đukca – prasnuo je Dondur u silovit smijeh i pogledom oplahnuo braću blizance iza mojih leđa. Zatim se nadvio opet nad stol, prema meni i papirićima, prižmirivši na jedno oko. – Aludiraš na pank, je li? Pa ajde, neka ti bude, ali reći ću ti jednu stvar: um ti se donekle otvorio, mada još uvijek nedovoljno. Kreneš u dobrom smjeru, a onda se prerano zaustavljaš. U tome vidim novinarsku površnost i, uopće, nevoljkost za konačni uvid, hm. – U tom času dvojica Blizanaca prišli su stolu i u tišini, ali vrlo sinkronizirano, zauzeli mjesta jedan nasuprot drugome. Krajem oka promotrio sam njihove ogromne prste kako se isprepliću, ali samo zakratko, jer je Dondurovo izlaganje zahtijevalo moju punu pozornost.

– Čika Mikina odluka da ustraje na naizgled maloj stvari, kao što je povrat bika, nedvojbeno nam poručuje da se društvena katarza može postići samo u nizu malih, lokalnih katarzi. Socijalizam je i izgubio bitku zato što je katarzu shvatio kao posao, povjerivši je skupini plaćenika koji su, kako se pokazalo, krenuli preširoko, od općeg prema pojedinačnom, do kojega, na sreću, nisu uopće uspjeli ili umjeli doći, ovisi o tome kako se gleda. Ne znam jesam li bio dovoljno jasan? – Digao je svoj sivkasti pogled: – Nemoj se opterećivati njihovim prstima – upozorio me, primijetivši da mi pogled neprekidno bježi. Poklopac na loncu počeo je živčano kloparati i Dondur se hitro otisnuo do štednjaka.

– Osim toga – nastavio je iz oblaka pare – obračun s pankom uopće ne doživljavam kao svoj cilj, nego tek kao etapu u borbi s mnogo gorim neprijateljima… au! – Opečen zaprškom, otresao je rukom i podmjestio je pod mlaz hladne vode iz slavine, ni trenutka ne gubeći nit: – Ali u toj etapi Čika Mikin primjer čini mi se neobično poučnim jer upravo on, taj fiktivni lik, svojim načinom djelovanja utjelovljuje smisao one čuvene krilatice: „djeluj lokalno, misli globalno”!

Kad se Dondur vratio za stol, jedan od Blizanaca – onaj s izrazitijom talijankom – nestrpljivo je upitao: – Dobro, tko prvi vuče?

– Gosti imaju prednost – rekao je Dondur, pokazavši da se poslužim papirićima: – Slobodno uzmi koji želiš.

* * *

Čak i danas, nakon toliko godina, mogu dočarati strah koji bi me prožeo u trenutku otvaranja papirića na kojima su vrlo savjesno bila ispisana imena likova iz igre. Dva puta bio sam Čika Mika, po jednom Žandar i Sudac, a to što do Lopova uopće nisam stigao vjerojatno mogu zahvaliti telefonu koji je zazvonio nakon četvrtog bacanja. Neotvoreni papirići ostali su ležati razbacani po stolu, a kroz mliječno staklo poluotvorenih vrata nazirala se Dondurova plećata silueta u hodniku. Činilo se da cijeli telefonski razgovor teče u jednome smjeru, jer jedino što je Dondur rekao bila je već otprije poznata formulacija: – Vrlo odgovorno od tebe. – Zatim je spustio slušalicu i zafićukao melodiju čiji su me uvodni taktovi podsjetili na Marseljezu, ali kad se pojavio na vratima blagovaonice, čarolija iz hodnika naglo se prometnula u gromko intoniran Posmrtni marš. Mimoišao nas je i otvorio vratašca jednog od visećih kuhinjskih elemenata.

– Rakijica ili šampanjac? – upitao je. Blizanci su, dakako, inzistirali na rakiji, dok sam ja ostao nekako suzdržan. Svejedno, Dondur je iznio četiri čašice i bocu te, kao da uživa u mome unezvjerenom pogledu, otfućkao melodiju koja je tolike pokojnike ispratila na vječni počinak.

