Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović

2.

 

Kad sam na Dan mrtvih ponovno došao u Vinkovce u obilazak Maminog groba, iznenadile su me aktivnosti oko Mokre kifle. Radnici s prišivkom „Neonkomerc” na plavim bluzama upravo su bušili rupe na dijelu pročelja iznad stepeništa. Zagledan u njih, gotovo sam nagazio na staru, hrđom ojedenu tablu s natpisom Mokra kifla. Nakon tolikih godina što nas je motrila s visoka, sada je ležala u lokvi na vanjskom pločniku, degradirana u običan komad loše obrađenog lima. Čak je i izgled slova odavao zapanjujuću nemaštovitost tadašnjih pismoslikara, koji kao da su, pišući ih, na umu imali trgovinu elektromaterijalom. Nogom sam je nježno gurnuo u stranu iz pijeteta prema svemu onome o čemu je svjedočila proteklih godina, te oprezno, kao da provjeravam dubinu vode, zakoračio na prvu stepenicu.

Sam silazak u Kiflu uvijek je bio poprilično traumatičan; najprije je trebalo svladati stepenište puno podmuklih neravnina – s nagibom koji je prije odgovarao rudarskom oknu negoli službenom ulazu u kafić. Stalni gosti mogli su se prepoznati po tome što bi, spuštajući se, držali obje ruke u razini lica, jer je u svakom trenutku iz kafića mogao doletjeti ispljuvak. Bila je to posljedica vlage što je kao prokletstvo izbijala iz podrumskih zidova, tjerajući konobare da neprekidno izbacuju crne taloge iz svojih pluća. Sljedeća prepreka bila su masivna vrata od hrastovine. Ako nisu bila otvorena, morala su se snažno gurnuti – najbolje izravnim udarcem ramenom – ali kako je iznutra obično netko bio naslonjen na njih, ponekad je valjalo udvostručiti napor.

 

Tog poslijepodneva Kiflu sam zatekao beznadno praznu. Jesen na teškom kontinentu pokazivala je svoje pravo lice: hifi je bio ugašen, boce s pićima na polici prorijeđene, a taburei u separe-sali podignuti na stolove, kao pred fajront. Veliko ogledalo, u kojemu smo nekoć popravljali jež frizure, bilo je mutno i točkasto. Osim toga, ustrajni rad vlage napuhao je palisadu i podigao podove, a nekoliko naljepnica CRO i HR prekrivalo je rupe od nasumce ispaljenih metaka. Blago rečeno, stanje kafića nije težilo da reprezentira ugostiteljske dosege jedne nacije. Čak je i sat s logotipom neke davno ugašene tvornice sjemenske robe pokazivao pogrešno vrijeme, zapravo, nekoliko sati više nego što je uistinu bilo, ali konobar se svejedno jedva držao na nogama. Činilo se da uopće nije registrirao moj dolazak, a kad sam ga priupitao za Marija, pokazao mi je palcem iza sebe – prema svodu kroz koji je vodio mračni koridor u smjeru skladišta. Nakon višesatne šutnje u vlaku glas mi je bio neumjesno visok pa sam odlučio prešutjeti njegovu ignoranciju, tješeći se da je neljubaznost konobara bila i ostala dio tradicije ovoga lokala.

 

Kročio sam zatim u prolaz i, sve pipajući u tmini, došao do skladišta – i ne sluteći koliko ću puta prijeći ovaj put u danima što slijede. Mario je naizgled bio u velikom poslu; zgrbljen pod lampom nad radnim stolom, pokušavao je nekome nešto dokazati preko telefona, a kad je najzad digao pogled, njegovi ljubičastocrni kapci zijevnuli su prema meni poput kakve drevne školjke ostavljene na suhom. Nije se činio iznenađen mojim dolaskom. Spustio je slušalicu i negostoljubivim trzajem brade pokazao na izokrenutu gajbu u ćošku.

– Sjedi – suho je rekao i okrenuo lampu u mom smjeru. On je pak ustao. Unatoč snopu svjetlosti koji mi je vrijeđao oči, nisam se mogao suzdržati da ga ne priupitam odakle te promjene na njegovu licu. Na trenutak je zastao i vršcima prstiju dotaknuo rijetke šiške kroz koje mu je prosijavalo masno čelo, a potom je otvorio ladicu i zamišljeno nakrivio glavu.

