Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović

7.

Julija i ja smo se upoznali tijekom treće godine studija novinarstva, u vrijeme dok smo se oboje još kalili u gradskoj rubrici dnevnih novina. Pokrivao sam tada ogrjev, zimske gume te sektor prometa s naglaskom na sindikatu tramvajskih radnika. Zarana sam upoznao pritisak neumoljivih rokova, trčkarajući s kraja na kraj grada – bolnih pluća od na brzinu popušenih cigareta – iako je honorar na kraju mjeseca jedva bio dovoljan za tursku dolčevitu u komisionaru preko puta redakcije. Da, bile su to teške, poratne godine. Zagreb je bio pepeljastosiv i turoban, iako – ruku na srce – ne puno turobniji nego danas. Ponekad mi se činilo da traje permanentna jesen. Mami su otkrili već uznapredovalu metastazu, a Tata je, kao beogradski student, bio faktički pred likvidacijom. Takva je bila atmosfera u državi, jesenska. Julija me pozvala da joj se pridružim u njezinu stanu s visokim stropovima i antiknim namještajem, tako da sam se, posve nepripremljen, zatekao u starohrvatskom okruženju – među jednim vrlo ranim odljevom Baščanske ploče i paškom čipkom. Bilo je tu i mnoštvo vrijednih predmeta iz ostatka zemlje, poput parnog glačala i stroja za šivanje marke „Singer” na kojem su vrijedne švelje nekoć izrađivale vatirane potkošulje za dečke na istočnom frontu. A po zidovima – mačekovci, Julijini preci. O svakome je znala gotovo sve i savjesno me upućivala u bogatu obiteljsku prošlost kroz koju kao da se prelamala historija ovog malog naroda što je iz nekog razloga oduvijek tavorio izvan fokusa velikih sila.

Pa ipak, bilo je to razdoblje naših profesionalnih uspjeha. Nove društveno-političke okolnosti okrenuli smo u svoju korist; mladoj državi kronično su nedostajali pismeni kadrovi i trebalo se samo drznuti na pisanje većih i kompleksnijih tekstova. Vjerojatno svoj bijeg iz komunalnog novinarstva djelomice dugujem i Julijinoj samouvjerenosti i prodornosti. S nepune dvadeset i četiri godine počeo sam pisati političke članke i komentare sa slikom u kućici, dok je ona karijeru gradila naizgled manje spektakularno, iz sjene, uređujući estradne stranice, društvenu kroniku i pokoji sponzorirani prilog. Počeli smo surađivati u tada još nevelikoj, ali ambicioznoj novinarskoj kući, gdje je Julija oštrila svoj dar za izvlačenje koristi iz unutarredakcijskih previranja. Za razliku od mene, godila su joj duga sjedenja na uredničkim kolegijima i maratonsko planiranje tema; razgovori u četiri oka, konspiriranje i kasnopopodnevne lobističke akcije. Priznala mi je da na sam posao gubi dvadesetak posto vremena, a sve ostalo na diskvalifikaciju mogućih protivnika. Polako je pridobila Big Chiefovo povjerenje i u trenutku osnivanja ženskog tabloida nametnula se kao najbolje rješenje za pomoćnicu glavne urednice. Mislim da je tada počela osjećati kako me šlepa. Uostalom, iz njezinih prijekora zbog moje tobožnje nemotiviranosti i lijenosti iščitavao sam Big Chiefove fraze, što je i bilo logično s obzirom na to da je tolike dane provodila s njim u redakciji, na radnim večerama u udaljenim seoskim gospodarstvima, na vinskim cestama i u izoliranim klijetima do kojih su mogli doprijeti samo dobri poznavatelji lokalnih putova. Sudjelovala je u nečemu velikom o čemu je nekoć sanjala na fakultetu: male novine preobražavale su se u izdavački holding u vrijeme dok sam se ja krio u njezinu stanu – na trbušastoj sofi opšivenoj troprutastim hrvatskim pleterom – pišući svoje priče.

