Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović

9.

 

– Marelice, marelice, kao da berete marelice… – te riječi, koje su poput neke mračne mantre istjecale iz usta Vatroslava Dondura, definitivno su razorile ionako krhke stijenke moga sna. Kad sam progledao, glasovi su prestali. Dan je bio u punom jeku, a na vratima sobe stajao je Tata u tipičnom profesorskom izdanju – s naočalama za čitanje spuštenim na vrh nosa. Gledao me odozdo, preko novih srebrnkastih okvira.

– Jesi ti nešto vikao? – upitao je.

– Ja? Kad?

– Maloprije.

– Taman posla – odlučno sam otklonio takvu mogućnost.

U tom trenutku pomislio sam da je vjerojatno već došao petak, dan kada novine u kojima radim dospijevaju na kioske diljem zemlje. Tata je novi broj držao u rukama i oblizujući kažiprst polako listao njegove kolor stranice, očito u potrazi za mojim tekstom.

– Valjda znaš da volim kada dođeš kući, ali već mjesecima nisam vidio tvoj tekst u novinama!

Zadigao sam malo jorgan i shvatio da sam spavao u hlačama i čarapama.

– Faktički, od Pape si bez teme – dodao je.

– Ah…

– Samo sam te htio pitati, jel ti još uopće radiš?

– Naravno da radim – preoštro sam mu odbrusio u nastojanju da budem što uvjerljiviji.

Podigao je jednu ruku te vidno zadovoljan mojim rezolutnim odgovorom, krenuo van.

– Novine ću ti ostaviti u kuhinji – dobacio je.

– Tata – povikah za njim: – Jel žuriš?

– Krenuo sam na probu, zašto?

Prebacio sam se u sjedeći položaj, dobro pazeći da mi noge u trapericama ostanu pod jorganom.

– Jel se sjećaš da smo se prošli put dogovorili kako nas dvojica moramo malo više razgovarati?

– Naravno da moramo – složio se; uostalom, što mu je drugo, kao ocu, i preostalo: – Ali zadnji put se nismo uspjeli pravo ni vidjeti… – rekao je to kao da se pravda, u čemu sam naslutio odličnu priliku za akciju.

– Šta sada radi Vatroslav Dondur? – upitao sam. Tata se momentalno vratio u sobu.

– Zašto, ne razumijem? – upitao je.

– Trebaju mi neke informacije o njemu.

Uočio sam kako se Tatino široko lice napinje, kao nekoć pred prvi jutarnji vjetar kad bi se sva napetost ovog snažnog organizma koncentrirala u dvije oštre bore iznad njegova nosa. Tako je bilo i sada, ali umjesto vjetra, pritvorio je vrata za sobom i sjeo na rub kreveta, do mojih nogu.

– O Donduru?

– Da, o Donduru…

– Ti to službeno, ili?

– I jedno i drugo. Krajičkom oka pokušao sam pročitati velika, masno otisnuta slova na naslovnici.

– Vjerojatno znaš da su mi nakon devet godina konačno odobrili da radim jednu predstavu – rekao je nervozno gužvajući krajeve novina.

– Tata, ali ovo te pitam u četiri oka.

– Točno. Svaki put počne baš tako, razgovorom u četiri oka, a poslije završi u novinama. U međuvremenu, ti klizneš u Zagreb, a ja… – Zastao je i pogledao me; u njegovim delonovskim očima prepoznao sam umor prve generacije radnika u kulturi: – Trebao bi se sjećati da nikada nisam imao ništa protiv toga da radiš domaće teme – dometnuo je. Naravno da sam se sjećao s kolikim je samoprijegorom potpisivao pristupnice raznih stranaka, i to na licu mjesta, preda mnom, samo zato da bi mi osigurao kakav bijedni intervju sa šefom lokalne podružnice. U tom pogledu bio je nevjerojatno elastičan, vjerujem, kao malo koji otac – spreman da žrtvuje svoja politička uvjerenja u korist moje novinarske karijere. Najprije je bio komunist, a potom, ovisno o mojim novinarskim zadacima, narodnjak i liberal. A kad mi je napokon zatrebao intervju s regionalnim čelnikom seljačke stranke, postao je politički seljak. Nisam ga, doduše, nikada pitao u kakvim je okolnostima napuštao stranke, ali sam se nekako uzdao u njegov šarm i dovitljivost u ophođenju s ljudima. Zbog svega toga osjećao sam moralnu obavezu, osobito sada, kad je nakon devet godina apstinencije napokon postao dovoljno podoban da režira dječju predstavu. Jesam li ga imao pravo dovesti u iskušenje da se zbog krajnje neizvjesne novinarske priče ponovno sliže s Dondurom, pusti špicastu bradicu i barem simbolično pristane na jednu od najmračnijih opcija koja je čak izlazila iz okvira stranačke politike?

– Znači, Dondur je još uvijek jak? – upitao sam.

– Samo bih htio u miru predstavu privesti kraju – diplomatski je odgovorio.

– Dobro, a kada je premijera?

– Kako sada stvari stoje, na Staru godinu. Zapravo, izgleda da je to konačan datum. Jel ti to prekasno?

– Nije – rekoh, osjećajući valung nekakvog nejasnog razočaranja koje mi se širi iscrpljenim i ponešto ukočenim udovima. Tata me potapšao po nogama, ustao i, vrteći glavom, tobože šaljivo dobacio: – A ti ne bi malo promijenio koordinate? Ne bi malo prošarao, ha, baš ne bi, je li? – Dok je izlazio, čuo sam ga kako mrmlja sebi u bradu: – U kurac krasni, od cijele zemlje njemu je baš ovaj grad zapeo za oko…

 

Stan u kojemu sam odrastao nakon samo godinu dana od Mamine smrti prošao je preobrazbu od uredne malograđanske gajbice do zapuštenog muškog gnijezda. Osobito me zabrinjavala brzina te preobrazbe; sa svakim mojim dolaskom stan je izgledao zapuštenije. Dovoljno je bilo suočiti se s gomilom prljavog suđa u kuhinji ili pak otvoriti frižider gdje je, osamljen, prebivao par smežuranih svinjskih nogica – pa da čovjeka obuzme želja za bijegom. Osim toga, što god bih dohvatio, bilo je masno ili je otpadalo s drške, a pod nogama su se vukle rasparene čarape i stranice starih novina (Tata ih je većinu kupovao kako bi se uvjerio da su novine u kojima radim najbolje!), a ono što je preostalo od Mamine garderobe nakon pohoda dalekih strina i ujni, ležalo je isprevrtano u kartonskim kutijama uza zid hodnika. Iako sam si mogao dati oduška bilo gdje, po nekoj navici otišao sam u kupaonicu i ondje, lica uronjena u ručnik, tiho zaplakao.