– A ja moram iz novina saznati da mi se prijatelj prebacio u drugi sektor – tiho je procijedio. Vjerojatno sam bio toliko omamljen cijelom situacijom da mi je trebalo nekoliko trenutaka kako bih postao svjestan svoje knjige u Mariovim rukama. Iako vizualno neupadljiva, tanka i uvezana u jedan od najmekših i najjeftinijih formata u povijesti knjige, nije bilo sumnje da je to ona.

– Pa… odakle ti? – upitah.

Mario me pogledao kroz one tamne rasjede u očnim dupljama – poluslijep, u jednom od svojih otpadničkih raskoraka.

– Zašto? – uzvratio mi je nakon kraćeg oklijevanja: – Jel ti izgledam previše nezgrapno s knjigom u ruci?

– Ne, naravno da ne…

– Možda bi mi bolje pristajali molerska četka i vaservaga?

Kategorički sam zanijekao ovu insinuaciju, sluteći kako razgovor klizi u samo ishodište Mariove frustracije gdje su, u tmini, opasno prijetili obrisi njegove molerske stručne spreme. Ustao sam i učinio jedan neodlučan korak, makinalno pruživši ruku prema njemu.

– Mario… – rekoh.

– „Lijepi Mario” – gorko me ispravio: – U knjizi si me tako nazvao, pa za kojeg se đavola sada ustručavaš? Ha? Možda si mislio da će sve skupa proći neprimijećeno? Kao, grad je ionako bez knjižare pa ko ih jebe! Provincijalci, beda…

– Gledaj – prekinuh ga u namjeri da što prije okončam ovaj idiotski razgovor: – Nikoga nisam namjeravao vređati.

– O kakvoj uvredi ti govoriš? – napokon je planuo, podigavši knjigu kao nekakav neželjeni trofej: – Pa opisao si me kao najgoru seljačinu koja izbacuje pankere iz vlastitog lokala! Jel se tebi to čini kao uvreda? – Njegova snažna vilica predatorski je škljocnula prema meni: – I šta uopće treba značiti taj naslov „Tajni život vlasnika jednog lokala”? – upitao je i gurnuo mi otvorenu knjigu doslovno pod nos. Ustuknuo sam. Kroz jaknu na leđima žacnula me mrtvačka hladnoća vlažnog podrumskog zida.

– Ali nisam ti bio dovoljan samo ja – nastavio je u istom, optužujućem tonu: – Tebi je trebalo još krvi! Okomio si se zatim na Umornoga, na Paleku, na Doktora Pankilija i njegovu suprugu Gocu Praštalo! – Dodatno su me uznemirile kemijskom podcrtane rečenice u knjizi, uši na krajevima stranica i oznake po marginama.

– Možda hoćeš reći da Paleka nije „CC muha” u knjizi? – upitao je: – Ili da Umorno Oko ne odgovara „Mladome Ljubi”? – Energično je prelistao nekoliko stranica, zaustavivši se na jednom od obilježenih mjesta.

– „Sa svojim kapcima spuštenim na pola koplja, činilo se kao da je ukrao pogled Ljubi Tadiću iz njegovih ranih, crnobijelih radova…” – počeo je čitati, a potom, kao da je odjednom izgubio volju, zaklopio knjigu okrenuvši mi svoju mršavu stražnjicu s koje su visjele blijede Super Rifle. Učinio je nekoliko teturavih koraka do stola i ondje, podbočivši se rukama, klonuo nad hrpicom neplaćenih računa. Bilo je izvjesno da ga prvi napadaj prolazi, no osjećao sam da opasnost još uvijek nije sasvim minula.

– Mogao si barem promijeniti moje ime – oglasio se nakon kraće šutnje.

– Pa, donekle i jesam – rekoh.

– Ah, donekle i jesi! – otpuhnuo je prema papirima na stolu i zavrtio glavom.

