Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović

3.

 

Koliko sam vremena proveo bez svijesti? Mario je posredstvom neke tajne matematike izračunao kako se radilo o samo nekoliko minuta, ali i prije nego što su se Beti i Mario pojavili, osvijestilo me strujanje po uznojenom zatiljku i mogao sam se zakleti da u huku noćnoga vjetra razabirem tihe jecaje. Bio sam ostavljen u haustoru u polusjedećem položaju i, što je još zanimljivije, s malim jastučićem pod dupetom, u čemu sam prepoznao nemoć bivšeg prosvjetara da se uzdigne iznad odnosa nastavnik – učenik.

Mario je, očito, pretpostavio gdje sam zaglavio i vrebao je s Beti u kombiju na parkiralištu ispred Dondurove zgrade. Kad se pojavio u haustoru, njegovo masno lice osvetnički je zasvijetlilo na mjesečini. Pomogao mi je da se osovim na noge i žurno me ugurao u kombi. U nekim drugim prilikama zacijelo bi me iznenadila mlada urbana žena za velikim volanom, no knjiga koja mi se podmuklo približavala s Mariove strane skrenula mi je misli i osjetio sam da neću biti u stanju podnijeti još jedno suočenje s vlastitom knjigom.

– Gore glavu, ajde, možeš ti to – bodrio me Mario.

– Ali zašto?

– Da ti podigne moral, čoveče.

– Samo mi nemoj čitati rečenice…

– Koje rečenice?

– Iz knjige.

– To je kutija hitne pomoći, tikvane, a ovo što ti stavljam u nos najobičnija je slamka, slamčica. Ispravi glavu, taaako… Šta si se usro, a? Ne boj se, ne nosim ja tvoju knjigu u noćne pohode, malo si ti umišljaš, dečko… Vuci!

– Šta je to? – upitala je Beti.

– Znaš ti dobro šta je, samo pažljivo vozi, da se ne razleti sve u majčinu.

Nešto me škakljalo u nosnici.

– Imaš je. Vuci!

Snažno sam ušmrknuo kroz slobodnu nosnicu.

– Idemo sad još jednom to isto.

– Drogiraš ga – dobacila je Beti.

 

U pustoj čekaonici Hitne pomoći bio sam već prilično čvrst na nogama. Ljeponoga Beti provjerila mi je čelo i obraze; učinila je to vrlo savjesno, najprije vanjskim, a potom i unutarnjim dijelom dlana. Sve u svemu, činilo se da je zadivljena tempom moga oporavka, spomenuvši kako je s Mariom prije tjedan dana sve skupa išlo znatno sporije. Ta njezina uzgredna primjedba kao da je prenula Marija iz apartne zamišljenosti i kao kroz izmaglicu čuo sam ga kako se poziva na svojih osam lokota. U sljedećem trenutku već je čučao između mojih nogu.

– Samo iskreno, molim te – šaputao je loveći moj nepostojani pogled: – Ionako nema šanse da me preveslaš. Reci, do kojeg si lokota stigao? – Primijetio sam kako mu upale grudi uzbuđeno osciliraju pod otkopčanom jaknom, a pogled, unatoč otocima, odisao je nekom žarkom istinoljubivošću. Nakon svega što me zadesilo te večeri počeo sam vjerovati da i one najbanalnije sitnice sadržavaju skriveni dignitet, zbog kojeg im treba prići oprezno, makar i s hinjenim respektom. Stoga sam mu bez oklijevanja priznao tu prednost koja je, ako i nije bila tako velika, barem odgovarala istini: posrnuo sam već na četvrtoj prepreci i, za razliku od Marija, nisam se imao pred kime hvalisati svojom tvrdom glavom.

Moje priznanje ga je oraspoložilo.

– Onda, jel zuji? – upitao je.

– Bruji – rekoh.

Beti je glasno uzdahnula iznad nas, a Mario me kuražno potapšao po bedrima i ustao. Bilo je nepodnošljivo gledati ga kako se šepiri svojim grotesknim jajima što su se nazirala pod uskim hlačama. Prišao je Beti i prislonio svoj masni obraz uz njezin, kao da pozira za jednu od srceparajućih fotografija.

– Kunem ti se – počeo je – Beti i ja zadivljeni smo tvojim držanjem. Evo, cijelo vrijeme razmišljam kako bi se netko drugi ponio u takvoj situaciji. Iskreno, nisam vjerovao da si u stanju ići tako daleko…

– O, Isuse! – Beti je prekrila lice rukom i zakoračila u prostor između nas. Kroz raskopčanu pelerinu vidjele su se tanke, ali lijepo oblikovane butine na koje su se nastavljali listovi ukotvljeni u visoke velurske čizme boje ilovače. Kombinacija mi se učinila izazovnom čak i u uvjetima derutne Opće prakse:

– O čemu ti to sereš? – oštro ga je upitala.