Sve je češće imala izljeve histerije; osobito ju je onespokojavalo to što uskoro navršavam trideset godina. Ljudi moje dobi – ljudi s kojima je osvajala tržište – upravo su postajali urednici ili, u najmanju ruku, kolumnisti i šefovi deska. Među njima bilo je i karijernih novinara, tzv. radikala mlađe generacije s kojima sam dijelio zajednički start, ali oni su, za razliku od mene, nastavili srčano pridonositi boljoj prodaji naših novina. Neki su posjedovali iskaznice tajnih službi i u skladu s tim birali odijela kao ulaznicu za ozbiljna mjesta u državnoj administraciji. Bila je to bolna tema za nas oboje. Nisam se uklapao u Julijine djevojačke snove o muškarcu koji će je, kako je govorila, nositi u naručju i brinuti se o praktičnoj strani života. Smatrala je da to zaslužuje. S obzirom na pamet. S obzirom na obrazovanje i izgled, a, na kraju krajeva, i s obzirom na njezin porodični pedigre. Odgajana je kao princeza – na to me često podsjećala – a sada mora potegnuti za dvoje! Ja sam joj pak nekoliko puta pokušao dočarati svjetliju stranu njezina položaja, objašnjavajući joj da moja neambicioznost ima obrnuto proporcionalan učinak na nju; da ju ne ukopava, nego – naprotiv – da ju tjera naprijed jer pokraj sebe ima živi primjer kako novinari mogu nisko pasti.

Iako sam izbivao tek dva tjedna, činilo mi se da je prošlo puno više vremena, to više što su se u međuvremenu dogodile velike promjene na planu Julijina posla i, osobito, radnog vremena. Prelazak iz političkih u revijalne novine iziskivao je neusporedivo veći angažman nego što je uopće mogla zamisliti. Ujutro bih nailazio na njezine poruke po stanu, šminku, ostatke integralnog kruha i slomljenu cigaretu u pepeljari. Tijekom dana jedva je uspijevala nazvati, a i tada je zvučala krajnje izbezumljeno. Kući je stizala tek oko ponoći i tiho bi se uvukla u krevet. Unatoč svakodnevnim naporima, uvijek je bila iznenađujuće topla, miljenica dobre cirkulacije. U mraku, iz prikrajka, napeto sam pratio svaki njezin pokret, gestu, drhtaj usana ili nosnice, nove tikove koje bi na njezinom licu potaknuo jedan intenzivan dan na izmaku. Gotovo da sam osjećao Julijine silovite misli koje su u tim gluhim noćnim satima dobivale sasvim konkretan oblik podivljale stihije, a iz daha koji je širila oko sebe slutio sam tajnovita iskustva i odjeke važnih razgovora.

– O čemu razmišljaš? – navaljivala bi shvativši da žmirkam u sobnu tamu, a ja bih joj gotovo uvijek smuljao kako smišljam teme za idući kolegij. A prava je istina da je Zagreb u meni budio najniže strasti; uzrujavao me, mučio i destabilizirao. Bio sam tada u fazi kad me već i pogled na njegove opjevane vedute ispunjavao najcrnjim mislima: možda je kakav gnjevni janjičar u meni snivao osvetu zbog neuspjele opsade ovoga grada – jedan od onih neupokojenih predaka što čekaju trenutak naše slabosti kako bi namirili stare račune. Uostalom, nije li upravo Mama u tirkiznozelenoj boji mojih očiju pronalazila natruhe staroga Orijenta, i ne sluteći, jadnica, da ispod privrženog pogleda možda čuči Turčin iz ranokršćanske predaje, oprljen vrelim uljem, jednook i s isukanim jataganom: žedan krvi?

Isprva nisam pridavao pažnju svojim maštarijama i doživljavao sam ih kao mali intimni odušak kojim se duh oslobađa pritiska zbog neprekidnih zahtjeva za novim, senzacionalnim otkrićima. Moj tajni život započinjao je u mraku Julijine spavaće sobe. Zamišljao sam kako upadam u pojedine novinske kuće i ondje, u štapskim čizmama, odvajam one odgovorne za sustavno zaglupljivanje mlade nacije: – Gospodo, vaši zločini oslobađaju me svih kolegijalnih obzira! – S daljnjim razvojem demokratske kulture u zemlji, svoju sam fiktivnu borbu proširio na estradu, kulturne i sportske institucije – na Sabor i Vladu, na javna poduzeća i ostale sfere društva u tranziciji. Iz nekog razloga ukidao sam počasne titule sportskih ambasadora Hrvatske u svijetu, modne oskare i tamburaška sijela diljem zemlje. Razumljivo, posebno sam bio nemilosrdan prema medijskim miljenicima. – U kamione, gospodo iz društvenih kronika! I vi, mlada damo koja se već neko vrijeme fotografirate u zaleđu estradnih umjetnika: dosta ste se koristili pogreškama paparazza! Sada, molim, pješice, u koloni jedna za drugom; vaši fragilni gležnjevi ionako će s vremenom okoštati u gumenim čizmama! – Dakako, u takvim okolnostima pitanje iz novinske rubrike „Što poznati rade danas?” gubilo je smisao jer je odgovor anketiranih mogao biti samo jedan: obavljamo tipične sezonske poslove u polju, i to uz poticajne taktove pank glazbe!