 

* * *

Bilo je podne kad sam se spustio u lokal koji je, po običaju, zjapio prazan. Ugledavši Marija kako zdušno gnječi žohare mjeračem za žestoka pića, gotovo sam posumnjao da je sinoćnji događaj na naftnom polju bio običan san u režiji stanovite Sare Burton – jedna od onih pastorala na otvorenom, osuvremenjena građanskim aktivizmom i ekologijom nad kojima lebde rode, distribuirajući život po raspršenim enklavama. Sve u svemu, očekivao sam da se već jedanput probudim iz ovog košmara, pa makar i na starohrvatskoj čipki, te zatim smjerno pođem u redakciju na posao.

– Gdje je Crkotina? – upitao sam vrlo oštro.

Mario je podigao pogled sa žućkaste mrlje na šanku koja je još domalo bila brzonogi žohar.

– Crkotina? Jesi ga nešto posebno trebao?

– Ne, uopće nisam.

– Vidim, Zagreb ti uopće nije prijao… – rekao je s blago podrugljivim izrazom lica. U tom trenutku oćutio sam snažnu i naizgled neodgodivu potrebu za novinama – pa makar i za najobičnijom sportskom stranicom na kojoj bih, barem zakratko, fiksirao uneređene misli. Ali u Kifli nije bilo ni jednih jedinih novina i ta me spoznaja poprilično razgnjevila.

– Kako to da u ovom lokalu baš nikada nema novina? – ljutito sam protestirao: – Uopće više ne znam šta se događa u zemlji i svijetu, ne mogu ovako živjeti! Ja sam novinar, čoveče, a ne ilegalac u rođenom gradu!

– Samo bez povišenih tonova! Ako ti treba mir, izvoli, skladište je slobodno…

– Hoću novine, jel razumiješ što ti govorim!

– Okej, okej! – Bacio je otrcani konobarski šlajbok ispred mene na šank: – Evo ti pare od prometa pa si odi kupit novine u budiku…

– A jel bi htio da usput skoknem do Baljutakija po jednu porciju za tebe? – upitao sam prosvijetljen čistom zlobom: – Bez mesa, kao i inače? – Iako ih nisam mogao vidjeti, osjećao sam Mariove zgranute oči na sebi. Ta zloba bila je jedna od mojih novijih stečevina, a ako sam njezino sjeme oduvijek nosio u sebi, ono je upravo iskoristilo povoljne uvjete za klijanje. Ali već u sljedećem trenutku zazvonio je telefon iznad aparata za kavu.

– Za tebe je – rekao je Mario.

Preneraženo sam ga pogledao.

– Tko zove?

Dlanom je poklopio slušalicu: – Mislim da je onaj pjesnik iz krim-policije. Oćeš da ga odjebem?

Oduzeo sam mu aparat: – Halo?

Bećarski glas – isti onaj koji je tako pohvalno govorio o mome starom – sada mi je ugodno odjeknuo u ušima.

– Već vas dva dana pokušavam dobiti kod kuće na telefon, gledajte, stvar je vrlo hitna…

– O čemu se radi?

– Najprije kažite „dragička”!

– Uh… – Pogledao sam Marija koji se podlo smješkao, tobože zaokupljen brisanjem čaša iznad sudopera.

– Pa dobro, evo: dragička.

– Uspio sam vam dogovoriti sastanak s glasnogovornikom policije u vezi s onom vašom temom.

– A, odlično!

– Vjerujte da nije bilo lako.

Mario se poput kopca prilijepio za mene pa sam se morao pomaknuti sasvim u kut.

– Vjerujem – rekoh – a kada je termin?

– Najbolje bi bilo da odmah sada dođete, dok je još u uredu. Znate, s Glasnogovornikom se nikad ne zna: svakog časa mu može nešto iskrsnuti, a onda – zbogom! Potpuno je rasprodan cijeli ovaj tjedan. – Zatim je povjerljivije nastavio: – Inače, neki mangup mi je provalio u ladicu i pokupio „Zastave”. Možete vi to vjerovat? A siguran sam da nitko u krim-policiji ne voli Krležu.

– E, baš nemate sreće – rekoh pun iskrenog suosjećanja.

– Što ćete, danas je teško pronaći idealnu radnu sredinu…

– Je, u pravu ste, užasno teško.

– Ali što je, tu je. Još mi, molim vas, samo potvrdite datum premijere.

– Premijere? – Na trenutak sam se zbunio: – Kakve premijere?

– „Petra Pana”.

– Ah, da… Mislim da je baš na Staru godinu.

– Opa! Novogodišnji poklon gradu! Prekrasno! Još se stignem dogovoriti za zamjenu! Čujte, svakako pozdravite Tatu.

– Naravno – rekoh.

 

Zgrada Prometne policije u kojoj je bio ured glasnogovornika upravo se useljavala i grubi glasovi policajaca odjekivali su polupraznim zdanjem. Kad sam izgovarao svoje ime na prijavnici, imao sam dojam da ga čuju i u najudaljenijem uredu, a još je bučniji bio portir na prijavnici dok ga je nekome slovkao u telefonsku slušalicu. Napokon je izgovorio i ime mojih matičnih novina, ali tako jasno i razgovijetno da sam protrnuo od nelagode. Nekoliko besposlenih agenata odmjerilo me od glave do pete, svi u isti mah: renome u pojedinim slojevima društva nije nam bio baš najbolji, ali na to sam bio odavno oguglao.

Dok sam hodao svježe oličenim, blijedožutim hodnicima, glasove novih stanara nadjačali su nekakvi ravnomjerni udarci. Pred vratima na koja su me uputili shvatio sam da je izvor te buke u glasnogovornikovoj kancelariji. Pokucao sam i ušao. Čovjek u bordo odijelu stajao je na stolici i rabijatno zakucavao čavao u čeoni zid. Njemu uz bok bio je tip u zelenkastom, za nijansu modernije krojenom odijelu. U rukama je strpljivo držao uokvirenu kolor fotografiju pape Ivana Pavla II., s plavim nebom u pozadini. Odmah sam se prisjetio identične scene iz Big Chiefova ureda prije nekoliko dana: izgleda, cijela zemlja upravo je zakucavala fotografije Svetoga Oca na zidove svojih ureda. I opet sam, kao i kod Big Chiefa, morao razmijeniti nekoliko kurtoaznih riječi o oštrini fotografije i dobro pogođenom okviru slike.

Ured je zjapio više-manje prazan: stol, dvije stolice i upotrijebljeni ličilački pribor u kutu. Na polovici bočnoga zida visjela je politička karta svijeta. Glasnogovornik policije – tip seoskog atleta s malom zašiljenom bradicom – orno je trljao svoje velike ruke u koje samo što nije pljunuo.

– Onda, Zoki… – obratio se mladiću koji je stajao pokraj stola: – Vidimo se sutra na tiskovnoj.

– A ovo od danas, pretpostavljam, kao i obično – rekao je Zoran: – Da sve ide u kurzivu?

– Kurziv? Može, samo pazi da ne ispadne kao citat. I daj vidi malo kako to rade u Hrvatskom vojniku.

– Dakle, bez navoda?