Nečujno sam mu se prikrao s leđa. – Ti govoriš o fikciji koja nema veze sa stvarnim ljudima i događajima… – sablažnjivo sam rekao, naizgled, pun obzira prema njegovu stanju, no te riječi kao da su ponovno razbuktale vatru u njemu. Okrenuo mi se i jagodicama prstiju prešao preko svojih tamnih, gotovo slijepljenih kapaka: – Jel tebi ovo možda sliči na fikciju? – upitao je kroz polušapat. Doista je bilo teško zadržati pogled na tamnim izbočinama kroz čije su proreze slabašno svjetlucale dvije zagubljene zjenice.

U tom trenutku čuo sam nešto nalik pisku iz dotrajalih pluća. Bio je to Miro Paleka. Vjerojatno je već neko vrijeme stajao na vratima i prekriženih ruku osluškivao naš razgovor.

– Kakva čast – rekao je lica ozarena zloćudnim osmijehom: – Dolijao mačak u brlog, ha? Jebemti, ovo se ne dešava baš svaki dan. Vozdra, književniče! – Mario ga je zamolio da nas pričeka u kafiću.

– Hej, samo sam htio reći da je neonka već postavljena – jogunasto je zakričao Paleka i pružio mi svoj hladnim znojem natopljen dlan. Iako nas nikada nije vezivalo čvrsto prijateljstvo, bilo mi je drago vidjeti to prozirno lice bez ikakvih tragova osobnosti na temelju kojih bi mu čovjek mogao prišiti odgovarajući nadimak. Osim toga, sve što je Paleku činilo Palekom bilo je nekako suprotno od onoga što je tobože bio on; u njegovoj vitkoj figuri ogledala se sklonost teškim drogama, u aristokratski prozirnom tenu – kronična avitaminoza, a iza lijepo oblikovanih, tankoćutnih usnica – karijesom nagriženi zubi. Mario je pogledao na ručni sat: – Jel Doktor stigao?

– Joook – otegnuto je zanijekao Paleka, gledajući me s neprikrivenim zanimanjem.

– A Umorni? Ima li koga u kafiću? – nervozno ga je ispitivao Mario.

– Ni žive duše, čoveče, samo ja i konobar.

– Dobro. Ostavi nas još tren da ovdje nešto riješimo.

 

Kad smo ponovno ostali sami, Mario je korijenom dlana prekrio oči i nekoliko trenutaka proveo u svome mraku. Zatim je, kao da se pribire, otresao glavom. – Izvini – rekao je – možda sam malo napet ovih dana… – Osjećao sam kako me potajno motri kroz niše na svojim dupljama.

– Nastojim prikupiti ovu šačicu preostalih pankera u gradu i vratiti ih u Kiflu, a onda mi u ruke dospije ta tvoja knjiga – rekao je kao da se pravda. Kimnuo sam, naizgled, pun razumijevanja za napore koje ulaže u revitalizaciju scene.

– Hoćeš pivo? – iznenada me upitao kao da je i sam zatečen spoznajom da me još uvijek nije ponudio pićem.

– Može, užasno sam žedan.

Dodao mi je prašnjavu bocu, otvorivši je u mojoj ruci. Pošto je pogledom ispratio moj dugi gutljaj, u nekoliko sljedećih minuta ukratko mi je iznio sve ono što je poduzeo kako bi osvježio ugostiteljsku ponudu Mokre kifle, dakako, uključujući i montažu nove svjetleće reklame. Kao dokaz svoje ozbiljnosti, iz unutarnjeg džepa jakne izvukao je pomno presavijeni papir.

– Ovo nije zajebancija! – upozorio me i pažljivo rastvorio papir na stolu. Bio je to popis imena podijeljenih u dva stupca. Krenuo je poimence, od prvog stupca iznad kojeg je pisalo zvaničnici.

– Dogradonačelnik Petar Gagro, pročelnica za društvene djelatnosti grada Janja Božiković-Tekmetarović, direktor Krugovalne postaje Darko Svirac, novinar Zoran Geli… – objašnjavao mi je upirući prstom u imena i prezimena koja su mi uglavnom bila nepoznata.

– Ambiciozno, nema što – rekoh kad smo došli do kraja prvoga stupca: – Ali, čemu sve to?

– Kako čemu? – iznenađeno se trznuo.

– Pa ti funkcionari i novinari…

Pognuo je glavu i ispustio papir iz ruke.

– Sad mi je jasno zašto su te stavili na led u novinama – rekao je.