Komune za raskuživanje locirao sam u pitome istočnoslavonske nizine, gdje su jedine vertikale montažne promatračnice. Više neće biti potrebno tražiti pročišćenje u gudurama Nepala i Radžastana: uz dobru stražarsku službu, krajnji rezultat bit će istovjetan terapeutskim učincima gurua koji su se, uzgred, ionako komercijalizirali. Malog, običnog potrošača ostavljao sam za završnu čistku; on je ionako, otromboljen pred televizorom, samo čekao da ga netko pokupi.

* * *

Te svoje zamisli prvi sam put povjerio Juliji tijekom večere povodom svog tridesetog rođendana. Sjedili smo u restoranu odakle su se nazirali obrisi Gornjega grada s prvostolnicom i u osnovi bez teka jeli nešto žilavo i precijenjeno. Noć koja nam se nudila kroz veliki prozor bila je prohladna i s natruhom skore kiše u zraku. Julija, međutim, nije bila posebice motivirana za razgovor o Turčinu koji čuči u meni i uglavnom se držala poslovnih tema. Primijetio sam da je dobila pogled odozgo – rakurs za sistemsko promišljanje. Rječnik joj je postao za nijansu apstraktniji nego prije. Sada je baratala pojmovima kao što su media plan, target group, marketinški potencijali… Govorila je o predviđanju, ali i o potrebi za proizvodnjom događaja. Nesumnjivo, pripremala se za postpolitičko doba koje će oskudijevati konkretnim zbivanjima, kad će se samo vrhunski improvizatori uspjeti održati na vrhu.

– Ovo je mala zemlja, ali to zapravo i nije otegotna okolnost za novine. – Tu tezu branila je na vrlo specifičan način: po teoriji vjerojatnosti svaki stanovnik zemlje od 4,5 milijuna stanovnika s relativno razvijenim novinskim tržištem ima šansu da dva ili čak tri puta tijekom kalendarske godine dospije u novine. Ta mogućnost mami, ali na posredan način. Važno je, naime, osigurati velik protok elite kroz društvene kronike; što je protok te grupacije kroz novine gušći, nivo nadražaja među običnim čitateljima raste. Ovdje je opet napravila ogradu: – To je važno – poučila me – ali ne i najvažnije, jer elita je samo mamac za stvaranje iluzije da su izgledi za medijsku popularnost porasle do te mjere da je njima moguće obuhvatiti sve stanovnike.

– Od elite se ne živi – dodala je. Vino joj je, očito, širilo pogled i stekao sam dojam da egzistiram tek kao čestica prašine u tom ogromnom okularu.

Nakon večere uspjela me protiv moje volje odvući na nekakav gala parti s crvenim tepihom na kojemu su se vidjele rupe od žara nedovoljno zgaženih čikova. Julija je poznavala mnoge ljude koji su nešto značili u društvenom životu grada, javne djelatnike, medijske glodure i novinare. Bilo je tu i glumaca, ljudi iz šoubiznisa, filmaša i stilista u usponu. Pratio sam je koliko sam mogao, vrebajući na slobodan djelić zida gdje bih predahnuo i odmorio leđa, ali sve plohe kao da su već bile zauzete. U svakom slučaju, moralo se ići bočno, kroz nestalan prolaz među natiskanim uzvanicima, a Julijina stara navika – skakutanje od grupe do grupe – budila je u meni blagu vrtoglavicu. Ubrzo sam osjetio znakove mučnine i odložio čašu sa slatkastim koktelom, ljut na samog sebe što sam odbio pivo. Mora da sam izgledao vrlo loše jer su pojedini pogledi predugo ostajali prikovani za mene. U međuvremenu, izgubio sam Juliju i ta me spoznaja poprilično onespokojila. Nešto teško, teže od žgaravice, penjalo se unutarnjim stubama mog probavnog trakta. Pokušao sam kontraproboj, no bilo je prekasno. Okrenuo sam se i povratio na najbliži srebrni topić čija je vlasnica, razumljivo, digla veliku galamu. Odnekud su se stvorili zaštitari i odmah im je bilo jasno tko je tu uljez. Dva obrijana purana u ustaškim bluzama odveli su me na stranu kako bi mi objasnili pravila ponašanja na VIP partijima. Dotrčala je Julija i svojim me autoritetom izbavila iz tih prigradskih šapa. Začudo, čim smo izišli van, na kišu, bilo mi je bolje.

– I ja bih ponekad ubijala na poslu, dragi moj – govorila je Julija dok smo se blagom nizbrdicom spuštali prema Trgu: – Eh, kad bi samo znao koliko ih je na mojoj listi za odstrel!

– Ne radi se o tome, ljubavi! – usprotivio sam se, ali ona me nije htjela saslušati.

