Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović

6.

Glasine koje su se proširile gradom uglavnom su rastjerale goste iz kafića; čak je i onaj nehajni konobar izvjetrio bez pozdrava, primoravši Marija na rad u dvije smjene. Promet u lokalu drastično je opao, a izbor pića suzio se na kiselo rinfuzno vino s lažnim deklaracijama, lošu kavu i dvije-tri boce jeftinog alkohola, među kojima i onaj odurni malinovac od kojega sam navukao kroničnu žgaravicu. U tom neumoljivom nizu happy hoursa i, rekao bih, stalnoj prijetnji od podvođenja u podrum, Mario je pokazivao iznenađujuću količinu entuzijazma – kao da je ovo stanje oslobodilo u njemu dotad neotkriveni talent za animiranje ljudi oko sebe. Jedan od njegovih prvih konkretnih poteza bio je uvođenje „motivacijskih čajanki” u njegovoj momačkoj sobi, gdje bismo nakon fajronta učvršćivali moral uz bogatu kolekciju ploča i kazeta iz zrelog razdoblja panka. Danju je pak Mario djelovao na drugim, naizgled podjednako važnim poljima; prije svega, tražio je način kako privoljeti Doktora Pankilija da ponovno okupi Matoru grešnicu i održi povratnički koncert u Kifli, uvjeren kako Doktor jedva čeka da reanimira bend.

Sva ta grozničava aktivnost kojoj sam bio svjedok potaknula je i moju odluku da se probijem do neke odgovorne osobe na položaju. Problemi su, međutim, nastajali već u startu; kad god bih otkrio za koje novine radim, nailazio bih na ono što se u novinarskom žargonu zove „šutljiva slušalica”. Neki službenici gnjevno su prekidali vezu – kao da time daju svoj prilog široj zavjeri protiv istraživačkog novinarstva, a bilo je i onih koji bi se, hineći očaj, odjednom počeli pozivati na djecu i nezaposlenu ženu – na kredite i iznimno složenu društvenopolitičku situaciju. Još je teže bilo objasniti temu na kojoj radim. Mnogi od namještenika u gradskoj upravi pravili su se da uopće nisu čuli za kafić koji djeluje pod tim imenom, a ona šačica dobronamjernih nije znala kamo bi me uputila. Doista, tko se u tim teškim vremenima brinuo za omladinsku supkulturu?

Unatoč Mariovu protivljenju nekoliko sam puta pokušavao dogovoriti sastanak s čelnim ljudima iz policije. I ondje su, dakako, iskrsavale naizgled nepremostive zapreke; u gradu su još uvijek djelovala dva MUP-a, vinkovački i vukovarski. Iako je jedan bio domicilni, a drugi u progonstvu, njihove nadležnosti često su se međusobno preklapale. U oba MUP-a, međutim, javljale su se odbojne tajnice, gotovo istovjetnog nazalnog glasa i, kao da se takmiče jedna s drugom, uporno me prespajale s pogrešnim službama. I kada sam već polako gubio vjeru u oba MUP-a, u slušalici sam napokon čuo dobro poznatu formulaciju od koje mi se, priznajem, zavrtjelo u glavi: – Gospodine, s kime vi pričate?

Nakašljavši se, pokušao sam mu parirati istom mjerom: – S Krleže na rolovanu šunku! – Nakon toga nastupio je tajac.

– Alo – rekoh – ovo je bilo za razbijanje treme.

– Ma tko me to tamo prca?

Kad sam mu se predstavio, duboko se ispuhao u slušalicu, priznavši mi kako je već pomislio da mu je netko provalio u ladicu u stolu. Odmah me pitao za Tatu, no morao sam mu priznati da se rijetko viđamo. On je, međutim, bio odlično informiran o Tatinim aktivnostima i jako ga je zanimalo kada će biti premijera Tatine predstave jer je želio unaprijed uštimati neradnu večer. Obećao sam da ću ga na vrijeme obavijestiti. Potom je opet počeo uzdisati: – Ah, Profesor, Profesor… – U zadnji trenutak sam ga uspio blokirati molbom za jednu uslugu. Činio se vrlo spremnim da mi iziđe ususret.