– Mislim da si me dovoljno vređao…

– Pa jel nisi vidio neonsku reklamu na kući? – obrecnuo se, očito, iziritiran mojim slabim zapažanjem: – Šta misliš, da sam investirao u nju tek tako, da kuća malo progleda na ulicu, ha? To nije zajebancija, čoveče, to je trenutno najskuplja neonka u državi! Želim privući političare i novinare, jer poslije njih doći će i gosti. Pa ne mogu valjda graditi scenu na Paleki i Umornom Oku! – Ponovno je izbacio donju čeljust i preklopio gornju usnicu donjom, što je bio znak da intenzivno razmišlja.

– Čuj, jel bi se moglo reći, simbolično? – odjednom me upitao.

– Simbolično? Ovisi što želiš reći.

– Jebemti, tebe je baš nešto zakočilo u glavi! – nestrpljivo se ushodao skladištem: – Pitam te, čoveče, za puštanje u rad neonske reklame. Kao simboličan početak nečega, kao… kao prekretnica. Ajde, pomozi, ti si pisac!

– Može se reći, naprimjer, simbolična prekretnica – rekoh.

– Hm… – počešao se po jakoj bradi: – A jel dovoljno jako zvuči?

– Meni, da.

– Okej, onda neka bude: simbolična prekretnica – složio se i vratio popisu svojih uzvanika. Tek u drugoj koloni počeo sam razabirati poznate nadimke starih prijatelja Mokre kifle i dok mi ih je Mario naglas čitao, nisam se mogao othrvati uzdasima iznenađenja, glupavo se čudeći: „Pa jel taj još živ” i slično.

 

Dan je već bio na izmaku kada je počela ceremonija. Mario je stajao raskoračen na klizavim pločicama ljetne terase i još nedopijeno pivo ljuljuškalo mu se među prstima. Zviznuo je zatim bocu o najbliži dio zida i usput ubrao komentar nekog nadrkanog prolaznika s druge strane ulice. Tada je, s grlićem piva u ruci, pokušao izgovoriti par prigodnih riječi, ali šleper bosanskih tablica potpuno ga je nadglasao. Uvidjevši napokon da su mediji i gradski oci odlučili ignorirati ovaj događaj, izvinuo se na vrhove svojih tenisica i strgnuo šatorsko krilo s neonke. Pomalo buntovnim glasom viknuo je: – Pali! – Trenutak kasnije plavičasta svjetlost okupala je derutno pročelje Mariove obiteljske kuće. Na plavoj podlozi ubrzo su se, jedna za drugim, pojavila i slova ljubičaste boje, kao u nekom kabaretskom iluminatoriju. Pisalo je: PUNK KLUB MOKRA KIFLA. Umorno Oko, koji je stajao pokraj mene, šapnuo mi je u uho: – Povijest. – Nas nekolicina mlako smo zapljeskali. Bili smo već prilično ušiljene sjenke: Umorni, Paleka i ja stajali smo oslonjeni na ogradu nasuprot Mariju preko čijeg se lica presijavalo azurno plavetnilo. Ispred nas jedan je riđi curetak najduže i najzanosnije aplaudirao. Čuo sam da je zovu Ljeponoga Beti, ništa više. Ipak, mnogi su zapravo nedostajali s Mariova popisa, osobito oni iz prve kolone. Među nazočnima nije bilo ni Doktora Pankilija ni Goce Praštalo, kao, uostalom, ni Mariove zaručnice Negovane, ali čini se da njezin izostanak nitko nije doživljavao kao tragediju.

 

Te emocijama zasićene večeri nakon dugog vremena oćutio sam ugodnu žeravicu kako mi grije unutarnje stijenke želuca. Kafić se punio i praznio u mušičavim intervalima; u neko doba trpio bih težinu ljudi na plećima, a potom – ugodno olakšanje i slobodni krug oko sebe. Moj stari nadimak lepršao je zadimljenim prostorom kao udaljeni zov prohujalih godina, a s postera na suprotnome zidu Iggy Pop svojim je osmijehom pozivao na nezaboravan parti u predvorju duševne bolnice. Ispod je pisalo nešto kao „Bože, tko bi ikada pomislio da će do ovoga doći, Detroit, 1977”.