– Kao prvo, cijeli hladni pogon na čelu s tajnicom, pa foto služba, desk, grafika, lektori… – Uhvatio sam je tada za laktove i, nimalo nježno, privukao k sebi. Neka pijana grupica u prolazu opsovala mi je majku seljačku.

– Ne radi se o sitnim privatnim osvetama, shvati, bogamu… – govorio sam dok se ona – gledajući me – kolebala između ljutnje i smijeha. Ali, nakon što sam joj objasnio da moje namjere plediraju na obračun s vitalnim dijelom nacije – s njezinim „svekolikim” bićem – prasnula je u vatreni hihot. Zabava se, što se nje tiče, nastavila na otvorenome.

– Ljudi, uskrsnuo je Mason, neprijatelj Hrvata – vikala je prema rijetkim parovima koji su teglili svoje mrzovoljne njuške u barove na Dolcu. Još plitke lokve praskale su nam pod nogama dok sam je pokušavao dostići. Julija je naglo skrenula u jedan neosvijetljeni poluhaustor i ondje, ne trepnuvši, jezikom mi dodirnula vrat. U tom trenutku bljesnulo je svjetlo iza njezinih listova i kroz mali podrumski prozorčić ukazao mi se niz tipskih drvarnica s rešetkama na kojima su svjetlucali metalni lokoti. Brzo sam je izgurao van, a ona je, srećom, sve to prihvatila kao ljubavnu igru na kiši.

Dolje, na samom Trgu, sustigao nas je novinar Mišo Maloduš. Bio je zadihan i u ruci je nosio Julijin kišobran koji je u žurbi zaboravila na partiju. Inzistirao je na još jednom piću. Bio je u odijelu, ali bez kravate – raskopčana ovratnika i pomalo musav od alkoholom natopljenog voća iz koktela, dežmekastih obraza, vrata pomalo utonulog među uska ramena, zbog čega se činilo da gleda iz žablje perspektive. Godinama smo dijelili istu, unutarnjopolitičku redakciju, a jedno vrijeme čak i stol i kompjutor, ali prilike za bolje upoznavanje kao da i nije bilo. Uostalom, Mišo je obično bio na rubu kolapsa – galijot koji tegli nepotpisane teme s gomilom sugovornika, očajni investigator opće prakse. Čini se da su mu i očni živci popustili od skakanja s teme na temu, a na preostalih nekoliko vlasi sarkastično su svjetlucale kišne kapi.

Koliko će uopće izdržati u takvom tempu – pitao sam se. Za koju godinu dosegnut će četrdesetu – u najboljem slučaju kao potišteni saborski izvjestitelj, naravno, ako ga već prije toga pod izlikom „nemotiviranosti” ne spraše u rubriku „Život” gdje je situacija načelno manje stresna, ali krajnje ponižavajuća. Vjerojatno se, svjestan svog bijednog položaja, upravo pokušavao uhljebiti kod Julije u ženske novine, uslužno joj pridržavajući kišobran dok smo hodali prema najbližem bistrou. Nažalost, gnjavaža je tek ondje započinjala. Mišo je, naime, odlučio biti duhovit, no njegovi štosevi bili su neoprostivo jadni. Osjetio sam zapah dežurnog vicomata. Julija se pak suzdržano osmjehivala; u dubini duše prijao joj je Mišin udvorički stav, iako je – možda radi mene – održavala distancu s umjereno kiselim licem.

– Hoće li poslije svega Mišo uopće moći zaspati?, pitao sam se. Ili će, skrhan neizvjesnošću, dočekati zoru s upaljenim televizorom?

Iako nas je propisno izmorio, na rastanku sam mu čak namignuo, pomislivši kako je opet lijepo moći migati svijetu oko sebe. Mišo je, međutim, gologlav i zabrinut gledao prema nama – stojeći na kiši koja je sve jače padala – u gradu koji ga nije trebao, među ljudima kojima je bio dosadan, na tržištu koje s njim nije računalo.

Kad smo došli u stan, Julija je zbacila vlažnu odjeću sa sebe. Osjetio sam čvrsta, moćna bedra kako me pokoravaju svojim odlučnim kretnjama. Kao i sve dominantne žene, voljela je biti gore, ali nisam dugo izdržao. Sjeo sam na rub kreveta, okrenuvši joj leđa. Umjesto olakšanja, prožeo me strahoviti nemir. Osjetio sam ga u prsima kao nedostatak kisika – kao unutarnju oblogu koja priječi uobičajenu razmjenu iskustava između organizma i okoline. I nadasve bučan hod uma. Prišao sam prozoru. Ulica je bila odbojna, a stvari u sobi nepodnošljivo patetične. Čuo sam Juliju kako rukom miluje jorgan sa starohrvatskom čipkom i u krevet se vratio neobično klecavih koljena. Osjetio sam kako se pripija uz mene i njezin vreo dah u usnoj školjci.