– Samo pucajte! – rekao je.

Objasnio sam mu da kao novinar nacionalnog tjednika pokušavam dogovoriti razgovor s nekim važnim čovjekom u policiji. Bio je pomalo osupnut saznanjem da radim kao novinar, pogotovo nakon što sam mu, krajnje obzirno, otkrio što bi bio predmet moga razgovora.

– Žuti tisak i lijepa književnost, kako ste to uspjeli pomiriti? – čudio se on. Doista, nisam znao što bih mu odgovorio. Naposljetku je ipak obećao će se založiti kod svojih pretpostavljenih. Zbog Tate, naravno.

– Jer on je toliko velik, toliko…

– Slažem se – prekinuo sam ga – Tata je iznimna ličnost u ovome gradu.

– Upravo ste mi uzeli riječ iz usta. Obavezno ga pozdravite u moje ime. Ako ste možda zaboravili, Venislav Rosutrunović, generacija 79./80., smjer autolakireri.

– Naravno da nisam zaboravio – slagah iznimno lako i bez grižnje savjesti.

U međuvremenu, nakon nekoliko obećavajućih kontakata, Doktor Pankili iznenada je prekinuo sve pregovore. Prestao se javljati na telefon, a njegova supruga Goca Praštalo zalupila je Mariju vrata pred nosom, a da nije uspio formulirati razlog svog posjeta.

Mario je još iste večeri zakazao hitnu čajanku. Neobično rano zatvorio je kafić, što i nije čudno s obzirom na to da smo jedini gosti bili Miro Paleka, Umorni i ja. Već oko ponoći sjedili smo u njegovoj sobi gdje nam se prvi put u ovih nekoliko dana pridružila i Ljeponoga Beti. Kad sam je ugledao na vratima, postalo mi je jasno koliko sam one noći u Hitnoj bio pod stresom. Recimo, uopće nisam zamijetio te neobično duge – čak i pod vunenim čarapama – mršave noge zbog kojih se činilo kao da hoda na protezama. Pod kratkom crvenom suknjom od velura nazirali su se obrisi dobro oblikovane guze, a maleno, možda još sasvim neizraslo poprsje, prekrivala je tada još popularna majica sa šišmiš-rukavima, zbog čega se činilo kao da leprša po sobi. Ušla je s pladnjem svježih narezaka, a potom su Mario i ona nakratko nestali u susjednoj sobi, što me, priznajem, ugrizlo za srce. Osobito me ražalostila njezina bespogovorna spremnost da udovolji Mariovim hirovima. Ipak, kad se zakratko osvrnula u dovratku, sjećam se, to djetinjasto lice s dubokim i tamnim očima podsjetilo me na djevičansku livadu nad kojom se nadvila sjenka surovog građevinskog lobija. Pod dojmom tog skrivenog pogleda, prečuo sam i Palekin odvratan komentar o dugom, ali tankom Mariovu penisu – tobože jako pogodnom za uska i još, hm, nedovoljno razrađena međunožja.

Neko smo vrijeme u tišini čačkalicama nabadali kružiće kobasice i osluškivali prigušene uzdahe kroz porozan pregradni zid. Zatim su uzdasi prestali. U sobu se najprije vratio Mario, a potom i Beti. Jedra sluz blistala joj je po obrazima, a pore na čistom licu kao da su joj se otvorile zbog nedavnog uzbuđenja. Namjerno sam odvratio pogled od nje.

Seks je Mariju otvorio apetit i poslao je Beti u prizemlje po još hrane. Potom je uključio glazbenu liniju i videorekorder, napadno biljareći jaja kroz džepove hlača, da bi se zatim konačno smirio među nama, na trosjedu.