– Hej, Iggy – obratio sam mu se nešto prije ponoći, vidno pripit: – Kad ćeš svratiti u ovu oazu prašine? Među debele žene koje puše po zahrđalim strojevima i muškarce u plavim radnim kombinezonima? Dođi i objavi nekakav početak… Ili kraj, svejedno… – bludio sam, a Ljeponoga Beti je kolutala očima, govoreći mi kako sam najobičnija munjola, da, upravo to, „munjola”, a ja sam je uzdizao na pijedestal, uz bok velikanima – to malo ružičasto lice s pokojim tragom od Mariove oštre brade, ni lijepo ni ružno, a opet nekako čisto i razumljivo samo po sebi.

– Pa kamo bismo mi dospjeli? – pitala me kroz zagonetan pogled kakav posjeduju riđe žene, a ja sam joj gugutao kako nedjelje i praznici nikada više neće bili tako samotni i prazni, dok je ona, nazdravljajući mi kriglom miš-maša u ruci, polako i bezuvjetno nestajala na podlozi mutne glazbene kulise. Već me je sustigao umor jednog intenzivnog dana, ali sam i dalje s bezumnom upornošću stajao za šankom u već praznom lokalu. Zapalio sam cigaretu i odmah je potom ugasio, valjda iz obzira prema vlastitom organizmu, shvativši najzad da je krajnje vrijeme da potražim Marija.

 

Dugo mi je trebalo da u mraku napipam trošnu bravu skladišnih vrata. Bez oklijevanja otvorio sam vrata i prvo što mi je upalo u oči bila je muška guzica koju je škrto svjetlo stolne lampe činilo mršavijom nego što je doista bila. Refleksno sam ustuknuo, no Mariov bijesni glas potpuno me zbunio.

– A ti bi baš mogao i pokucati – rekao je, bezdušno gužvajući u ruci malu dojku boje jantara. Najzad sam prepoznao i svoju crvenokosu poznanicu kako leži na gajbama piva i gleda u mome smjeru. Kada se Mario osovio na noge, penis mu je još uvijek bio ukrućen – taj velik i angažiran penis koji je svojim ubojitim izgledom pledirao za širu raspravu o mačizmu u redovima kontrakulture, o jednoj njezinoj nedovoljno istraženoj grani. Nedvojbeno, bio je to penis nad čijom se burnom historijom čovjek mogao zamisliti, kao nad otvorenim stranicama nekog upečatljivog štiva, i ja sam, ugledavši ga, nekoliko trenutaka ostao zatečen na vratima. A onda me, posve iznenada, prenula nezgrapna sjenka koju sam ugledao na suprotnom zidu kako se svija pod nekim nevidljivim teretom. Ta sjenka bio sam ja – ulovljen u grču jednog kratkog reza – u odrazu lomne ljudskosti na podrumskom zidu. Ispravio sam se i obazrivo zatvorio vrata za sobom.

Zapravo, uopće ne znam kako sam i kada napustio lokal, no dok sam se penjao strmim Kiflinim stepenicama, hvatala me vrtoglavica i rukama sam se, kao u bunilu, pokušavao uhvatiti za nešto čega u stvarnosti nije bilo.

Gore, na ulici, netko me zazvao starim nadimkom. Opazio sam dvojicu vitkih momaka kako puše oslonjeni na automobil parkiran preko puta. Njihove raskošne plave talijanke poput srebrnih slapova zastirale su im polovice lica. To je kosa, pomislio sam i pokazao prstom na sebe.

– Da, da, ti – rekao je jedan od njih: – Jesi za džoint? – upitao me i ispuhao veličanstven oblak dima iz pluća. Slegnuo sam ramenima, još uvijek pod dojmom maloprijašnje scene u skladištu. Bilo je nešto okrepljujuće plejbojevski u njihovu držanju, nešto što mi je ulijevalo nadu u ugodan svršetak ove večeri i već u sljedećem trenutku imao sam dobro razgoren smotuljak među prstima.

– Ajde, upadaj u auto, grad je pun murje. Gdje stanuješ?

– Mala Palestina – rekoh.

– Pa mi smo komšije! – Obojica su me ushićeno pogledali: – Odvest ćemo te kući, ništa se ne brini. Stari ili novi dio Palestine?