– Beti, govorim samo ono što i mislim – rekao je Mario s patetično položenim dlanom preko srca, dok je drugom besramno biljario jaja kroz džep hlača.

– Dosta mi je ovoga – muklo je rekla.

Mario se nervozno osvrnuo po čekaonici: – Nije mi jasno odakle najednom taj pesimizam, dušo.

– Daj, prestani – prosiktala je: – Jesi li se uopće u stanju zaustaviti?

– Okej – podigao je obje ruke u znak predaje: – Prestao sam.

– Imaš li možda pojma tko je sutra na redu za podrum? – upitala ga je: – Paleka? Umorni? Ili sam to možda ja? Ne očekuješ valjda da ćemo svi hodati uokolo s očima kao kod rakuna dok ti u sebi ne prelomiš što želiš? Pogledaj čovjeka u kakvom je stanju, a prije samo nekoliko sati sišao je s vlaka! Sutra će vjerojatno izgledati kao i ti, kao jebeni rakun!

– Ali, Beti… – pružio je obje ruke prema njoj: – Tko bi očekivao tako munjevitu reakciju?

– Dok si sastavljao one fantomske spiskove uzvanika, vježbao govor i ugrađivao neonske reklame, Dondur je radio na konkretnim stvarima!

– Pa o tome se i radi – gorljivo je rekao: – Dondur je uzdigao Blizance na jedan viši nivo! Zaboravljaš da su sve do jučer od mene žicali kavu na đemdo u Kifli, a sada – vidjela si ih – paraju nosom nebo i vozikaju onu… francusku limuzinu! Ma nemoj, bogati! Posao odjednom procvjetao pa smo si malo uplovili u Cesare Paciotti, a usne još sjajne od kruha umočenog u staro ulje! Pitam te, gdje je ta gologuzija bila dok sam ja s Guccijem pio kapučino na Ponte Rossu? U branju kukuruza, eto gdje… – Mariov uzrujani glas neugodno je odjekivao akustičnom čekaonicom i na tren je izgledalo kao da ga je ponio gnjev, no ubrzo je – osvrnuvši se – duboko izdahnuo: – Htio sam ti reći da su stvari postale malo složenije nego što su bile prije mjesec dana.

– Možda, ali problem je u tebi.

– U meni?

– Problem je u tome da se još uvijek nisi odlučio između Mokre kifle i referenta u firmi svog budućeg punca.

– Zašto opet potežeš to pitanje? – Mario je gotovo izgubio glas: – Kakav referent?

Beti je uzela puno zraka, puno više no što joj je bilo potrebno da kaže: – Za vrtne patuljke! – I kada sam, ne bez napora, ponovno pogledao Marija, učinilo mi se da neko malo i neobuzdano biće puže pod kožom njegova asimetričnog lica. Danas znam da su to bili predznaci nadolazeće katastrofe, iako mi tada, u uvjetima derutne Opće prakse, vrtni patuljci uopće nisu izgledali kao nešto zbog čega bi se Mariova snažna donja čeljust morala toliko objesiti, izduživši mu cijelo lice kao u završnoj filmskoj sekvenci. Taj isti nemir prepoznao sam u Betinoj drhtavoj ruci kojom je utaknula cigaretu u usta.

– Jel ovdje zabranjeno pušenje? – upitala me. Nisam joj mogao pouzdano odgovoriti; u cijeloj čekaonici bilo je toliko malo oznaka, a one koje su postojale, nisu odavale dojam da su još uvijek na snazi.

– Je – uvrijeđeno je rekao Mario.

– Okej, onda idem van, a ako se ne vratim – znate gdje sam: u Veseloj kajdanci! – Obojica smo napeto pratili kako nabada na svojim visokim petama i kada je napokon izišla van, Mario se stropoštao na stolac do mene i tiho procijedio:

– Vidiš šta se dogodi kad ne obaviš posao do kraja…

– O kakvom poslu govoriš? – upitao sam ga.

– O seksu. Upao si unutra i poslije, jebi ga, više nije išlo. – Izbacio je donju čeljust i razgibao je laganim, polukružnim pokretima, a zatim je jednostavno vratio na mjesto. Zmijolika pruga dima nošena slabim propuhom propinjala se negdje u visinama austrougarske čekaonice; iako je ponoć već odavno bila prošla, Dan mrtvih činilo se kao da nam je proteklog dana još uvijek disao za vratom.