– Imam jednog netipičnog, opuštenog, vrlo modernog i šarmantnog… – šaputala je: – Jasno, govorim ti samo o neformalnom susretu, o „čavrljajućem satu” kako ga on naziva.

– Još jedan medijski celebrity? – zdvojno sam se upitao.

– Profesionalac, prije svega – spremno je odgovorila, te, dodala: – Pa i ja sam često kod njega.

– Jel skup? – upitao sam bez veze.

– Inače jest, ali ima posebnu tarifu za novinare. Mogla bih ti dogovoriti sastanak… Neko vrijeme smo šutjeli, a zatim je spustila dlan na moja prsa.

– Čini mi se da si izgubio volju, ne samo za posao, nego sveukupno… za borbu. I to me muči. Postavi se samo u moj položaj: u najboljim sam godinama, a imam dojam kao da pokraj sebe imam mrtvu ribu. – Vidio sam kako joj se oči zabrinuto gase.

– Najgore mi je kad se sjetim koliko si obećavao! Pa nije bilo kolegija na kojemu Big Chief ne bi istaknuo tvoj primjer… Kako ti je ono tepao?

– Nemoj sad, Julija…

– „Moja mlada zvijezda”, jel tako?

– Eh.

– Znaš, dok te nije bilo, razmišljala sam kako je nemoguće da se sve to istopi u pišljivih nekoliko mjeseci. Naravno, takvi ekstremni slučajevi postoje na Zapadu. Ali, kad sam mu iznijela tvoje ponašanje, bio je uvjeren da ti ne spadaš u tu kategoriju…

– S kim si razgovarala o meni?

– Pa s psihologom o kojem sam ti maloprije pričala. Jel me ti uopće slušaš?

– Čovjek je vjerojatno u pravu – rekoh.

– Zato mislim da bi najbolje bilo da osobno odeš k njemu, ha? Što kažeš? Mnogi u redakciji sjajno su se napričali s njim, uključujući i Big Chiefa, pa ne vidim zašto ne bi i ti.

Izvio sam se i nježno joj zatvorio usta poljupcem.

– Borim se, itekako, kao lav, da samo znaš.

– Ti? – malo se lecnula.

– Ja, ja…

– Gdje? Na kojem polju?

Doista, koje je bilo polje moje borbe? Činjenica je da ga još uvijek nisam mogao imenovati, ali sam – isto tako – osjećao njegovu magnetsku privlačnost. Prislonivši svoje usne na njezine, pomislio sam kako je teško dočarati smisao te borbe jednoj mladoj poslovnoj ženi koja svakog dana potvrđuje pragmatičnu crtu svoje osobnosti. Zar da joj pričam o osjetilnoj strani panka, o jednoj njezinoj, nedovoljno istraženoj grani koja nigdje nema svoj referentni centar? Kako bih joj objasnio subverzivno djelovanje Titan-Elzetovog terora koji poput mrtvačkog pokrova prekriva moj rodni grad? Bi li razumjela razornu snagu graha s muževno jakom zaprškom, ali i sve one apokaliptičke zalaske i krv koja se nekim tajnim kanalima iz mozga slijeva u podočnjake, čineći nas nalik maloj obitelji rakuna? Julija je živjela u svijetu trijeznih i nadasve svrsishodnih konjunkcija u kojemu je na jedan začuđujući način još uvijek bilo mjesta i za mene. Tugaljivo sam joj se nasmiješio: – Možda ću ti jednom ispričati – šapnuo sam joj na uho, napućivši usne u očekivanju uzvratnog poljupca. Ali, čim sam naslutio njezin dah, pričinilo mi se da u klaparanju kiše o prozorsko okno čujem ritmično skandiranje: – Ti-tan, El-zet, Ti- -tan, El-zet… I tko zna zašto, u mislima sam oživio rosnu livadu s crnim pupoljcima koji se otvaraju prema ravnodušnom nebu.

* * *

Sutradan sam posjetio redakciju. Osjećao sam se kao rekonvalescent koji obilazi prizorište svoje nesreće.

Big Chief bio je u svome „stakleniku”. Upravo je zakucavao u jedini čvrsti zid uokvirenu fotografiju na kojoj su njegove zečje usnice dodirivale Papin prsten. Druga ruka Svetoga Oca iscjeljujuće je počivala na njegovu ćelavom zatiljku.

Cuclajući čavao, šturo je primijetio kako mi boravak u rodnom gradu baš i nije prijao. Zatim se odmaknuo korak od zida, kao da procjenjuje položaj slike u odnosu na promatrača.