– Kao što znate – obratio nam se onim zvonkim glasom netom zadovoljenog mužjaka – situacija oko koncerta Matore grešnice prilično je neizvjesna. – Jezgrovito je izložio napore koje je poduzeo u posljednja 24 sata, uključujući i propali posjet Doktoru i Goci Praštalo. Osvrnuo se zatim i na skori dolazak izvjesnog Crkotine s kojim bi se, kao što je rekao, trebala okončati jedna etapa u obrani Mokre kifle. Primijetio sam kako Paleka koluta očima i nervozno otpuhuje, no Mario je unatoč lošem stanju svojih očiju još uvijek zadržao oštar dar zapažanja. Autoritarno je podigao ruku.

– Paleka, nisam sada raspoložen za slušanje onih tvojih sranja o Crkotini!

– Bah – promrmljao je ovaj s čačkalicom među zubima.

– Dakle, s Crkotinom bismo konačno trebali ugaziti u novo razdoblje – nastavio je Mario. Nazvao ga je „razdobljem aktivne obrane”. Nisam točno znao što bi ta fraza trebala značiti, a iskreno sumnjam da je i Mario imao jasnu predodžbu o karakteru te dionice koja je pred nama, to više što je i dolazak Crkotine još uvijek bio krajnje neizvjestan. Kad se Beti vratila sa zakuskom, Mario se posvetio jelu, što je iskoristio Paleka i uzeo riječ.

Zavaljen u naslonjaču i s onim neobičnim svjetalcima u očima, bez okolišanja je svu krivnju zbog Doktorova premišljanja svalio na Gocu Praštalo. Naveo nas je da se prisjetimo nekih događaja, prije svih „Babine Grede 88”. Naravno da sam se sjećao „Babine Grede 88”. Bila je to jedna od tipičnih manifestacija iz tog doba – smotra neuštimanih regionalnih sastava koje je, po običaju, zasjenio nastup Matore grešnice, benda koji je već iza sebe imao demo snimku i nekoliko euforičnih kritika po omladinskom tisku. No, gitarijadu je ipak obilježio izljev Gocine ljubomore u backstageu Zadružnog doma gdje je fizički nasrnula na nekog curetka koji se u tom trenutku našao u Doktorovoj blizini.

– Poslije se ispostavilo da je zašamarala klinku čiji je tetak radio u Jugotonu – podsjetio je Paleka na tu zlosretnu činjenicu, te dodao: – Ja vam garantiram da je baš taj eksces omeo Doktorov ugovor za ploču.

– Istina – priznao je Mario punih usta: – Da nije bilo toga, tko zna kojim bi smjerom krenula Doktorova karijera.

I mene su ponijele uspomene. Glasno sam se prisjetio „Belog Manastira 90” i jogurta kojim je Goca iz publike pogodila Doktora u prsa, samo zato što je pokazao kitu na pozornici.

– Dragi moj, bio je to „Open air Mlada Županja” – ispravio me Paleka.

– Eh, kakva je to ljubav nekada bila – uzdahnuo je Umorni, kao prenut iz romantičnog drijemeža: – Ali, zar je Dok stvarno mislio da smo ga zaboravili?

– U ovim vremenima čovjek pomišlja na najgore – zaskočio ga je Paleka: – Pokušaj se, Umorni, staviti na njegovo mjesto: izoliran u svojoj mansardi, bez posla i benda, s malim djetetom oko vrata i ženom koja ga je privezala za kuću! – Umorni se namrštio, kao da je upravo vizualizirao Palekine riječi.

– Jednog takvog frajera, je li moguće? – upitao sam, a Paleka mi se otvoreno podsmjehnuo.

– Ti si davno otišao iz ovog grada i tvoja slika Doktora Pankilija nema veze sa stvarnošću. – Mario se načelno složio s Palekom. Pa ipak, ritnuvši se u naslonjač, prisjetio se jednog od svojih posljednjih razgovora s Doktorom Pankilijem.

– Preko telefona mi je zvučao tako… – kvrcnuo je prstima: – Tako sretno što smo ga se uopće sjetili.

– O tome vam ja govorim! – oglasio se Umorni.

– A onda, odjedanput – paf! – ni pisma ni razglednice… – Paleka je, međutim, već imao spreman odgovor na Mariovu dvojbu.