– Prije nekoliko sati Mario je završio u bolnici – uzgred je dometnuo, pružajući mi dopola napunjenu čašicu.

– Pa što ne kažete, Veldžonja! – uskliknuo je jedan od Blizanaca. – Meni se već činilo da će ovo prerasti u trakavicu.

– Nemoguće – rekoh, prihvativši ponuđenu čašicu.

– Zašto? – upitao me Dondur odsječno. – Zašto je nemoguće da jedan takav tip završi u bolnici? Zar nisi primijetio koliko je omršavio i požutio u licu? Nekoliko puta bio je ovdje u vrijeme ručka, ali misliš da je htio išta okusiti? Evo ti dva živa svjedoka!

– Ipak se mora priznati da je bio žilav – prokomentirao je mladić sa skromnijom talijankom, no Dondur ga je utišao jednim pokretom ruke.

– U tim godinama, a bez stražnjice – nastavio je, gledajući me svojim upečatljivim crnim očima. – Osim ako ona dva zrna graška ne smatraš guzicom? Barem da ju je prekrivao jaknom, ali ne! On kao da je bio ponosan na svoj mučenički izgled! A o onim patrljcima od nogu bolje da i ne govorim!

– Ili o trbuhu koji se već bio prilijepio za kičmu – nadopunila ga je diskretnija talijanka.

Dondur je zatim pomno odmjerio sadržaj čašice u ruci, prinijevši je sasvim blizu očima koje su se dramatično ukrižile.

– Nekoliko sam ga puta upozoravao da malo stane i razmisli o putu koji je tako nekritički odabrao, ali to je bilo kao da govoriš u vjetar. Iskreno, moja prognoza bila je da će kolabirati oko Nove godine, a on se, eto, pokvario prije Božića.

– Šta mu je? – upitah bez daha.

– Moj izvor mi kaže da je kolabirao, ali još uvijek čekam podrobniji izvještaj. Živjeli! – Dvije talijanke trznule su se gotovo u isti čas, dok je Dondur svoje piće ispio manje spektakularno, bez uobičajenog trzaja; mirno i sabrano, promućkavši u ustima žućkastu tekućinu prije nego što će je progutati. Nekoliko trenutaka oklijevao sam da se pridružim zdravici, ali suočen s njihovim uzavrelim pogledima zaključio sam kako nije ni mjesto ni vrijeme za demonstraciju hrabrosti, te izlio prepečenicu u sebe.

Uostalom, grah je već bio gotov. Premda smo ga pojeli u grobnoj tišini, imao sam osjećaj kako Dondurove misli više nisu među nama, u blagovaonici – kako lutaju po neslućenim prostranstvima duha o kojima ja, običan smrtnik sa spakiranim koferom u stanu, ništa ne znam niti ću ikada znati. I ta misao o vlastitoj beznačajnosti kao da mi je otvorila tek za drugi tanjur graha. Što je još gore, sa svakim zalogajem ćutio sam ugodno širenje želučanih stijenki – kao da se glavni mišić u mome tijelu instinktivno opustio, potaknut spoznajom o tome da sam cijelo vrijeme zapravo igrao sporednu ulogu. Dondur je djelovao odsutno čak i na ispraćaju; na vratima Vesele kajdanke gotovo mi je mahnuo, sada već posve zamišljen, poželjevši mi sretan put.