– Znam da ti je ponos povrijeđen – obratio mi se Mario nakon kraće šutnje: – Ali varaš se ako misliš da je meni išta od ovoga jasno. Podrum, ples, Blizanci, Dondur…

– Otkada ovo traje? – prekinuo sam ga.

– Zapravo još od ljetos, ali nisu odmah bili u punom sastavu, ako na to misliš. Najprije su se pojavili Blizanci.

– Ona dvojica s talijankama?

Kimnuo je: – S njima je sve počelo. Došli su mi sa zahtjevom da ih angažiram kao tobožnje zaštitare u kafiću, kao, vremena su opasna i svi plaćaju što bih ja bio bijela vrana među ugostiteljima? Sve u svemu, tipična priča reketara početnika koju sam, vjeruj, čuo barem desetak puta, i to od puno gorih tipova nego što su ta dva telebana. Ne žalim se, ali ti nemaš pojma kroz šta sam sve prošao da održim kakav-takav renome Mokre kifle…

– Baš se čudim kako to da još nisi dobio Turistički cvijet za dostignuća u ugostiteljstvu – rekoh.

– Hm, vidim da ti je bolje. Gdje sam ono stao?

– Prva faza.

– Mislio sam da ću ih se riješiti starom metodom: otezanjem pregovora i prodavanjem šuplje priče. – Blago mi se nacerio u lice: – Kao novinar, vjerojatno znaš o čemu ti pričam?

Prešutio sam ovu nisku upadicu.

– A onda im se priključio Dondur – rekao je i duboko udahnuo, osvrnuvši se k Beti koja je, okrenuta leđima, naizgled mirno otpuhivala svoje dimove u mrak bolničkog kruga: – Mala mi sada zamjera što još uvijek nemam odgovarajući odgovor na njega, ali, vjeruj, dajem sve od sebe. Zato te i želim nešto pitati… – Pogledao me preko ramena: – Nemoj me krivo shvatiti, ali tvoj stari i Dondur bili su, takorekuć, jedini nastavni kadar izvan proizvodnih zanimanja u Školi učenika u privredi.

– Da? Nisam to znao.

– Istina je. Dondur je Paleki i meni predavao glazbeni odgoj i plesnu kulturu, a tvoj stari – hrvatski jezik. Možda se ne sjećaš – podsjetio me – ali obojica su nosili male špicaste bradice, kao što nose slikari, iako, jasna stvar, uopće nisu bili slikari, nego…

– Nego kolege iz kolektiva – rekoh: – Pa kakve to veze ima? I nas dvojica imamo zulufe.

– U tome je štos! – živo je rekao: – Imamo ih zato što nam nešto znače, kao što su i njima u to vrijeme nešto značile te male špicaste bradice.

– Hvataš se za gluposti.

– Nisam siguran.

– Na što ciljaš?

– Na njihovu vezu izvan nastave.

– U amaterskom kazalištu?

– A-ha.

– Lukavo je uzvinuo jednu obrvu: – Nemoj mi samo reći da se ne sjećaš predstave „Panker u našem gradu”? Ajde, ajde, nije to baš bilo tako davno, 1990., ako se ne varam. Rađena je u suradnji s učenicima Škole učenika u privredi. Tvoj stari je potpisao režiju, a Dondur scenarij i muziku.

– Sadržaj jedva da je imao veze s naslovom! – energično sam se usprotivio, osjetivši munjevitu bol u sljepoočnicama: – Bio je to nekakav bijedni eksperiment bez glave i repa, nešto između mjuzikla i pučkog igrokaza. Čak ispod amaterske razine!

– Slažem se, ali glavni negativac u predstavi ipak je bio panker kojega je igrao Doktor Pankili.

– Ti nemaš pojma o eksperimentalnom teatru!

– Nemoj me praviti ludim! – Mario je poskočio na stolici i priprijetio mi kažiprstom: – Poslijepodne si mi pričao o fikciji, a sada o eksperimentalnom teatru. Na kraju ispada da sam sve krivo shvatio! Čoveče, tebi su novine u kojima radiš potpuno uništile smisao za istinu. Jesi ikada pomislio na to koliko si zastranio?

– Jesam – rekoh: – I zato sam pred otkazom!

– Ah, to mi uopće nije drago – rekao je.