– Bez navoda? Može… ali u kurzivu – složio se, pomalo rastreseno, glasnogovornik. Tada sam se dosjetio odakle znam gojaznog mladića u odijelu koji je do maločas tako usrdno držao Papinu sliku u rukama. Nedvojbeno, bio je to Zoran Geli, novinar lokalnog lista. Pamtio sam ga u bitno drugačijem izdanju, iako vrlo površno, iz ranih dana Mokre kifle dok je još koketirao s pankom. Cijelo jedno ljeto kaskao je za Doktorom Pankilijem kao dobrovoljni „Doktorov džep”. Doktor, naime, nije trpio ispupčenja na svojoj ljetnoj odjeći i obično bi ukebao nekog tikvana da mu služi kao džep za cigarete, kovani novac i sunčane naočale, dopuštajući mu zauzvrat boravak u svojoj blizini. S jeseni takva potrkala poput Gelija obično bi otpadala, možda do sljedećeg ljeta, iako je to bilo malo vjerojatno s obzirom na tada još respektabilan priljev novih klinaca, ništa manje odlučnih u nakani da žrtvuju svoj ponos zbog nekoliko večeri provedenih uz Doktora Pankilija. Sve u svemu, Geli se držao kao da me ne poznaje, no dok je izlazio s hrpom materijala pod miškom, nije se mogao suzdržati da me ne okrzne zmijskim pogledom.

 

Glasnogovornik je odmah izrazio čuđenje što tako respektabilne novine poput mojih pokazuju interes za jedan od najbesprizornijih lokala u gradu u kojemu, kako je rekao, trenutačno egzistira ukupno 56 ugostiteljskih objekata, uključujući i dva objekta mješovitog, izletničko-prehrambenog tipa.

– Što je brojka – naglasio je – koja sama po sebi dovoljno govori o stanju male privrede u ovom ratom poharanom kraju. – Dakako, sve to čitao je iz bilježaka na papiru ispred sebe. Nastavio je o ratnim gubicima u gospodarstvu. Podaci koje je iznosio bili su općeniti, ali znao sam da zbog jedne poluinformacije moram odslušati svu tu tiradu koja me se uopće nije ticala. Prvu njegovu stanku iskoristio sam za pitanje.

– Zanima me jeste li imali kakvih intervencija u Mokroj kifli. Otkopčao je gornje dugme na košulji, što mi je bio znak za akciju. Obasuo sam ga kratkim, ali direktnim pitanjima o reketu i plaćanju iznuđene zaštite za kafiće, dobro pazeći da se ne upletem u priču o podrumu i happy hoursu.

– Gledajte, to što mi vi govorite ne obavezuje me ni na što – rekao je.

– Uostalom, vi ste ozbiljne novine koje ne bi trebale nasjedati na neprovjerene informacije i s obzirom na…

– Zanima me evidencija o Mokroj kifli – odlučih prekinuti te šuplje fraze o ozbiljnim novinama u kojima radim.

– Taj kafić o kojem govorite otprije je poznat policiji kao leglo droge, pa i kriminala, u stanovitom smislu riječi…

– Kako mislite, „u stanovitom smislu riječi”? – Mora da je trenirao boks, pomislio sam, barem u kadetima. Naravno, nisam se dao uplašiti.

– Gdje ima droge, velika je vjerojatnost za kriminal. Valjda je jasno da to ide jedno s drugim…

– Ali u posljednjih nekoliko dana dva puta gotovo je razbijen. Policija nije reagirala na nekoliko uzastopnih poziva. Zašto, recimo, 2. studenoga nakon dojave nije upućena patrola u Mokru kiflu? Zanimljivo je – rekoh – da su u međuvremenu Narkotici više puta pravili raciju u kafiću.

Sudeći po pogledu koji mi je udijelio, bilo je jasno da nije naviknut na ovakav stil razgovora s novinarima. Mogao sam si i misliti; lokalna piskarala poput Zorana Gelija vjerojatno su pobožno bilježila svaku njegovu riječ, izbjegavajući neugodna potpitanja. Isprovociran, izvukao je novi papir.

– Naša ophodnja više je puta bila ondje…

– Racije?

– Rutinske provjere – ustrajao je na svome terminu pa potom nastavio čitati: – Tijekom kojih je zaplijenjena poprilična količina lakih opojnih droga, a protiv izvjesnih osoba pokrenuti su prekršajni postupci na općinskom sudu. U interesu istrage ne mogu vam otkriti pojedinosti, ali datumi su tu, evo… – Dok je čitao, obrazi su mu se prošarali crvenim kapilarama: – Srpanj i kolovoz po dvije intervencije, zatim u listopadu – jedna. I dvadesetog i sedmog ovoga mjeseca posljednja, ali vjerojatno ne i zadnja, hm.

– Racija?

– Rutinska provjera.

– Koliko rutine! – primijetih.

Glasnogovornik se kiselo nasmijao, protrljavši oko korijenom dlana. Zatim je, kao u nevjerici, odmahnuo glavom i podigao obrve.

– Nevjerojatno kako vrijeme brzo prođe – rekao je i pogledao kroz prozor: – A dani su još uvijek prekratki za neki ozbiljniji posao. Šta vi kažete, izgleda, ni ove godine ništa od snijega za Božić? – Shvatio sam da je krajnji čas da mu skrenem pažnju na političku kartu na zidu.

– Oprostite…

– Da? – odsječno je upitao.

– Politička karta koju imate na zidu…

– Da? – Nije baš najtočnija!

– Zašto? – Nepovjerljivo je pogledao na kartu, pa na mene, odmjerivši moj ravan trbuh. Primaknuo sam se karti i pokazao na kavkasku regiju.

– Azerbejdžan je prikazan u žutoj boji, kao da pripada Aziji, a trebao bi biti obojen u plavo, kao i ostale europske države.

– Azerbejdžan? – Djelovao je iskreno frapiran mojom zamjedbom.

– Niste o tome razmišljali?

– Ne…

– E pa, gospodine glasnogovorniče – rekoh – mnogi, nažalost, o tome ne razmišljaju, nego prihvaćaju zdravo za gotovo ono što im serviraju kartografi. Doviđenja! – Okrenuo sam se i napustio kancelariju, prozujavši pokraj svih onih policajaca u civilu na prijavnici, napadno zviždeći „Should I Stay Or Should I Go„. Sve u svemu, bio sam zadovoljan, ali ne onim što mi je rekao, nego svojim stavom i, uopće, stanjem svoje forme.

 

Na ulici dočekao me topao povjetarac i prhke kapi nekog udaljenog mlaza ugodno su me bockale po obrazima. Dan je bio sunčan i ilegalne autopraonice po dvorištima radile su punom parom. Dok sam odmicao od zgrade Policijske uprave, potaknut lijepim vremenom, naglo sam promijenio rutu i, umjesto prema Kifli, skrenuo put centra grada, u mislima već prilično udaljen od razgovora s glasnogovornikom. Samo središte djelovalo je bezrazložno odsječeno od ostatka grada, kao da ga je nekakav mušičavi trend izbacio iz mode. Prehodao sam opustjeli park, dodirnuo stari, u bakru izliveni top – jedan od simbola nekadašnje vojne krajine – te nakratko razgledao fotografije maturanata u izlogu pod svodovima zgrade Turističke zajednice. Bila su to obična lica gimnazijalaca, u možda ponešto ukočenijem izdanju, s obzirom na svečanu prigodu – pretežno ženski razred nacionalno ujednačenih prezimena. Suradnici u razrednoj nastavi – pisalo je iznad pleterom uokvirenog kolaža.