– Stari – rekoh: – Ja sam u „Ljepotici”.

– U „Ljepotici„? Mi smo stvarno blizu, u „Penzionerskoj”. Upadaj, komšo!

Osjetio sam veliku ruku na leđima i utonuo u prostrano stražnje sjedalo, a vrata tamne limuzine nečujno su se zatvorila iza mene.

 

* * *

Dok smo se polako vozili odavno usnulim gradom, gledao sam orošene avenije kako zrcale skromnu svjetlost uličnih lampiona. Prijala mi je ta pustoš, ta urbana pustoš: par usamljenih farova na križanju, prazna parkirališta i sanjivi interijeri kafića pred fajront. Vjerojatno bi nekakav perač ulica u noćnoj smjeni imao razumijevanja za moju sklonost opustjelim javnim površinama, ali to je došlo tek kasnije – u vidu nekakve uvrnute nostalgije – jer tada, na stražnjem sicu kola, misli su mi se naglo oslobodile zemaljskih utega. Kao da se nadovezujem na davno započeti razgovor, rekao sam kako bi bilo dobro živjeti kao na filmu, u odabranim sekvencama, a glas sa suvozačevog sica uzvratio mi je kako ga još jedino mogu pridobiti povijesni spektakli, na što sam ja, razmislivši, primijetio kako u načelu ne bih imao ništa protiv životne uloge u ideološki obojenom filmu.

– Ali ne mislim na politiku… – požurio sam se ispraviti, nipošto ne želeći da me pogrešno shvate.

– Mislio sam na ideologiju neke polagane, ali u osnovi bezopasne propasti u kojoj glavni junak pronalazi sebe, svoj duševni mir – poentirao sam dok su me oči vozača motrile u retrovizoru.

– E, paaa… – otegnuto mi se obratio: – Čini mi se da si prošao audiciju za tu ulogu. Šta ti kažeš, Joško?

– Apsolutno ju je zaslužio. – Nekoliko minuta kasnije automobil se zaustavio. Izišao sam na pločnik. Preda mnom je bila tamom ovijena zgrada koja uopće nije bila moja.

– Kamo ćemo? – upitah.

– Na grah – odgovorili su gotovo uglas.

 

Bio sam uveden u stan u prizemlju zgrade na čijim je vratima stajao blijed, ali još čitljiv natpis Vesela kajdanka. Refleksno sam ustuknuo na ulazu, pokušavajući se dosjetiti u čemu je stvar. Moji pratitelji, međutim, nisu mi ostavili vremena za razmišljanje. Gurnuli su me naprijed, u hodnik gdje je snažan vonj svježe kuhanog graha grizao oči. Iz blagovaonice je dopirao karakterističan zvuk: – Srrrk, srrrrk – pa nakon male stanke srkanje se opet ponavljalo u jednoličnim sekvencama. Vidio sam čovjeka kako sjedi za stolom i jede iz dubokog tanjura. Kad sam mu se približio, munuo je praznu vojničku porciju prema meni i žlicom pokazao na lonac.

– Izvoli – rekao je: – Nagrabi si.

Više nije bilo nikakve sumnje: bio je to Vatroslav Dondur, Tatin bivši suradnik u amaterskom kazalištu, glazbenik i koreograf, koji mi je nekoć držao privatne satove gitare upravo u ovom stanu, u Veseloj kajdanci. No, osim male šiljate bradice na mome bivšem učitelju gitare, „drugu Vatri”, sve je bilo nekako novo, da ne kažem, suvremenije. Umjesto u kariranom odijelu, torzo mu se sapinjao u maskirnom oplećku ispod kojeg se crnila dolčevita iznimno visoka ovratnika. No, više od odore, iznenadile su me njegova pomno obrijana lubanja i rinčica u lijevom uhu.

– Hvala – rekoh – ali nisam gladan. – Šteta – promrmljao je punih usta: – Izvrstan je. – Zatim se, sa zadnjim zalogajem u ustima, ispričao zbog nereda u blagovaonici.