Bio je to naš posljednji susret. Dondur je umro u jesen 1999., iako mi je Tata to dojavio tek u proljeće 2000., kao još jednu u nizu lokalnih osmrtnica. Nekoliko godina poslije, u Tatinom radnom stolu pronašao sam govor koji je napisao u povodu Dondurove smrti. Bio je to kroki-opis jednog života koji je mogao biti svačiji i ničiji. Iz njega su izbijale prazna općenitost i kurtoazija prigodom smrti. U hinjenoj liričnosti osjećao se atavizam srednjoškolskih zadaćnica koji se, očito, nesvjesno uvukao u Tatin rukopis. Nigdje tu nisam naslutio čovjeka u čijoj sam blagovaonici proveo možda najgore sate u životu, nego člana nekakve apstraktne zajednice u kojoj se svi koprcamo, kao što je Tata napisao, „nastojeći pridonijeti općem dobru, koliko nam to već prilike dopuštaju”. Od svega ipak su me najviše zaprepastile pomno izabrane novohrvatske kovanice kojima je Tata počastio svog bivšeg kolegu i suradnika u kazalištu. Na kraju teksta zahvalio mu je za sve što je dao ovome gradu te, robujući redateljskom pozivu, dopisao i sinopsis same ceremonije, koji je obuhvaćao još nekoliko prigodnih govora, nastup Limenog zbora Hrvatske vojske, opijelo i posmrtnu salvu.

* * *

Posjeti bolesnicima bili su pri kraju kad sam stigao u bolnicu. Predočivši portiru svoju novinarsku iskaznicu, uspio sam iskamčiti broj Mariove sobe. Bio je na Intenzivnom odjelu koji je već sam po sebi zvučao dovoljno intenzivno da čovjek pomisli na najgore. Dok sam se motao labirintom blijedozelenih hodnika, naletio sam na Umornoga. Bio je teško prepoznatljiv u očito prevelikom kaputu s plavom željezničarskom kapom spuštenom gotovo sasvim na oči. Podsjetio me na vojnika koji još uvijek ne može prihvatiti da je rat gotov, a jedinice u kasarnama.

– Bolje ti je da ne ideš gore – rekao mi je sasvim ozbiljno.

– Negovana kampira na Odjelu i nikog ne pušta u sobu. Vidiš… – pokazao je na banane u papirnatoj vrećici u svom naručju.

– U kakvom je stanju? – upitah ga.

– Ništa mi nije htjela reći. Izgleda da je samo dehidrirao. – Nemoguće! Pa proveli smo prošlu noć zajedno u Kifli…

– Koliko mi je poznato, Negovana ga je našla jutros oko deset sati u lokalu, polumrtvog. Još uvijek je na infuziji.

Iako se činilo da mu kapci akumuliraju snagu za naporan proces gledanja, Umorni je neočekivano žustro ogulio bananu: – Osim toga, jutros nije imao tko otvoriti Kiflu – dodao je i odgrizao vrh banane.

– A Crkotina? Gdje je taj dripac sad kad je najpotrebnije?

– Čujem da je opet priveden u Istražni – rekao je punih usta. – Izgleda, ponavljaju suđenje zbog ubojstva one babe. Jesi autom?

– Nažalost, nisam – rekoh mehanički pod dojmom te bujice loših vijesti.

– Smjena mi počinje u šest. Koliko je uopće sati?

– Jedva četiri.

– Onda imam još vremena da skoknem do Kifle. – Pružio mi je bananu.

– Ne mogu – rekoh – baš sam se nabubao graha.

Iznenađeno me pogledao prekinuvši na trenutak žvakanje: – Graha? – upitao je i progutao veliki komad. Kimnuo sam.

– Objasnit ću ti usput.

Neuobičajena živost u Ulici hrvatskih žrtava nije slutila na dobro. Nekoliko prilika u tamnim zimskim jaknama činilo je špalir oko ulaza u Kiflu na čijim se stepenicama, u nekoj vrsti poluokruženja, isticala raskuštrana sijeda kosa Mariova oca. Stajao je na ulazu, nekako izgubljen među tim tamnim jaknama. Čuo sam kako se poziva na svetost privatnog posjeda, ali bez efekta, kao da ni on sam u to nije vjerovao. Mahnuo sam mu, tek toliko da ga umirim, ali njegove bezumno iskolačene oči samo su preletjele preko mene. Primaknuo sam se ženi koja se nadvirivala iznad visokog muškog ramena.

– Šta se događa dolje? – upitao sam.

– Raskužuju lokal – odgovorila mi je zureći u tamni rasjed Kiflinog podrumskog ulaza.