– Kako ti se čini?

– Vrlo solidno – rekoh.

Zatim je ispljunuo čavao u šaku: – Dakle, mladiću, ne izgledaš baš orno za posao – primijetio je s daškom zajedljivosti u glasu: – Naravno, Julija mi je nešto natuknula o tvojoj temi.

– Da?

– Hm, nešto kao „mikro-makro” pristup…

– Mikro-makro, upravo to. Znate, radi se o jednom od onih pojedinačnih slučajeva koji, kako vi to kažete, reflektiraju širu društvenu pozadinu.

– Opa, tema u kojoj se zrcali duh epohe! Ako se ne varam, riječ je o panku?

– Ali na mikroplanu.

– A makroplan?

– Tretman supkulture u mladoj državi, militarizacija društva, uspon plemenske svijesti, diskontinuitet u… – On se namrštio.

– Polako, mladiću, ne srljaj – rekao je, no pogled mu je i dalje bio prikovan za sliku u mjedenom okviru. – Ja se, naravno, još uvijek sjećam kako si se po redakciji hvalio svojom pankerskom prošlošću.

Nostalgično sam uzdahnuo: – Eh, bilo je to davno, ali gazda Mokre kifle moj je stari prijatelj.

– Velik čovjek – ustvrdio je Big Chief.

Nakon kratkog oklijevanja, promrsio sam: – Pa, rekao bih, jedan od onih na svoju ruku. – On me iznenađeno ošinuo pogledom preko ramena.

– Ja govorim o Svetom Ocu, a ne o tom tvom provincijskom jebaču! – otresao se na mene, i ne sluteći koliko je bio u pravu kad je Mario u pitanju. Odložio je zatim čekić i pogladio trbuščić pod majicom s logotipom naših novina. Pokazao mi je rukom na fotelju, no on nije sjeo nego se naslonio na ovalni stol za sastanke i pomalo plejbojevski prekrižio noge. Gledao je iznad mene, vjerojatno kroz prozor, i lagano njihao svoj dežmekasti torzo. Počeo je izdaleka: – Eto što je šesto čulo: baš sinoć, nećeš vjerovati, sve se prevrćem po krevetu, nikako da mi san dođe na oči, nešto me kopka, mislim si: možda se vani vrijeme mijenja, ovo zatopljenje, što li je već? Sigurno je bilo oko dva ujutro kad sam konačno zaspao. I tko mi dođe u san? – upitao je, pa odmah i odgovorio: – Ti, baš ti. Vidim tebe u nekakvom kafiću. Sjediš za šankom, na onoj stolici na okretanje. I šta radiš? Ništa. Samo se vrtiš. – Odlijepio se od stola i nečujno prozujao u otvorenim mokasinama mimo mene. – A to ne valja, nikako – nastavio je zastavši pred velikom staklenom stijenkom odakle se pružao jedan od najimpresivnijih pogleda na grad: – Sanjam ono što me muči, valjda to već i ptice na grani znaju: konkurenciju, lopove iz distribucije, a ponekad, shvaćaš, i novinare bez teme. Dobre stvari ostaju na javi, a loše se ušuljaju u san… – Malo se pognuo, kao da kani podići nešto s tepiha, a onda se protrljao po ćelavom zatiljku obrubljenom paperjastim vlasima od kojih je valjda davno digao ruke. Krepko mi je prišao i prignuo se, kao da mi stavlja na uvid svoje najdublje tajne.

– Sada se čini glatko, je li? Probaj, slobodno… – U prvi mah ruka mi je poletjela, no na vrijeme sam se suzdržao i vratio je u krilo. On se pak uspravio i digao pogled ka Papi.

– Nemoj misliti da mi je srce od kamena… Dok je trajalo, grudi su mi se kidale; ujutro se češljam, a sve mi suze naviru na oči. Kako god prođem češljem kroz kosu, čini mi se da orem po duši. Počelo je kao i kod tebe, s visokim zaliscima, a onda su se samo otvarala nova žarišta, jedno za drugim. Sve u svemu, dugo je trebalo da shvatim kako me zapravo tržište tapše po glavi…