Kad sam izišao ispod svodova, dan je bio izgubio nešto od maloprijašnjeg sjaja. Nastavio sam do Pravoslavnog križa, iako bez ambicija da odajem počast lokalitetu na kojemu su svoja leđa nekoć odmarali pankeri. Uostalom, križ je već odavno bio sveden na bijednu hrpicu kamenja; na običan rudiment u korovu. Ali ovdje se barem čovjek mogao osvjedočiti koliko je sve to skupa stajalo na klimavim nogama i s gorkim podsmijehom oživio sam u sebi onu Mariovu besmislicu o „plodnoj žili koja ne može tek tako usahnuti”. Ta pustoš, ta odsutnost govorila je više od svih šupljih priča i nerealnih očekivanja; govorila je o cijelom jednom naraštaju koji je odlučio radikalno ostarjeti već u svojim dvadesetima. O svim tim predratnim idolima – nekadašnjim jakim facama – koji su sada spokojno sjedili za šalterima poslovnih banaka, u kućicama čuvara skladišta ili za volanima dostavnih vozila, obarajući poglede kad god bih im se suviše približio.

– Odakle je to došlo? – upitao sam se: – Odakle je preuzet taj model preranog starenja?

Kao odgovor, udar vjetra naduo mi je jaknu, a potom je prilijepio sasvim uz tijelo. Dan je postao nekako zlokobno sjenovit. Nestalo je sunca, što mi je u tom trenutku bilo ravno izdaji. Zvuk automobilske trube na pješačkom prijelazu gotovo me izbacio iz ravnoteže i počeo sam osjećati neugodnu izloženost pogledima kroz automobilske šoferšajbe. Nekakvo pritajeno savezništvo u mrzovolji kao da je izbijalo iz zatamnjenih izloga kafića i prozora na višim katovima zgrada. Na jednom od njih, nebo se za trenutak izokrenulo i stekao sam dojam da stojim naopako u odnosu na sve oko sebe. Pa ipak, kad se prozor vratio na mjesto, moj položaj ostao je i dalje nedorečen; tada sam uhvatio samoga sebe kako pogledom tragam za prolaznikom s kojim bih, barem nakratko, podijelio teret te nepodnošljive izloženosti. No sve je bilo pusto; niotkud čak ni penzionera, narkomana u lovu na dop ili barem kakvog siromašnog pedera u đubretarcu! Baštinici gradskih šetnji možda su već odavno mrtvi – pomislio sam – a ja sa svojim izazovno ravnim trbuhom upravo prkosim jednom historijskom procesu. – Da sam ga barem nekako maskirao nogometnom loptom ispod jakne? – O tome sam ozbiljno spekulirao dok su me automobili prijeteći polako mimoilazili, kao da mi netko iznutra pažljivo uzima mjeru. U jednoj uličici nadomak Zavoda za zapošljavanje proživio sam nekoliko nestabilnih trenutaka, a potom, uloživši velik napor, potrčao uz monumentalne stube i uletio u veliko secesijsko zdanje.

Ovdje, u praznom holu Zavoda, perspektiva mi se napokon izravnala. Mramor i lažni jonski stupovi u kombinaciji s pastelnim bojama odisali su nekom nedokučivom ljepotom. Moj djed, koji je za svog dugoga života posvuda tražio znakove prisutnosti države, vjerojatno mi je usadio nešto od te sklonosti prema javnim ustanovama. Neposredno pred smrt skrenuo mi je pažnju na raskošno renoviran Zavod za zapošljavanje. Bio je na ručku kod nas i cijelo je vrijeme Tati vadio mast svojim dojmovima o novom ruhu Biroa za zapošljavanje, kako ga je Djed još uvijek zvao. Kao ugledan privrednik godinama je rezao svečane vrpce mnogih institucija u gradu i okolici i njegovo iskreno oduševljenje Zavodom za zapošljavanje imalo je svojevrsnu težinu. Rekao je: „Postoje biroi za zapošljavanje i postoji naš Biro za zapošljavanje.” I eto, nakon stanovitog vremena, okolnosti su me gurnule u tu zgradu gdje sam se napokon osvjedočio koliko je Djed bio u pravu; ovaj Zavod za zapošljavanje bio je dostojan regije s najvećom stopom nezaposlenosti u zemlji i svaki bijednik koji bi onamo došao ažurirati svoju molbu za posao mogao je osjetiti krivnju što svojom jadnom pojavom i još jadnijim podacima iz životopisa pljuje po uzvišenoj ljepoti Zavoda za zapošljavanje. Kad se sve uzme u obzir, učinilo mi se nekako logičnim da jedan Zavod takvog kalibra zjapi prazan u jeku radnoga vremena, ali nakon nekoliko minuta tišinu je narušilo šuškanje najlonske vrećice. Trenutak kasnije, iza jednog od stupova pokazalo se poznato lice Goce Praštalo.

– Zašto me pratiš? – upitala je s ispranom vrećicom u ruci. U njezinu tonu, ali i u suženim, svijetlosivim očima, odražavali su se prijekor i neprijateljstvo. Iako je bilo nedvojbeno da se prepoznala u knjizi, učinio sam korak prema njoj i blago je dotaknuo po nadlanici.

– Dalje od mene! – žustro je, kao ofurena, povukla ruku k sebi.

– Aviatika! – u očaju zazvao sam je starim nadimkom kao da time želim evocirati dane kad je bila najljepša pankerica u gradu. – Snajperice… – zaustih, no ona se samo dodatno nakostriješila.

– Najebo si ako počnem vikati!

 

Goca se doista doimala krajnje izmučenom, ali lice, iako ispijeno, još je zadržalo konture prvotno zamišljenog sklada. Sada su ga, doduše, opsjedali sivi lišajevi, ali jedan dobar kozmetički tretman – procijenio sam – mogao bi ju vrlo brzo vratiti u igru.

– Htio sam te samo pitati imaš li vremena za jedno kratko pićence?

– Isuse, kakav govnar – prevrnula je očima.

– Molim te, htio bih da nešto razjasnimo. Ovdje sam kao novinar. Pišem reportažu o Kifli i panku i svakako sam mislio kontaktirati Doktora…

– O, pa to je odlično – uzviknula je kao da se obraća nekoj puno brojnijoj masi pritajenoj iza stupova: – Hoće li to biti literarna reportaža?

– Sve zavisi – pokušao sam zvučati pribrano, a istodobno i specijalistički: – Iako mislim da je zamišljena kao standardna novinska priča s obiljem slikovnog materijala…

– S obiljem slikovnog materijala! – graknula je, pokazavši svoje loše zube: – Tebi, očito, nije dosta što si nas ocrnio u knjizi! Ti sada želiš nastavak svojih priča u novinama! Pa gdje ti je kraj, frajeru!