Netko iz špalira, okrenuvši se prema raštrkanoj grupici susjeda po okolnim ćuprijama, upitao je znali li se itko sporazumijevati s gluhima?

– Idem ja – šapnuo mi je Umorni. Tamne jakne propustile su ga kroz špalir. Pošao sam za njim, no jedna teška ruka pala mi je na desno rame.

– Ja sam novinar – rekoh pod pritiskom te šape što me neizrecivom snagom vukla prema dolje: – Hoćete da vam pokažem iskaznicu? – Onako iskrivljen, tonući, ugledao sam Zorana Gelija kako se prešetava ljetnom terasom s glomaznim fotoaparatom u rukama, očito u potrazi za najboljim kutom za snimanje. Bio je u tipičnom izdanju ratnog izvjestitelja – u širokim „mrkva-hlačama” s mnoštvom bočnih džepova i u podstavljenom reporterskom prsluku boje pustinjskog pijeska. Na prsima su mu svjetlucale čahure filmova i kemijske olovke.

– Zorane, molim te, objasni im da sam novinar… – rekoh, uzdajući se u kolegijalnu solidarnost, ali i u one davne dane dok je još bio „Doktorov džep”. Umjesto odgovora, bljesnuo je fleš njegova aparata. Zatim se malo pomaknuo ustranu, nišaneći i dalje kroz objektiv u pozi nemilosrdnog egzekutora u visokim oficirskim čizmama. Bio sam već s oba koljena na pločniku kad je okrenuo svoj monstruozni aparat prema meni.

– Najprije se izliječi od senzacionalizma – rekao je u trenutku kad je fleš sjevnuo prema meni. Jasno sam čuo film kako zuji u aparatu dok me mimoilazio u širokom luku. U sjaju njegovih ulaštenih čizama prepoznao sam malog šminkera uhljebljenog u lokalnim novinama koje još nisu usvojile digitalnu tehnologiju.

– Doktorov džep! – povikah za njim, prateći pogledom kroz nečije raskoračene noge kako odmiče prema vojnoj kampanjoli. Zoran Geli nestao je u oblaku naftnoga dima, skupa sa svojim fotoaparatom u kojemu je bilo pohranjeno dragocjeno svjedočanstvo o zadnjem radnom danu ugostiteljskog objekta Mokra kifla.

Posluživši se autoritetom svoje željezničarske uniforme, Umorni me oslobodio teške ruke koja mi je gotovo odvalila rame i odveo me na suprotnu stranu ulice.

– Oteo si mi riječi iz usta – rekao je i u maniri prekaljenog željezničara zadigao malo šilt kape. U međuvremenu, dotad nevidljivi dio svite prokuljao je iz Mokre kifle, zaustavivši se nakratko na ljetnoj terasi. Svi su imali prilično zajapurene obraze, a na malim, pomno održavanim bradicama, iskrile su se kapi znoja. Jedan od egzorcista prišao je Mariovu ocu koji je stajao oborene glave. Bilo je nečeg nepokornog u toj čupavoj, nadrealno sijedoj glavi čije je pramenove mrsio mlaki povjetarac. Neuljudno je okrenuo glavu, kao da ne može otrpjeti pogled na križ. Nekako u tom trenutku oglasilo se zvono župne crkve, pozivajući na prvu večernju misu, večernjicu – još jednu u nizu adventskih svečanosti koje će za koji dan kulminirati božićnim slavljem. Bio je to ujedno i znak za polazak i grupa od desetak ljudi u tamnim jaknama do koljena spontano se razvila u streljačku formaciju. Mariov otac, počekavši malo, spustio je zasun na željeznoj ogradi uz onaj karakteristično grubi „klik”. Makinalno sam podigao pogled prema sve mračnijem svodu. Tik iznad crvenkastih krovova opazio sam jednu osamljenu rodu. Letjela je mirno, kao da štedi snagu svojih krila, obilato se koristeći povoljnim zračnim strujama. Pomislio sam: – To mora da je znak. – Bio sam, naime, dovoljno pribran da se prisjetim kako u tom času, negdje na obodu državnog teritorija, stoji jedan UNPROFOR-ov kontejner, a u njemu moja bivša gimnazijska simpatija, koja možda upravo sada daje svoj skromni obol sprečavanju ekološke katastrofe.