– Cijeli dan nisam ništa jeo – mrmljao je pljuckajući zaostale ljuske graha: – Ali sad je bolje, hm, još samo da je čačkalice… – Potom je ritnuo svoje snažno tijelo natrag u fotelju i s dva prsta nježno dodirnuo vrh brade. Ako ćemo pravo, godine jedva da su ga dotaknule. Crte lica još uvijek su mu bile utegnute, gotovo mladalačke i s jedva primjetnim borama oko znatiželjnih očiju. S obrijanom glavom i diskretnom rinčicom u uški njegov je imidž dobio onaj prijeko potreban završni štih.

– Onda, mladiću? – upitao je sa samozadovoljnim osmijehom na gipkom licu: – Misliš li da je lijepo doći u grad, a ne javiti se svom bivšem nastavniku gitare? – Unatoč zbunjenosti, nije mi promaknuo podrugljiv ton njegova pitanja. Oborio sam pogled, no glas iz dubine uvukao mi se u uho: – Odgovori kad te čovjek pita! – Dondur je, međutim, odmah urgirao.

– Ma pustite, dečki – rekao je te, cmoknuvši jezikom, dodao: – Znate, njegov slučaj pomalo je specifičan u odnosu na druge slučajeve, naime, bio je strašno netalentiran za gitaru…

Čuo sam potmuli cerek u pozadini. – Ali njegovom starom se to nije moglo dokazati, je li? – Dondur je polako rolao rukav svoje dolčevite: – Tata je uporno gurao i gurao svoga Carlosa Santanu, eh, kad se sjetim koliko je samo bio uvjeren da taj talent mora jednom eksplodirati… – Napuhao je zatim biceps te, ne skidajući pogled s mene, prstima opipao tvrdoću mišićnog tkiva. Osmijeh mu je iščeznuo s usana, a zjenice se dramatično ukrižile.

– Smijem li se nadati da si u međuvremenu barem dokučio što je to umjetnički dojam? – upitao je jednim drugačijim, puno delikatnijim tonom, susprežući dah. I tek kad sam zbunjeno kimnuo – kao na sučev znak – iz njegove je stražnjice počela izlaziti dobro poznata melodija unutarnjeg trakta. U tom trenutku kao da je popustila neka brana u meni i preplavilo me sjećanje na Dondurovo umijeće povezivanja nekoliko ciklusa za redom koji bi, poput dobro ugođena trombona, ispunili istu ovu blagovaonicu potmulim zvukovima. Vatroslav Dondur svojedobno je držao privatne satove gitare za sve nas čiji se roditelji nikako nisu mirili s nedostatkom sluha svoje djece. Jedan od takvih bio je i Tata koji je u osnovi patio što nikada nije ovladao nikakvim instrumentom. Doživljavao je to kao nenadoknadiv propust iz svoje mladosti – propust koji se nipošto ne bi smio dogoditi i meni, djetetu prosvjetnih radnika.

– Biraj: klavir, gitara, a može i truba, ako baš hoćeš. Znam da harmonika nije u modi, ali, recimo, violina?

– Ah, violina, violončelo, viola… – sanjarski je uzdisala Mama. Da, tih godina želja za slobodnim aktivnostima ujedinjavala je mnoge supružnike u gorljivi savez i Mama bi kao iz rukava počela sipati svijetle primjere među sinovima i kćerima svojih kolega iz kolektiva, prije svih Pamukovićkine vrijedne dečke koji su osvajali nagrade na državnim natjecanjima u gitari, zatim Dobrilu, kćer školskog pedagoga, koja bi nerijetko klonula od umora na klaviru – sve te Sanjine, Igore i Željane, moje vršnjake, koji su marljivo pohodili satove solfeđa i na godišnjim priredbama, odjeveni u tamne džempere i karirane hlačice, izvodili Brahmsa ili Chopina, na ponos roditelja i nastavnog kadra. Ja sam pak hinio teške depresije zbog Tatine odluke da gulim šest godina muzičke škole i, umjesto na satu, osvanuo bih kod Bake i Dede te ondje, kroz suze, govorio kako mi srce preskače zbog onih dušmana kod kuće. Tada bi stvar u svoje ruke preuzimala Baka; nakon što bi mi štopericom izmjerila otkucaje srca i dobro me napojila zašećerenom vodom, podnosila je oštre telefonske izvještaje Mami u kojima se, koliko se sjećam, kao najteži obiteljski crimen provlačila Tatina neosjetljivost prema mojoj ranjivoj prirodi.