– Tipična reakcija muškarca pod čizmom! Ponekad mu proradi savjest, ali ga ne drži dugo i, što je najgore, poslije se još kaje zbog toga.

– Možda mu je netko rekao za ples i podrum pa je naglo odustao – primijetih.

– Sumnjam. Doktor se slabo kreće po gradu.

– Ali, koliko znam, redovito ide na Zavod, a i Beti ga je vidjela u knjižnici, jel tako, Beti? – Beti je, međutim, već drijemala na dvosjedu.

– Spava – zaključio je Mario i križobolno ustao, kao da mu je poslijepodnevni ča-ča-ča pojačan „Radetzky maršem” ozbiljno ugrozio leđne pršljene. Kroz arabeske od leda na prozorskom staklu slutio se bezbojni duh novoga dana na koji, nažalost, još uvijek nismo imali odgovor. I u tom kratkom intermecu – dok su se na videu bezglasno vrtjele davno ugasle zvijezde britanske pank scene – iznenada sam dobio potrebu da kažem nešto općenito i primjereno situaciji, procijenivši da se od mene možda takvo što i očekuje. Puno toga mi se zapravo rojilo u glavi, ali moja silna želja pretvorila se u samo još jednu u nizu obeshrabrenih replika: – Čudno je to što je cijela ova stvar izdržala do danas… – Sklopka na kazetofonu bučno je iskočila i Beti je, iako kroz san, vrlo jasno izgovorila riječ „Titan”. Mario je prebacio deku preko njezinih malih stopala i umirujuće je poljubio u vrat na kojemu su se nazirali tragovi oštre Mariove brade.

Umorni je neočekivano živnuo pred jutro. Najprije je iznio naizgled uvjerljive činjenice o teškom socijalnom položaju Doktora Pankilija i njegove Goce, a zatim je, pun sebe, rekao da samo trebamo zbrojiti dva i dva kako bismo dobili rješenje.

– Razvod od Goce?

– Doživotni kredit u Kifli?

– Slika u nacionalnom tjedniku?

Sanjivo smo pogađali, ali Umorni se šutke oblizivao, škiljeći pod svojim otežalim kapcima-školjkašima. Naposljetku, pustivši nas da se ispucamo, upitao je: – Jeste li zaboravili da su i Doktor i Snajperica nezaposleni?

Vidio sam kako Umorni uživa u našoj neizvjesnosti.

– I da im je zbog preprodaje metadona ukinuta terapija? – nadopunio je svoje pitanje.

Mario se pljasnuo po čelu.

– Pa gdje mi je bio mozak? – čuo sam Mariov vapaj: – Kako se toga nisam prije sjetio?

Za razliku od mene, Mario i Paleka nisu tratili vrijeme na spavanje i već u podne istog dana raspolagali su s nekoliko grama heroina, navodno, iznimne kakvoće. Zatekao sam ih kako se lome u kukovima na plesnom podiju; iako je happy hours još bio daleko, glazba je treštala iz zvučnika, a Mario je, šuškajući malim paketićem među prstima, odavao euforično raspoloženje.

I am living in Kill City – urlao je refren istoimene pjesme s hi-fija, potičući me da im se pridružim u plesu. Plan je već otprije bio utanačen: svoj poklon Doktoru i Goci Mario je odlučio poslati po Paleki te je – razmetljiv po prirodi – unaprijed proglasio Doktorov slom.

Nažalost, razvoj događaja pokazat će da je Mario napravio grešku pri izboru tekliča: na putu od kafića do Male Palestine drogi se izgubio svaki trag, a Doktor Pankili i dalje je ostao nedostupan. Tada sam prvi put vidio Marija u neuračunljivom izdanju; lik optimističnog animatora prometnuo se u bijesnu životinju. Navalio je na Paleku velikim nožem za rezanje rođendanske torte, ali nakon što smo ga Umorni i ja razoružali i posjeli u skladište, izjavio je kako bi prije izbo sebe nego njega, posrnulog prijatelja. Sjećam se, nekoliko je puta zamišljeno ponovio kako je, izgleda, nemoguće bez velikih žrtava ušetati u povijest. Kao argument, provukao je zatim prste kroz kosu sjajnu od masti i pružio mi gvalju svojih crnih, ljepljivih vlasi na uvid. Bio sam duboko potresen, gotovo paraliziran, nemoćan da pronađem ijednu riječ utjehe.