Unatoč dirljivoj ispovijedi, Big Chief zvučao je kao netko tko je prihvatio kompromis kao jedan od nužnih preduvjeta za suživot s tržištem. Bilo je to jasno već i po smirujućoj, bakrenoj boji što ju je na njegovu golom tjemenu ostavila kvarclampa studija za sunčanje. Pa, moglo se čak reći da je odlično prošao: žrtva je u odnosu na dobit bila malena. Izgubio je kosu, ali ne i snagu. Ipak, teško je bilo ne zamijetiti razliku u pristupu ćelavosti između njega i mog bivšeg učitelja gitare, Vatroslava Dondura. Potonji je ćelavosti pristupio na dragovoljan način, dok joj se Big Chief prilagodio i promućurno okrenuo u svoju korist. Prva ćelavost bila je ideološke, druga pak tržišne naravi, ali obje su, u osnovi, imale stanovitu društvenu „težinu”. U odnosu na njih, Mariov gubitak kose, kao i svaki gubitak, doimao se prilično tragično i čovjek je mogao suosjećati s njim kao s mitskim Samsonom. No barem je imao motiv koji ga je tjerao dalje – poput Big Chiefa koji se nekoć također susreo s tim problemom, ali mu se, isto tako, na vrijeme othrvao, osluhnuvši sve te vapaje koji su dolazili iz baze – od malog, običnog čovjeka, našeg čitatelja. Mora da je i Mario čuo neke glasove, doduše, ni izbliza tako brojne i jednodušne kao u slučaju glavnog urednika čije su novine s Papinom naslovnicom dosegnule magičnu brojku od 100.000 prodanih primjeraka.

– Znaš li tko mi je dao snagu da prebrodim te teške trenutke? – upitao je Big Chief te, po svom običaju, odgovorio umjesto mene: – Naši čitatelji, naravno. Oni su me nadahnuli da se uzdignem i prestanem razmišljati o životu na sebičan i autodestruktivan način. Većina nas može s lakoćom pronaći razloge za odustajanje, osobito ako se pogleda u ogledalo, ali snaga savjesnog novinara krije se u njegovom prihvaćanju permanentnog samozaborava u korist običnog, malog čitatelja. Naravno, govorim ti o profesionalizmu – dodao je i podbočio se rukama o bokove.

– Ono što me zabrinjava u vezi s tobom nisu ni lijenost, ni bezvoljnost, a ni relativno malen radni kapacitet. Čak me ne zabrinjava ni to što si se dao u literaturu; to bi bilo opasno da je više talentiranih novinara u redakciji, a ovako… – Učinio je naglu kretnju glavom u stranu kao da prebacuje imaginarne šiške s čela, te gotovo drhtavim glasom zaključio: – Mene zabrinjava to što si počeo prezirati naše čitatelje.

Poveo me zatim kroz redakciju lagano, s noge na nogu. Bilo je rano prijepodne i svoja mjesta tek su zauzimali redakcijski ljudi – mahom urednici unutarnjopolitičke rubrike, šefovi deska i pokoje estradno njuškalo užarenih zjenica. Mirisale su prve kave iz automata, a jedna cigareta ostavljena u pepeljari ispuštala je vrlo gust i uspravan dim; volio sam te trenutke u redakciji kad usplahireno srce proživljava škakljivu idilu s tihim radnim ambijentom.

Za to vrijeme Big Chief pričao mi je o ulozi i značaju supkulture u socijalizmu, o tome kako je i on nekoć vjerojatno bio panker, ali godine, obitelj i tržište učinili su svoje. Dotaknuo se i novog vala koji je za njega bio jedno neprocjenjivo iskustvo, ona podloga – kako je rekao – kamen iz kojega je isklesan. Očito, za tren se zanio i njegove sitne oči kao da je okupao ljetni pljusak.

– Svi su oni nekada bili dio alternativne scene ovoga grada: rokeri, pankeri, neoromantičari… Urbani mladi intelektualci! – krepko je poentirao. Ja sam pak vidio samo kamarilu štrebera i karijerista čiji su preplašeni pogledi iza glomaznih kompjutorskih kućišta odavali spremnost da u svakom trenutku briznu u plač i potom, kroz suze, mole Big Chiefa za milost.

* * *

Nije bilo jednostavno Juliji objasniti moju želju da ponovno odem u Vinkovce, no njezina prezaposlenost svakako mi je išla na ruku. I već kad sam pomislio kako će sve proteći glatko i bez suvišnih pitanja, uoči polaska nazvala me i rekla da je pank već odavno mrtav.

– Kao, uostalom, i naša veza! – To je zvučalo kao bolna, iako vrlo realna analogija. Naslutio sam notu gorčine u njezinu glasu, tračak neprikrivenog bijesa karakterističan za žene nezadovoljne svojim statusom u vezi. Spomenula je i onog renomiranog psihijatra kod kojeg mi je dogovorila termin za jedan od idućih dana. Sada ga je, očito, morala otkazati.