Nemoćno sam raširio ruke: – Radi se o Mokroj kifli, o našem lokalu…

– Ja tamo više ne zalazim, a koliko je meni poznato, ne ide ni Pankili – pakosno je uzvratila.

Nakon kraćeg oklijevanja iz džepa sam izvadio džoint i tobože slučajno mahnuo njime pred njezinim očima koje je – vidio sam – zakratko posjetilo sjeme požude. Spustila je ramena i kolebljivo prebacila težinu s jedne na drugu nogu.

– Dobro, šta ti hoćeš? – upitala je.

– Kontakt.

– Okej – rekla je. – Napiši mu pismo.

– Pismo?

– Zašto ne? Ako si mogao sve ono nadrobiti u knjizi, valjda možeš sročiti jedno usrano pismo.

– Ali, kad bismo se mogli vidjeti? – inzistirao sam šuškajući suhom rizlom ispred nje: – Onako usmeno, jedan na jedan! Frka je, Goco, a Dok bi mogao pomoći.

– Doktor više nema vremena za gubljenje vremena – prekinula me. – Čuva dijete i jako puno čita. – Zatim je, likujući, dodala: – Ali samo dobru literaturu.

Predao sam joj džoint koji je ona munula nekamo u unutrašnjost kratke muške jakne od debelog samta.

– Imaš pola sata za pismo, toliko mi treba da nešto riješim u Zavodu. Budi pred Kiflom jer ni u snu neću silaziti.

– Ej, hvala ti.

Pogledala me kroz svoje spržene vrhove.

– To će te koštati sto somova.

– Hm, pa dobro, šta, odmah sad?

– Isplata odmah – rekla je.

 

Nakon nekoliko minuta već sam bio u Mokroj kifli i ondje, u podrumskoj polutmini, zatekao Marija kako malodušno džogira pod.

– Mislim da imam šemu za Pankilija – rekoh s vrata.

– Kakvu šemu?

– Napisat ću pismo Pankiliju. Daj mi komad papira, samo brzo, nemamo puno vremena! – Bili smo sami u lokalu. Zapalio sam cigaretu. Mario mi se pridružio za šankom s nečim što je nalikovalo istrgnutoj stranici bilježnice za geometriju. Nekoliko sam trenutaka razmišljao, a potom, otpuhnuvši dim, prionuo na pisanje.

 

Dragi Doktore Pankili,

ispričavam ti se zbog toga što si se, koliko čujem, prepoznao u mojoj knjizi. Nikoga nisam namjeravao uvrijediti, ponajmanje tebe koji si zadužio cijelu jednu generaciju pankera u ovome gradu, a možda i šire. Danas je malo onih koji će ti to otvoreno priznati, ali ja…

 

– Ma nemoj, a meni se nisi tako lijepo ispričao – uzjogunio se Mario.

– Čekaj, hoćemo opet o tome? Snajperica mi je dala pola sata, čoveče.

Rezignirano je odmahnuo rukom: – Samo bih te nešto zamolio…

– Šta?

– Izbjegavaj fraze.

 

Ali ja sam ti zahvalan za sve što si učinio za mene. Ne mogu govoriti u Mariovo ime, iako mislim da će ti i on isto to priznati prilikom vašeg susreta.

Zatekao si me u strašno zapuštenom stanju, to je činjenica. Imidž mi je tih godina bio očajan. Govorio si da izgledam kao pokojna prijateljica tvoje pokojne bake i danas, kada pogledam svoje fotografije iz toga doba, vidim da si bio potpuno u pravu, naročito u pogledu mojih nesretnih obraščića s kojima nikada ne bih mogao postati ono što sam tada tako žarko želio: rock zvijezda. Možda se ne sjećaš, Doktore, ali preporučio si mi da popušim dvije kutije cigareta na dan i ja sam se toga držao sve dok obrazi potpuno nisu iščezli s lica.

Naravno, najprije si se morao pozabaviti mojom groznom frizurom. Trebalo je jednom zauvijek preorati godinama njegovani razdjeljak, tako si govorio. Nadam se da te nije povrijedilo to što sam se u knjizi dotaknuo Trotaktola kojim si mi mazao kosu. Bila je to zgodna literarna figura, iako je istina da mi se vlasište više nikada nije oporavilo nakon tretmana tim traktorskim uljem na bazi mazuta…

 

– Jel misliš da je ovo malo pretjerano? – upitao sam Marija kojemu se lice natprirodno napuhnulo. Prasnuo je u kratak, ali iskren hihot.

– Majke ti, šta to čuči u tebi? – upitao je gotovo kroz suze: – Pa kad ti je kosa počela opadati, tražio si Doktora po gradu s onom nevjerojatnom ovnujskom žilom!

– Ali to danas djeluje simpatično – usprotivio sam se: – Osim toga, Doktor je postao tata, a kad se u njegovim godinama dogodi takav obrat, čovjek je u stanju potisnuti sve ružne slike iz prošlosti.

– Misliš, hm… – Naglo se uozbiljio: – Izgleda, Paleka je u pravu, Goca je ta koja stvara zlu krv. Morat ću se pozabaviti njome.

– Ni govora! – odlučno sam se usprotivio: – Žrtva ponekad preuzme obrasce ponašanja svojih mučitelja, nemoj da ti se to desi.

– Samo ti piši – zamišljeno je rekao.

 

Naučio si me, prije svega, kako ignorirati zlobna dobacivanja na ulici, kako se nositi s najgorim uvredama kojima smo tada bili izloženi i sl. Zahvaljujući tebi, stvorio sam imunitet i, ako si pažljivo čitao knjigu, mogao si prepoznati jednu od svojih legendarnih uzrečica: „Nema ništa tužnije od slike mladoga pankera na tamburaškoj zabavi.” Upravo sam nju uzeo kao lajtmotiv knjige jer mislim da na uvjerljiv i sažet način opisuje okolnosti u kojima smo se formirali kao ljudi. Kao što i sam znaš, ja nisam postao rock zvijezda, nego novinar…

 

– E, sad bi bilo dosta! – prekinuo me Mario baš kad mi se činilo da sam uhvatio vrlo zajeban smjer. – Idemo na glavnu stvar – rekao je. Složio sam se, dijelom i stoga što se Goca svakoga časa trebala pojaviti na vanjskom trotoaru.

Ostatak pisma Doktoru Pankiliju izdiktirao mi je sam Mario.

 

Došao sam u grad napisati veliku novinarsku priču o Mokroj kifli, ali i šire, o pank sceni koja se, unatoč ratu, tolike godine održala u tom lokalu. A pisati o tome nema smisla bez tebe. Osim toga, Mario je u velikim problemima. Određeni ljudi rade mu o glavi. Doktore, naša Mokra kifla postala je trn u oku mnogima u gradu. Zašto, to tek treba istražiti, ali već sad je jasno da je situacija alarmantna.