Za to vrijeme Umorni je bjesomučno cirkulirao između Marija i Paleke koji je neutješno ridao u separe-sali te, neposredno uoči happy hoursa, uspio ishoditi zadovoljavajuću nagodbu: Paleka se pokajnički obvezao na sedam dana špijuniranja u Bestrzajnom topu, vojno-redarstvenom kafiću koji je Mario smatrao glavnim antipankerskim uporištem u gradu te – povrh toga – na cijeli tjedan plesanja bez naknade. Zauzvrat, Mario je obećao da će pokušati zaboraviti cijeli ovaj zlosretni događaj koji nas je, po svemu sudeći, vratio na početak.

* * *

Nešto u vezi s Mariovom „mišićavom uzdanicom” Anđelkom Crnajićem Crkotinom suviše je podsjećalo na luna park, jeftinu zabavu i divljačke okršaje bokserima na tratini iza vrtuljka. Bio je slika i prilika prosječnog Tatinog đaka iz Škole učenika u privredi: žutokos, koščat i s malim podlim zarezom u kutovima usnica, na kojima kao da su titrale zloguke pjesme u formi deseterca. Takve poput njega viđao sam na maturalnim fotografijama Tatinih razreda, obično među onima koji su stajali u gornjem redu. Osim toga, u svojim ocvalim kaubojkama i dobubrežnoj jakni s resicama, Crkotina je u najboljem slučaju mogao proći kao neambiciozni vulkanizer, nikako ne kao „sirovi panker u duši”, kakvim nam ga je Mario uporno želio predstaviti. A opet, mogao je biti i zidar, jer kad sam osjetio njegov hrapavi dlan u ruci, podišli su me trnci nelagode pri pomisli na smežurani babin vrat oko kojega se zatvara omča smrti. Ipak, jedna pojedinost na Crkotini ulijevala je sućut. Radilo se o vrlo ispupčenom čelu koje je, poput hridi, izranjalo kroz žućkaste šiške i svojim primordijalnim oblikom optuživalo cijeli ginekološki odjel gradske bolnice zbog zanemarivanja carskog reza pri porodima.

Međutim, nakon fijaska s Doktorom Pankilijem, Mariju kao da je trebalo nešto jako da ga ponovno vrati u igru i odmah je, ne pitajući za savjet, inaugurirao Crkotinu u glavnog šankera. Što se novopridošlice tiče, mogućnost podvođenja u podrum nije ga se osobito dojmila: u odnosu na istražni zatvor iz kojega je upravo pušten, Titan-Elzetovo iskušenje vjerojatno mu je zvučalo kao neuvjerljiva šala, a sumnjam da bi i odbio grah s jakom zaprškom.

Dakako, teško je bilo Mariju argumentirati crne slutnje koje su me obuzele već pri prvom susretu s Crkotinom, to više što je i Paleka naprasno utihnuo nakon događaja s poklonom za Doktora i Gocu Praštalo. Umorni je još uvijek bio pod dojmom RSSB-a, nesposoban za bilo kakav kritički pogled, dok je Beti, nažalost, proživljavala pravu romansu. S druge strane, Mario je bio u snažnom zamahu i dok bismo kombijem kretali u potragu za pankerima po gradu, s neobičnim me žarom pokušavao uvjeriti u ispravnost svoje odluke, ponavljajući kako se pank ne može održati s mlakonjama kao što su Paleka i Umorni! Poticao me da se prisjetim kako je to nekada rješavao Doktor Pankili.