– Znam, zato što sve podređuješ svojim trenutnim interesima, a ja ću ti reći još nešto: Dondur i stari su se razišli uoči rata kada je stari postao nepodoban i dobio šup-kartu u ŠUP-u, a što je bilo s Dondurom, pojma nemam.

 

Na te moje riječi Mario je naglo ustao i otkoračao do zatvorenih vrata na kojima je pisalo „Hitan prijem pacijenata”, a ispod, plavim flomasterom: „I nerođena djeca su ljudi”. Kad se okrenuo k meni, pod blijedozelenom bolničkom rasvjetom njegovo je lice moglo pobuditi samo izraze duboke sućuti. Na stranu čak i ljubičasto-crni podljevi oko očiju, jer ovdje je bila riječ o jednoj perfidnijoj vrsti kvarenja, o nekakvoj prezasićenosti koja je dolazila iznutra. Naravno da Mario nije bio izoliran slučaj. I prije sam viđao ljepotane poput njega koji bi u jednom trenutku počeli odustajati od svojih zategnutih, pravilnih crta, ali taj proces urušavanja obično je imao dulji tijek i mogao se pratiti u nizu sekvenci koje su, na kraju krajeva, ostavljale prostor za intervenciju i ublažavanje posljedica. Stanje Mariova lica, međutim, pružalo je dojam trenutne kalvarije i s čežnjom sam se prisjetio našeg susreta od prije mjesec i pol dana kad je sve na njemu djelovalo još tako geometrijski pravilno, čvrsto i netaknuto. Što je ostalo od te muževne njuške? Obična parodija, pomislio sam, gledajući kako mu kroz rijetke šiške prosijava masno čelo.

– Stvarno nemaš pojma što je bilo s Dondurom? – upitao je pun nevjerice.

– Večeras sam ga vidio prvi put nakon petnaestak godina.

– Onda ću ti ja reći. – Provukao je prste kroz kosu i mrzovoljno osmotrio otpale dlačice među prstima. – Najprije se aktivirao u Kriznom štabu, a poslije je rotiran na razne vojne funkcije: bio je načelnik za IPD, pa ćato u umjetničkoj bojni i potkraj rata zapovjednik vojnog limenog orkestra pri Zapovjedništvu Pete vojne oblasti. A kad se razvojačio, počelo je lobiranje za njega u stranci jer je Škola učenika u privredi, kao što vjerojatno znaš, u međuvremenu prestala postojati. Bio je na raznim stranačkim funkcijama, iako nikada na onim najvišim, a onda se jednostavno povukao, navodno, razočaran mekom politikom svoje stranke.

– Ali, tako je bilo s manje-više svim časnicima u politici – primijetih. – Od euforije do razočaranja!

– Možda, ali se prije svega razišao sa Središnjim odborom stranke.

– Vjerojatno su ga se riješili u paketu s ostalim jastrebovima, 95. ili 96.

– Možda, ali je zadržao odlične veze u nekim vojnim, policijskim i crkvenim krugovima. Naravno, i u stranci, među spavajućim radikalima… – dodao je i spustio, očito, glavu bremenitu mislima.

– Znaš – oglasio se nakon kraćeg vremena, ali sada sasvim tiho: – Ponekad imam dojam da Dondur nije sam, da je dio nečeg puno šireg, ne znam kako bih ti to objasnio… – Tada sam izbliza vidio koliko mu se vlasište prorijedilo i odjednom – suočenom s tim zlokobnim zrncima prhuti – u meni se pobudila želja da mu otkrijem jednu od najbolje čuvanih tajni moje mladosti.

– I meni je Dondur bio profesor – lanuo sam i istoga trenutka shvatio koliko sam pogriješio. No bilo je kasno da povučem izjavu jer su Mariove zjenice naglo zaiskrile pod natečenim kapcima.

– Kako?

– Išao sam k njemu na privatne satove gitare.

– U Veselu kajdanku? – upitao je razjapivši svoju snažnu čeljust. – Ali bilo je to samo zbog staroga…