 

– Hej, hej – rekoh – prepast ćeš ga! Osim toga, uopće nisam siguran da ću progurati temu u novine i ti to vrlo dobro znaš…

– Naravno, to znamo ti i ja, a za ostale si novinar na zadatku! – Zvučao je neumoljivo. – A tko ti jamči da na kraju nećeš imati odličnu priču, ha? Čekaj samo da se klupko počne rasplitati…

 

Vrijeme je da zajedničkim snagama prionemo na spašavanje posljednjeg pank kluba. Za početak, u cilju oživljavanja scene, predlažem da kao jedna od viđenijih ličnosti alternativne kulture u ovoj regiji održiš koncert u Kifli. Bit će to jaka stvar, vjeruj mi. Planiramo okupiti mlađu i stariju škvadru. Mario je spreman na veliki happening. Datum odaberi sam, iako bi bilo dobro da to bude što prije.

 

– Šta kažeš, književniče? – upitao je Mario, pun sebe: – Kako ti zvuče rečenice jednog molera?

– Solidno.

– Čoveče, a tek kada mu obećaš veliku sliku u novinama, recimo, u novogodišnjem specijalu! Ha? Ima da ga ovaj put definitivno razoružamo! – Lukavo je prižmirio na jedno oko i utaknuo neupaljenu cigaretu u usta, a onda se dosjetio i post scriptuma.

– Dopiši još ovo…

 

Želio bih čestitati Goci i tebi na djetetu. Čuo sam za onu nevjerojatnu kombinaciju sa zamjenskom majkom, svaka čast, dobro ste ih zeznuli. Nadam se tvome pristanku.

Punk’s not dead.

 

Kroz podrumski prozorčić zapazio sam dvije trošne tenisice kako se nestrpljivo taru jedna o drugu i u nekoliko skokova već sam bio gore, na pločniku, s pismom u ruci.

– Skeptična sam, ali ajde… – rekla je Goca preuzevši pismo s dva prsta, gotovo gadljivo: – Ovo inače radim samo zbog tvog starog – napomenula je.

– Bio ti je profesor u ŠUP-u? – Gocu, međutim, kao da je uzrujalo moje pitanje.

– Jest, ali i glumila sam kod njega, some jedan – odbrusila je.

Nastojao sam hiniti trenutačno oduševljenje tim podatkom iz njezine biografije:

– Stvarno? U kojoj predstavi?

– U „Hitleru u partizanima” – prezirno je prevalila preko blijedih usnica.

– Fantastično iskustvo – rekoh. – Ali, svejedno, hvala ti… Zaboravio sam te pitati, kako beba?

Bez odgovora okrenula mi je mršavu stražnjicu s koje su otužno visjele blijede traperice i, malo se zanoseći, otklipsala niz trotoar.

 

Nešto kasnije, Mariovo dobro raspoloženje naglo je splasnulo zbog vijesti koju je u lokal donio Paleka: gospođa Takač, dugogodišnja čistačica u Kifli, dala je otkaz. Iz moralnih razloga, poručila je preko Paleke, neopozivo i trenutačno.

– Bila je jučer na večernjoj misi na kojoj je župnik govorio o Mokroj kifli kao glavnom žarištu poroka u gradu. Otvoreno je upozorio na pojavu sotone u susjedstvu i rekao da se svi trebaju zamisliti zbog njegove nazočnosti u našoj župi – prenio je Paleka u dahu ono što mu je, navodno, ispričala gospođa Takač prije nešto manje od pola sata. Mariju kao da je trebalo nekoliko trenutaka da shvati sadržaj Palekinih rečenica.

– Sotona? – javio se gromkim glasom: – Ako sam dobro čuo, rekao si „sotona”?

– Nisam rekao ja, nego župnik – ispravio ga je Paleka. – Apelirao je na roditelje da pripaze gdje im djeca provode slobodno vrijeme, kamo zalaze u večernjim satima i tako…

– Jesi li siguran? – približio mu se. Tama oko očiju kao da se proširila na cijelo Mariovo lice.

– Ako lažem ja, laže i gospođa Takač – rekao je Paleka, ustuknuvši jedan korak.

– Hm… – Mario se okrenuo prema meni. Bio je nekako čudan, rekao bih, ironično ljut: – Čuješ, izgleda da je bilo burno na večernjoj misi.

– Ali to nije sve – ponovno se oglasio Paleka i iz stražnjeg džepa izvukao spljošteni primjerak novina. Opazio sam Mariove nosnice kako se šire pri susretu s lokalnim tjednikom koji je još uvijek izlazio s maskirnim zaglavljem.

– Objavili su članak o Kifli.

Mario mu je gnjevno istrgnuo novine iz ruku i počeo ih sumanuto prelistavati, naravno, odostraga. Pun zebnje, bacio sam pogled preko njegova ramena; u rubrici „Zašto volim svoj grad” bila je mala, loše otisnuta crno-bijela fotografija Mokre kifle. Gusto otisnuti tekst na dva stupca bio je naslovljen „Trebaju li našoj djeci ovakva mjesta za izlazak”, bez upitnika. Odmah mi je bilo jasno što znači retoričko pitanje u naslovu. Potpisan je bio Zoran Geli.

Mario je članak progutao u jednom dahu, a zatim mu se još jednom vratio. Dok ga je iznova čitao, lice mu je poprimilo blijedozelenkastu boju, a onda je, zakvačivši Paleku ramenom u prolazu, nestao pod mračnom arkadom u smjeru skladišta. Smjesta sam pošao za njim.

 

Bijesnim pokretom ruke napravio je mjesta za novine među hrpom neplaćenih računa na radnom stolu. Raširio ih je, odmaknuo stolicu i sjeo. Tada je iz njega nahrupila gorčina: – Pas prokleti, penuština, beda…

– Smiri se, polako.

– A toliko sam mu vjerovao! – Pljunuo je i đonom razmazao po podu, a zatim provukao ruku kroz kosu i zakratko promotrio mrtve vlasi među prstima, mičući usnicama kao da ih broji u sebi.

– Govoriš o Geliju? – upitao sam.

– Kakvom faking Geliju! – prosiktao je, riješivši se kose među prstima.

– Nego?

– O Paleki, ne pravi se kao da ne znaš.

– Ali Paleka samo prenosi vijesti i…

– Uzgajam zmiju u njedrima – gotovo je viknuo na mene.

– U redu – pomirljivo sam raširio ruke: – Samo mi još reci, kojim dokazima raspolažeš?

Naglo je ustao te iz jedne od praznih tegli na montažnoj polici izvukao nešto što me prilično iznenadilo. Bio je to mali novinarski diktafon, tehnološki vrlo napredan za to doba, izgledom više nalik špijunskom nego novinarskom pomagalu. Mario je nemušto prebirao po njegovim osjetljivim tipkama.

– O-pa, Sony… – primijetih.

– Zaključaj vrata – rekao je. Otišao sam i zabravio ih relativno novim Titanovim lokotom.

– Kako si uopće nabavio taj diktafon?