* * *

Sljedećeg jutra, putujući Tatinim automobilom u smjeru naftnih polja, bio sam nekako svjestan kraja. Tuga, ako je i postojala, sve je više blijedjela pred tim širokim krajolikom koji su, poput okvira na slici, omeđili obrisi dalekih šuma. Lako sam pronašao skretanje u napuštenom selu i spokojno sišao na šljunčani put, među rashodovane pumpe koje su se činile spremnima da započnu jedan davno prekinuti posao.

Grmaljku sam zatekao prilično rastresenu; agonija roda na naftnom polju nije jenjavala, a oko nje više nije bilo nikoga, čak ni Sare Burton da svojom karizmom razbije malodušnost ovdašnjih stanovnika. Njezina jutra započinjala su grijanjem vode za rode naftašice, u priručnoj kuhinji u dnu kontejnera u kojemu je Mario obavio jedan od posljednjih razgovora o Mokroj kifli.

Jedva sam je uspio nagovoriti da zagrabi malo ključale vode u golemom loncu i umiješa mi instant-kavu. Učinila je to preko volje, istina, tek nakon što sam mahnuo džointom pred njezinim zabrinutim očima. – Pa, kako rode? – upitao sam možda odveć optimistički.

– Ah… – prenula se iz misli. – Nikako. Svaki dan ista pjesma. Prva sleti oko devet, najkasnije devet i petnaest, druga oko podneva i tako dalje.

– A pregovori, jeste li što postigli?

– Samo obećanja, ali otkako je Sara otputovala… – uzdahom je nakratko prekinula rečenicu – više se ne javljaju čak ni na telefon. – Zapalio sam džoint i pružio joj ga. Uvukla je par dimova, više pućkajući i bez stvarne želje da se prepusti čarima marihuane.

U skladu s datumom, naš je razgovor uskoro otplovio prema bijelim Božićima u novim, bitno promijenjenim uvjetima globalnog zatopljenja. Grmaljkin hladni ratio zasijecao je u kratkim, ali bolnim zamasima. Rečenice je izgovarala jednolično i bez stanki, poput kakvog generala koji podnosi izvještaj o gubicima na svojoj strani. Njezin glas bolno mi je odzvanjao u glavi; njezini zaključci – te hladne konjunkcije – sužavale su mi perspektivu. Nisam mogao ni gledati kroz nju – bila je presnažna čak i za ignoranciju. Samo je vukla prema dolje, poput one ruke od jučer. I kava je nekako prebrzo postala hladna, a tanka kora mlijeka u prahu drhturila je u ritmu njezinih moćnih glasnica.

– Nepodnošljivo je slušati sve te starice kako izriču svoje najdublje nade u bijeli Božić: „Samo da zabijeli, barem na taj dan”, ili: „Dvije-tri pahulje, jel tražimo puno?” Istina je bolna, ali netko će im je morati napokon servirati… – govorila je Grmaljka, gledajući nekud kroz mene, u dubinu stvari: – Poslije staraca, najveći problem su djeca, iako mislim da Coca-Cola već ima razrađen scenarij kampanje za slučaj da još nekoliko sezona ne zabijeli. Bit će to težak, ali marketinški jedino opravdan prijelaz s bijele na crnu podlogu, sa snijega na blato, sa saonica na traktorske kotače, s kožnih na gumene čizme…

Skrenuvši pogled kroz prozor u tamnosmeđe oranice, procijenila je kako će uskoro biti potrebno stubokom promijeniti marketinški pristup Djedu Božićnjaku.

– Snijeg, sobovi, kočija zametena u snijegu – smatraj to utopijom – rekla je.

– Ali… tko bi se usudio jedan takav arhetip istisnuti iz kolektivne svijesti? – usprotivio sam se, zadnjim atomima snage. – Radi se o mitu, dječjem mitu – rekoh.