– Ne mogu vjerovat – razočarano je zavapio. Osjetio sam staru krivnju, ništa manje infantilnu i budalastu nego prije petnaestak i više godina kada sam kriomice i bez znanja Marija i ostalih iz škvadre pohodio Dondurovu privatnu školu gitare – razapet između Tatinih ambicija s jedne i panka s druge strane. Vjerojatno je to i bio razlog zbog kojeg se nikako nisam mogao usredotočiti na note i akorde. Klasične kompozicije koje sam uvježbavao ispunjavale su me grizodušjem i iskreno sam zavidio Mariju, Paleki i Umornome koji nisu imali takvih problema. Od njih nitko nije očekivao da rade protiv vlastitih uvjerenja. Profesori u školi molili su ih da se ne pojavljuju na satovima jer se uopće nisu mogli nositi s njihovim otrovnim, anarhoidnim komentarima. Čak je i Tata, koji je oduvijek nastojao gledati svjetliju stranu života, pokoji put snužden došao kući s nastave, žaleći se na nemoguće uvjete rada u Školi učenika u privredi. Kao jedna od najživljih impresija iz toga doba ostala mi je Mariova odvažna faca dok je prepričavao kako je u jednome danu uspio namaknuti devet jedinica iz devet različitih, mahom proizvodnih predmeta. A mene je, nakon Vesele kajdanke, kod kuće čekala još i Mama da zajedno prođemo trigonometrijske funkcije. Morao sam misliti i na Raskoljnikova, jer je Tata s profesoricom hrvatskog jezika bio na „ti” i njegov renome intelektualca umnogome je ovisio o mojim zrelim literarnim sastavcima. Mama me tjerala da svoje misli postupno usmjeravam na arhitekturu ili građevinu, dok me Djed radije vidio kao agronoma u jednom od državnih voćnjaka. Istodobno, Mario nije imao sumnji u pogledu odabira svoje profesije.

– Ja ću biti rock zvijezda – samouvjereno je isticao sve dok ga život nije preusmjerio u ugostitelje. Srećom, te noći između 1. i 2. studenog 1998. Mario je imao važnijih preokupacija nego što je kopanje po mojoj prošlosti pa je, nakon nekoliko zlobnih komentara, relativno brzo prešao preko toga otkrića. Uostalom, Beti je sve nervoznije pogledavala prema nama i osjećao sam kako je Mario na iglama.

Još jednom me podsjetio na moju odgovornost za prekinuti seks u skladištu.

– Dugujem joj to, a starci su joj jako strogi u pogledu izlazaka. Stara garda…

– A Negovana?

– Nemoj mi sad još i ti moralizirati – narogušio se na spomen svoje zaručnice: – U Tunisu je. Imaš još kakvo glupo pitanje?

– Imam. Ono u vezi s rakunima. Jel to istina?

– Sve ovisi… – počeo se snebivati.

– O čemu?

– O snazi udaraca – rekao je. – Ako si, kao što kažeš, dospio do četvrtog lokota, vjerojatno postoji neka šansa, iako ne kao kod mene, mislim, u ovolikoj mjeri… – Raširio je ruke: – U svakom slučaju svi smo u ovome još novi, razumiješ, tako da je teško odrediti granicu od koje se javljaju podljevi: da li su to dva, tri ili četiri lokota… Ili možda već poslije prvog, shvaćaš? Ali, pusti sad izgled, zasad je najvažnije da te doktor pregleda. Sjedi tu i čekaj, netko se mora pojaviti.

 

Oboje su mi vrlo srdačno mahnuli s vrata, ali dok je, nedugo potom, Mariov kombi uz puno nepotrebnog međugasa napuštao bolničko parkiralište, osjećao sam kako me prožima neshvatljiva tuga. Duša kao da je klecnula lišena čvrstog oslonca i ugledao sam samoga sebe kako sjedim pod blijedozelenom ambulantnom plafonjerom, nemoćan da proniknem u sve te zagonetne replike što su mi sijevale u uzavreloj glavi. Zatim sam pomislio na Juliju i samosažaljenje se naglo prometnulo u običan sram. Postoje situacije koje ogoljuju i koje, više od ijednog „razgovora otrežnjenja”, upućuju na pravo stanje stvari. Je li ovdje moglo biti riječi o čudnom spletu okolnosti ili je zapravo čitav tijek potrage za samim sobom vodio prema ovoj malodušnoj replici zdravstvene ustanove? – upitao sam se. Mozak mi je radio neobično brzo s obzirom na sve ono čemu je bio izložen posljednjih nekoliko sati. Bilo je četiri sata ujutro i činilo se da dežurni liječnik, sestre i ostalo osoblje ne namjeravaju napustiti svoje tople postelje. Kada je zvuk Mariova kombija napokon iščeznuo, izišao sam van. Duguljasta ulica i dalje je svjetlucala u samozadovoljnoj romansi s mladim mjesecom, koji kao da je upravo skretao na jednom od onih blagih nebeskih zavoja. Unatoč tome, hladan svod prenapučen zvijezdama djelovao je ravnodušno, poput duhom odsutne maćehe.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.