– Ostavio mi ga je jedan belgijski legionar, pod dug u bircu. Mislio sam ga tebi pokloniti, ali, eto, na kraju je ispalo da je dobro što nisam.

– Zgodno izgleda.

– Fenomenalan je, a uz njega ide kazeta od dva sata. Japanci fakat napreduju s tim… minimalizmom!

– Nanotehnologija – rekoh.

Slegnuo je ramenima i glavom trznuo u smjeru kafića, gdje je možda još uvijek bio Paleka. – Neki dan mi je došao u lokal, nervozan kao pas. Vidim, iskočio bi iz svoje kože, a ja nemam ništa čime bih ga umirio, osim trave, ali nju je, pena, odbio. Već i to mi je bilo sumnjivo… A onda, u sumrak, pokupio se pod izlikom da se ide uvući ženi u krevet. Imao sam neki loš predosjećaj i, dok sam mu dodavao jaknu, ubacio sam mu upaljeni diktafon u unutrašnji džep i polako, na distanci, krenuo za njim. Majke ti, šta misliš kamo je Paleka otišao?

– Pojma nemam.

– Ravno u Veselu kajdanku!

– Isuse.

– Samo se ti čudi… Sat vremena kasnije presreo sam ga ispred njegove zgrade. Bio je toliko drogiran da nije ni primijetio kad sam mu uzeo diktafon iz džepa.

– I? Jel se šta snimilo?

– Još pitaš. Najmanje pola sata vrhunske snimke! Iako nije baš sve najinteresantnije… – Dok je to govorio, Mario je premotavao kazetu i svako malo prislanjao diktafon na uho.

– Evo, recimo, odavde… Slušaj.

Isprva mi se činilo da kazeta zavija, no ubrzo sam prepoznao poznati zvuk: – Srrrrk, srrrrk! – Pratilo ga je nešto poput struganja žlice o emajlirano dno. Unatoč tome što je govorio punim ustima, Dondurov melodiozan glas raspršio je svaku sumnju: – Nemoj misliti da si budala što nisi ranije shvatio, u svakom slučaju, sada si tu, srrrrk, a u budućnosti, tko zna, srrrrk, možda ćemo opet biti zajedno, samo u jednom drugom, puno bližem odnosu. Nećeš ni probati grah?

– Veldžonja, radije bih povukao još jednu crtičicu… – zacvilio je Paleka kao da je na rubu suza, ali to je bio njegov stil. Čuo se zatim zvonki udarac escajga.

– Crtičicu? Pa ajde zamisli da ja uzmem puškomitraljez i počnem nasumce kokati po Mokroj kifli, šta bi ljudi pomislili, o kakvom se čovjeku radi? Primitivac, seljačina, priprosti nasilnik koji se nije mogao iskontrolirati, jel tako? Gledaj, Paleka, ako se stvarno želimo maknuti s Balkana, trebamo se učiti redu i samokontroli. Život je subordinacija, a ne anarhija kao što bi željeli ti i tvoji kompanjoni…

– Ja nisam nikada vjerovao u anarhiju.

– Ti, mali lažove! A tko je pisao po zidovima ono „A” u krugu, misliš da ne znam za tvoje privođenje u policiju. Dečko, ja sam na izvoru informacija, ne zaboravi to.

(Opet je uslijedilo nekoliko sekundi predanog srkanja.)

– Htio sam vas nešto pitati…

– Srrrk, pitaj, zato si tu.

– Dokle ću morati ići?

– Neće biti toliko strašno, osim ako još nekoliko plesnih koraka smatraš nedoličnima? Srrrrk?

– Ne, ne, to je u redu.

– Vrlo odgovorno od tebe.

– Hvala.

– Reci, jesi čitao knjigu?

– Koju knjigu? A, mislite, „knjigu”? Pa ne baš, samo jednu ili dvije priče, i to napreskokce, u Kifli…

– Joško, Boško? Zašto ja još uvijek nemam tu knjigu?

– Tražili smo, Veldžonja, ali te knjige nigdje nema… (Javio se poznati glas iz pozadine.)

– Jeste pogledali u Turističkom?

– Ma pročešljali smo sve papirnice, Veldžonja, ali mauna…

– A u Turističkom?

– Mauna, tamo smo bili dva puta, ali knjige ni od korova.

– Ni kod „Alje”, srrrrk? Tamo sam vidio neke knjige u izlogu.

– Ma mauna, Veldžonja, koji „Aljo”? Joško, otkada je tamo mesni butik?

– Jebem ga, sigurno već mjesec – mjesec i po…

– Ma mauna, ima najmanje šest mjeseci!

– Dobro, dobro… (umiješao se Dondur) A kakvi su tvoji dojmovi, Paleka?

– O čemu?

– O knjizi, kažeš da si je čitao?

– Ja vam, znate, ne padam na nostalgiju, ni na prošlost… Za razliku od ostalih, mene je uvijek zanimala budućnost i, nešto manje, sadašnjost. Osim toga, nekako je glupo čitati o onome što si i sam proživio, ali ja nisam… književni kritičar…

– Budalo, govori po osjećajima.

– Dakle, hm, on je iskoristio neke događaje, naravno, promijenio je imena i mjesto radnje…

– Srrrk?

– Ali on nikada nije bio dio najuže škvadre, a i rano je otišao u Zagreb, na studij, tako da mislim da vas ta knjiga ni u kom slučaju ne treba zabrinjavati jer pank je unutra, kako bih rekao, vrlo bezbolan… A opet, nije kao lektira – ovo se brzo i lako čita, tako da, s druge strane, možda bi ipak moglo biti opasno…

– Ljudi, ovaj se opet izmotava. (Žlica je zveknula o rub tanjura.)

– Rekli ste da govorim po osjećaju.

– Tako mi Boga, odvest ću te u Strizivojnu, u regionalno skladište, ako mi i dalje budeš vadio mast. Uh, što je grah bio dobar. Dečki, nije mi jasno zašto se ženirate? Samo pričaj, Paleka, slušam te ja…

– Neki su se prepoznali unutra. Ja sam, navodno, CC muha, iako nemam većih zamjerki. Najvažnije je da nisam glavni lik kao, recimo, doktor Pankili… (Palekin iskaz kao da je na trenutak prigušio iskričav, dobro komponiran i razmjerno dug prdež.)

– … tako da vam to, hm, ide na ruku.

– „Nama”, a ne „vama”.

– Oprostite, još se nisam poistovjetio.

– Bit će vremena, ne brini. Nego, stalno te zaboravljam pitati, otkada si panker?

– Ja? Negdje od 1983., mislim.

– Misliš ili se izmotavaš?

– U ljeto te godine Doktor Pankili vratio se iz inozemstva i u Željezničarsku koloniju donio neke ploče…

– Prokleti željezničari! Nastavi.

– Puno toga počelo je iz dosade u samom naselju. Znate, vlakovi odlaze i dolaze, a ti ih pratiš pogledom s prozora… Hoću reći, nemaš čak ni rodbinu na selu da bi se nekamo maknuo, samo sjediš po haustorima i maštaš o velikim sisama. Osim toga, i curama smo bili zanimljiviji u užim nego u širim hlačama, ako razumijete što mislim?