– Glupost – frknula je. – Dovoljno je da Coca-Cola krene u kampanju sa slikom Djeda Božićnjaka kako se čupa iz dubokog blata pa da narod zaboravi na snježnu idilu i praporce.

– Ne vjerujem.

– Zaboravljaš da su i djeca potrošači.

Možda bi me u nekim drukčijim okolnostima privukla Grmaljkina dominantna osobnost, ali ja sam tada još uvijek bio pod pritiskom i u procijepu, nesposoban da se uživim u globalne probleme. Mislio sam da nakon nekoliko godina provedenih u vrućem novinarskom pogonu zaslužujem mali odmor od općih problema. A što mi je ona uopće mogla ponuditi osim priče o bijelim Božićima koji su otišli u ropotarnicu povijesti?

Uskoro, na obližnjoj čistini, pojavila se prva roda, nepovratno zaplijenivši Grmaljkinu pažnju. Odahnuo sam s olakšanjem. Nekoliko trenutaka oboje smo šutke promatrali pticu kako dezorijentirano tumara u uzaludnim pokušajima da se odlijepi od zemlje. Osim kljuna, bila je posve crna, a njezine slabašne noge – ti patrljci od nogu – podsjetili su me na Betine noge, tanke i duge, tzv. noge za prvu pomoć na kojima je svaki korak izgledao kao pothvat.

Eh, da, zlovoljno sam pomislio: najprije treba uloviti pticu, a zatim je privesti u lonac, nakon čega tek slijedi dugotrajno ribanje i odmašćivanje. Uopće nisam imao volje sudjelovati u tom mučnom natezanju samo zato kako bih ispravio neke mutne pogreške iz prošlosti. Uostalom, Grmaljka je bila odveć ponosna da bi mi se obratila za pomoć. Šutke je uvukla svoja grbava stopala u buce i stavila crnu Alcatraz-kapu, podvrnuvši je na čelu. Zastala je, zatim, pogrbljena pod niskim stropom kontejnera, jedva vidljivo njišući svojim dugim vratom. Njezine upadljivo velike oči kao da su mi se lijepile za lice. Je li moguće da joj je moja knjiga dospjela u ruke? – pitao sam se nastojeći muški izdržati taj dramatičan pogled. Naposljetku, tiho je izustila: – Bože, zašto nisi od oca pokupio barem malo prodornosti i… i životnog optimizma?

Ne, uopće se nisam nasmijao; bili su to živci koji su uzbibali mišiće pod kožom moga lica, a jedan kapak nekontrolirano mi je počeo treperiti. Ustao sam. – Htjela si reći: duha? – upitah. Nema sumnje, dosegnuo sam onu opasnu točku na kojoj sam mogao izvaliti neku nepromišljenu uvredu koja bi imala dalekosežne posljedice. Više nisam imao što čekati; rastali smo se brzopleto, uz samo dvije-tri promrmljane riječi pod pritiskom posla koji ju je čekao. Ulazeći u automobil, bio sam sve sigurniji da su sva moja druženja posve iscrpljena. Vjerojatno sam počeo sličiti na prežaljenog pokojnika čija pojava unosi nemir među one koji su odavno prelomili neke stvari u sebi. „I prihvatili život takav kakav jest”, odjeknula mi je ta Big Chiefova rečenica u glavi dok su se preda mnom pomaljali poznati obrisi voljenog grada. Odnekud se pojavio policajac i palicom pokazao prema autobusnom ugibalištu. Zaustavivši automobil, makinalno sam spustio zaslon protiv sunca u čijem su džepu trebale biti pohranjene Tatine prometne isprave. Umjesto džepića ondje je bilo ogledalce iz kojega su me motrila dva zelena oka. Kad sam još malo spustio zaslon, ukazao mi se i ostatak lica, prije svega, jako ispupčene jagodične kosti i sivkaste udubine na mjestu gdje su nekoć prebivali rumeni obraščići zbog kojih je Baka vriskala od zadovoljstva. Bilo je neke ironije u tome da sam na pragu zrelog doba napokon dosegnuo izgled kojem sam težio cijelu mladost.