– Zar si zaboravio da je uvijek imao nekoga uza sebe, nekog zdravog i mišićavog đikana koji je bio spreman umrijeti za načela! – Govorio je kako uopće ne namjerava izmišljati toplu vodu, nego samo primijeniti gotova rješenja! Jedno od tih „gotovih rješenja” valjda je bila i njegova odluka da na bočne stijenke svoga kombija istakne natpis „Punk klub Mokra kifla”, adresu i telefon. U svakom slučaju, bilo je to „jeftinije rješenje” od investiranja u novu neonsku reklamu.

Tako je započeo period naših pohoda na stambene blokove, prigradska naselja i radničke četvrti. Njuškali smo oko prastarih, u korov zaraslih bunkera, osamljenih trafika i izdvojenih garažnih kompleksa; spuštenih farova, kao u zasjedi, čekali bismo nadomak čađavog skeleta što je preostao od upravne zgrade bivšeg prehrambenog diva jer je Mario vjerovao da negdje, na razvalinama epohe, stasava novi naraštaj koji tek treba privesti onamo gdje mu je i mjesto – u Mokru kiflu.

Osobitu nadu polagao je u željezničarsku koloniju koja je, tradicionalno, bila rasadište pankera. Paleka, Umorno Oko, Doktor Pankili i Goca Praštalo – ali i toliki drugi živi i mrtvi znanci – ponikli su baš u obiteljima željezničara i Mario se tješio kako ta plodna žila ne može tek tako usahnuti. Naravno, nisam ga imao srca podsjećati da Hrvatske željeznice upravo proživljavaju svoje najteže trenutke i da se ta kriza mora reflektirati i na djeci zaposlenika.

Nekoliko večeri zaredom zateklo nas je u kombiju; vedar horizont gasnuo je u žarkocrvenim brazdama koje su možda suviše podsjećale na otvorene rane iz kojih je svakoga časa moglo prokrvariti. Vjerojatno su i ti slikoviti zalasci imali neke veze, ali na jednom višem, osjetilnom planu – kao čeznutljiva gesta nemoći ili nijema suglasnost prohladnog svoda. Osobito mučne bile su subotnje večeri, kad bi iz svatovskih mehana uz rijeku zacviljela tambura samica stapajući se s gromkim crkvenim zvonima u nekakvu trijumfalnu fuziju kojoj već dugo ništa nije stajalo na putu. Kada danas u mislima oživljavam te davne dane, čini mi se da je njihovo glavno obilježje bilo prenapregnutost. Vjerojatno je prenapregnutost posljedica očaja koji mi se sada vraća u obliku neprekidnog žamora iz mišje rupe. Rečenice koje su drugi izgovarali mogle su isto tako biti moje i u njima sam jasno prepoznavao sebe, svoje strahove i zablude. Grudi mi je zasijecalo nešto puno oštrije od udaraca srca, ali bez boli ili, barem, lišeno osjeta boli: uporno i potmulo kao bas-bubanj, držeći me u stanju neprekidnog grča. Taj grč osjećao sam i u kapcima koji kao da su držali oči otvorenijima nego inače, jer sve je moglo biti važno s obzirom na krajnji ishod. Nedvojbeno, bio sam uvučen u zonu visokog nadražaja, gdje je uvjerljivost svake inicijative ovisila o načinu njene prezentacije.

To je vjerojatno i razlog zbog kojega sam, unatoč Julijinim pritiscima, „ukrao” još nekoliko dana Vinkovaca, što je bilo dovoljno da mi se povuku podljevi oko očiju. Nakon toga ipak sam morao u Zagreb, gdje me, nekim čudom, još uvijek čekao privid sređenog građanskog života. Drugove iz Mokre kifle napustio sam s mutnim obećanjem o brzom povratku, ali ni oni, a ni ja, nismo bili baš uvjereni na vjetrovitom peronu. Umorni se čak lecnuo, zaklonivši rukom svoje otečeno lice, ali Mario ga je na vrijeme opomenuo. Dugo sam im mahao iz vlaka: tri figure postupno je gutala pepeljastosiva pozadina po mnogočemu prosječnog jesenjeg jutra, a onda – na prvoj skretnici – učinilo mi se da njihove noge poigravaju po betonskoj platformi u dobro poznatom ritmu. Tek tada shvatio sam da mi je potreban odmor.