– Pusti sad te gluposti, nego, jel Doktor Pankili još uvijek realna opasnost?

– Začahurio se u četiri zida pod paskom Goge Praštalo, svoje supruge, ali Mario ga i nadalje pokušava pridobiti za taj povratnički koncert u Kifli o kojem sam vam već prije govorio. Kao što znate, ja sam to zasad spriječio…

– Znam, vrlo odgovorno od tebe. Bitno je da pregovori ne odmaknu dalje. Čuj, ima da se sada cijeli posvetiš tome, jel jasno?

Nije se čuo Palekin odgovor pa se može pretpostaviti da je kimnuo glavom. No, nakon nekog vremena, opet se javio.

– Što je to bilo?

– Koje?

– Nešto iz hodnika, kao da grglja…

– Pa ti, masni, čuješ glasove iz budućnosti, ha, ha. Ajde, povuci još jednu crtu, nešto si mi napet večeras. Taaaaako, jel sad bolje?

– Puno je svjetlije.

– Šteta što nisi probao grah. Ovo mi je već treći tanjur…

– U zadnje vrijeme nekako nemam apetita.

– Zašto ustaješ, sjedi još malo s nama…

– Ah, Veldžonja, nemojte sad, žena mi je trudna i obećao sam doći kući do desetke.

– Ne boj se, neće dijete još van, a tek da zna tko mu je ćaća… Dakle, u sjedištu moje bojne nalazio se jedan masivni stol za tranžiranje mesa, ručni rad, tri sa tri, a dečki iz Tehničke baze pričvrstili su za strop lance s dvije ručno rađene kuke od prirodnog materijala…

 

Na tom mjestu Mario je isključio diktafon.

– Sranje – rekao je izbočivši čeljust kao i uvijek u posebno osjetljivim prigodama. – Evo ti odgovor na pitanje što je Paleka cijelo vrijeme radio u BST-u: lizao se s bagrom, kao što si upravo čuo. Jel ti to dovoljno? – Otpuhnuo je prhut s rukava jakne, podsmjehnuvši se samome sebi: – A ja se još čudim kako to da je izbjegao podrum i regionalno skladište, iako traje već drugi ciklus. Baš sam naivac! – Opkoračao je zatim skučeni skladišni prostor. – Već ga neko vrijeme promatram, čoveče, svaki dan je sediran, a znam da su mu prihodi na nuli. Nema se više šta čekati. – Zvučao je kao netko tko je u sebi već prelomio odluku, no već u sljedećem trenutku sjenka neprikrivenog užasa pretrčala mu je licem. Kao da odolijeva nekoj nevidljivoj sili, počeo je posrtati, ali unatrag, pokušavajući se rukama podbočiti o naslon stolice.

– Negovana… – prošaputao je i pritom izvrnuo stolicu iza sebe. Sad sam i ja začuo meketavu graju koja je dopirala iz utrobe lokala. Mario je već istrčavao kroz stražnja vrata.

– Samo je zadrži da izvezem kombi iz dvorišta! – prosiktao je kroza zube. Tada je i mene obuzeo isti osjećaj nesigurnosti, gotovo panike, i počeo sam se smušeno vrtjeti u mjestu.

– Kako? Šta da joj kažem?

– Reci joj bilo šta! Da me je ubola osa i da sam…

– Sada – u ovo doba – ose?

Ali, bio je već vani, ostavivši me samoga pred furioznim naletom svoje zaručnice.

 

Hrvojku Babić Negovanu u mislima sam oduvijek povezivao s raskošnim pirotehničkim majstorijama. Odjevena u kostime jarkih boja ostavljala je dojam fatamorgane, po mnogo čemu nadrealne prikaze unutar bezbojnih okvira Mokre kifle. Njezini nenadani upadi – kao, uostalom, i toga dana – također su pogodovali iluziji koju je širila oko sebe, samoubilački tutnjeći lokalom na svojim visokim potpeticama, kao da joj je šesto čulo upravo objavilo još jednu Mariovu nevjeru u nizu. Ali taj prodorni glas nije imao veze s bajkom, baš suprotno: istančanu dušu mogla je onespokojiti njezina prgavost koja je, čini se, rasla proporcionalno s očevim usponom na nestalnom dijagramu lokalnog poduzetništva. Taj obijač nadgrobnih spomenika – kako ga je Mario nazivao – u nekoliko posljednjih godina uspio se prometnuti u najvećeg proizvođača betonske galanterije u regiji, čiji je odjel za laviće i vrtne patuljke upravo proživljavao nevjerojatan procvat. To su bile ekonomske činjenice i Negovana je vršila sve jači pritisak na svoga zaručnika kako bi napokon dokinuo ovu agoniju s Mokrom kiflom i ušao u posao s budućim puncem.

 

U to vrijeme bila je već pomalo raskravljena, s barem petnaestak suvišnih kilograma, mada još uvijek neobično privlačne i njegovane puti i, kad sam joj otvorio vrata, podsjetila me na preplanulu Barbiku.

– Gdje je ta stoka? Bio je tu, znam… – soptala je dok joj je bujni prsni koš disonantno plesao ispod pelerine. Njezine nebeskoplave oči kao da su zasijecale skladišnu polutamu. Zauzeo sam prilično neuvjerljiv raskorak.

– Ose – rekoh mehanički: – U ambulanti je.

– Ma gubi se, ti, jadno piskaralo! Mrš! – S nevjerojatnom lakoćom odgurnula me u stranu i pohitala prema odškrinutim vratima. Izišao sam na dvorište gdje je Mario upravo manevrirao s kombijem. Negovana je pokušala skočiti na nožnik, no bila je preteška za ozbiljniji odraz. Gledao sam kako bezdušno mlati torbicom po već otprije napuklom vjetrobranskom staklu. Proklinjući, izletjela je na ulicu za vozilom. Uslijedila je škripa guma – poput dječjeg vriska – i zatim nepokolebljivi start.

Vratio sam se u skladište i počinuo tren na stolici, nad Mariovim radnim stolom. Kose trake svjetlosti sjekle su prašinu koja se veoma polako slijegala na pod. Otpio sam za Mariom iz pivske boce; zvono župne crkve krepko je oglašavalo podne, a ja sam već bio posve iznuren, na rubu snaga. Otkud je dolazio taj umor? Zar je to bilo sve što su mi u nasljedstvo ostavili moji preci – pitao sam se: – Samo taj akumulirani umor nekoliko uzastopnih generacija čije su se teške ruke svalile na moja ramena. Da me obesnaže u jeku mladosti. Da me izbace iz radno sposobnog stanovništva. Da me obezvolje u trenutku kad se cijela nacija sprema na velike podvige te da, na kraju krajeva, obezvrijede svu onu energiju koju su roditelji ulagali u mene, strpljivo iščekujući eksploziju jednog od mojih talenata.