U vlaku koji me tog popodneva vozio u smjeru istoka uzalud sam se nastojao prepustiti melankoliji teškog kontinenta u jesenjoj izmaglici. Datum je bio visok: jedna godina, unatoč Papinu blagoslovu, izdisala je u nekoj nedorečenoj ekstazi, poput samrtnika koji uzalud pokušava sročiti svoju posljednju rečenicu. I ja sam dijelio taj duboki nemir društva u previranju i neprekidno sam, od stanice do stanice, pokušavao zamisliti kako će izgledati Julijin i moj „dead line”. Iz nekog razloga prekidi su me asocirali na noć, prorijeđeno parkiralište i raslinje uzbibano laganim povjetarcem. U pozadini pak neizbježni tramvaj – barem su stanovnici velegrada imali taj privilegij da se oproste uz romor noćne tramvajske linije. Drugdje su pozadine raskida puno delikatnije: pseći lavež i zvuk roleta na susjednim prozorima, dakako, s ponekim zlobnim komentarom koji zna potmulo odjeknuti među obiteljskim kućama u nizu. Što se Julije i mene tiče, postojala je velika vjerojatnost za brz i spontan prekid, možda u formi jezgrovitog telefonskog razgovora, iako će, pretpostavljao sam, biti teško izbjeći Julijinu odjavnu repliku: – Ključ od stana ubaci u poštanski sandučić!

Proganjao me metalni udarac ključa o dno njezina starinskog sandučića s početka stoljeća. Bili su to duboki sandučići namijenjeni onima koji dobivaju puno pošte. Posjedovali su ih ljudi od ugleda, pretplatnici brojnih strukovnih i hobističkih časopisa, intelektualci širokih interesa, stalni korespondenti koji žele biti „u tijeku”. Otvarali su se s pijetetom i imali poseban zadah. Čak je i škripa vratašaca posjedovala stanoviti legitimitet kao, uostalom, i u bakru izlivena prezimena s vitičastim slovima. Ona su, doduše, odavno izblijedjela, ali to im je davalo štih ukorijenjenosti. S druge strane, bijela ceduljica s mojim prezimenom na njemu otpočetka mi je djelovala nekako privremeno, poput uljeza koji vrijeđa slavnu patinu starohrvatskog sandučića s početka stoljeća. Vlak me odvozio sve dalje i dalje od Zagreba, a ključ od Julijina stana bio je u mome džepu: napipao sam ga među zgužvanim novčanicama i čvrsto stegnuo u šaci – kao jednu od rijetkih činjenica za koju se još uvijek mogu uhvatiti.

Osvrnuvši se poput lovca s tajnim trofejem, shvatio sam da su odjeljak u međuvremenu napučili muškarci u srednjim godinama – ona djelatna snaga nacije – „kotačići u zupčaniku”, kako im tepaju sociolozi rada. Isprva tmurni i zatvoreni, ubrzo su zapodjenuli vrlo živ razgovor preko moje glave, načinjući naizgled uobičajene majstorske teme. Eh, da, trebalo je imati snage i osposobiti se za život u procijepu između dviju dominantnih sila u društvu, to više što su obje bile u povijesnom usponu. Na sjeveru zemlje dizali su glavu potomci starohrvatskih građana, a na istoku – priučeni majstori i seljaci. Između njih vladalo je uljudbeno poštovanje: oni su, svatko na svoj način, bili zalog kontinuiteta, dobri kršćani i vrijedni domaćini, sinovi na koje Domovina uvijek može računati. Slušajući ih, obuzeo me očaj i pitao sam se gdje smo u svemu tome mi, djeca kvaziindustrijskih gradića proistekla iz malih jednoipolsobnih gajbica – iskorijenjeni ateisti bez osjećaja za nacionalni dignitet, lišeni ljubavi prema radu rukama? Je li moguće da su nas previdjeli tvorci ove države – pitao sam se – ili je sve to dio šireg projekta koji je trebao vratiti zabludjelu dječicu u naručje stroge, ali pravedne majke Domovine? Opet sam pomislio na onaj tajni eksperiment koji, možda, i nije od jučer. Tko zna otkad nas promatraju i propituju našu tvrdokornost? Ah, vjerojatno brzo otpadamo – zaključio sam s tjeskobnim žalcem u srcu, gledajući u te velike šije kako se, u ritmu vlaka, sučeljuju poput zanjihanih vreća za boks, ali te ruke – to čudo hrvatske naive – o njima se zapravo radilo! Pa, dobro, gospodo iz Bauhausa, gdje ste svih ovih decenija? – pitao sam se. Zar je moguće da su vaša istraživanja tržišta baš toliko podbacila kad su Hrvati u pitanju? (Njihov opskrbni centar otvoren je tek 2003., u Zagrebu, i jeftini Bauhausov alat napokon je, čini se, došao u prave ruke).