Uz puno muke napokon sam iskamčio kompromisno rješenje i krenuo na privatne satove gitare k Tatinom prijatelju i suradniku u amaterskom kazalištu, drugu Vatri, koje je djelovalo nekoliko zgrada dalje, pod nazivom Vesela kajdanka. Svoga učitelja obično bih zatekao baš u istoj ovoj pozi – kako klopa grah u asketski opremljenoj blagovaonici i povremeno, na mahove, ispušta vezane rafale. Govorio je da se sprema na Olimpijadu u prđenju, gdje suci posebno cijene umjetnički dojam i ono što sam tada vidio bio je doista jedan nadobudni olimpijac sa strašnim apetitom. Njegovi su bicepsi bili čak tvrđi od Tatinih – ako ne tvrđi, a ono savjesnije oblikovani – što ga je činilo za nijansu uvjerljivijim od Tate koji je, budimo iskreni, također čeznuo za grahom i dosta prdio po kući, no Tatina je izvedba, u usporedbi s Dondurovom, ispadala nekako fragmentarna, lišena umjetničkog dojma. Sve se to u mojoj glavi povezalo u jedan uzročno-posljedični niz koji od graha vodi prema umjetnosti (i obratno, sve do Olimpijade) i koji, kao popratni efekt, stvara dobro oblikovane bicepse. Iz graha kao da su dolazili nužni stvaralački impulsi. Grah je održavao tajnu vezu umjetnika s narodom, a isti je taj grah (Tata je kao prosvjetni radnik iz nekog razloga veličao vojnički pasulj) održavao muškarce u formi, ne dopuštajući im da se utope u komforu, što je pružalo razdoblje zrelog socijalizma. Tatina i Dondurova umjetnička suradnja u kazalištu brutalno je okončana u vrijeme agresije na Hrvatsku, a i kazalište se pretopilo u ratno tijelo – u neku vrst umjetničkog provizorija u kojem su sjedili do zuba naoružani kulturni djelatnici s ovlastima za hapšenje. Jedan od takvih bio je i Dondur i Tata je poslije nerado pričao o njemu. Tek jedanput natuknuo je kako se „Dondur povukao u četiri zida”, što je moglo značiti da je odustao od svega ili čak otišao „na kvasinu”.

 

– Molim? – upitao sam prenut iz ovih mutnih reminiscencija u koje su me neosjetno uvukli Dondurovi vjetrovi.

– Pitam, jesi li u stanju osjetiti isto ono što osjećamo Joško, Boško, ja i toliki drugi pošteni Hrvati diljem zemlje? – ponovio je Dondur svoje pitanje.

– Što to?

– Gledaj ga, glumac na svoga ćaću – čuo sam razdražljiv komentar iza sebe.

– Nažalost, Boško je u pravu… – rekao je Dondur.

– Joško – ispravio ga je razdražljivi glas.

– Pardon, Joško, još uvijek vas brkam, ali moram priznati da gađaš točno u sredinu…

– A u svojim novinama jedva čeka da oskvrne neku svetinju!

– Mhm, da… Boško – promrmljao je Dondur i polako ustao iz svoje polufotelje, kao da bi neki iščašeni feder mogao narušiti koncentraciju u jednoj, po mnogo čemu asketski opremljenoj blagovaonici zakletog neženje. Dondur mi je dosezao otprilike do nosa, no bio je dvostruko širi, osobito u grudima koje su se poput odlomljene hridi tiskale u maskirnom oplećku: otišao je do regala s enciklopedijskim izdanjima i izvukao odeblji žuti fascikl.

– Budući da sve tvoje tekstove iz novina držim uvezane u fasciklu – rekao je – moram priznati da je Boško itekako u pravu. – Pomaknuo je oblizani tanjur i odložio fascikl na stol.

– Hoćeš malo zaviriti? Ajde, ajde, znam da vi novinari najviše volite čitati svoje tekstove! – Otvorio je fascikl; na hrpici fotokopiranih novinskih stranica prepoznao sam svoj tekst o Papi Putniku otisnut na duplerici s velikom egidom: senzacionalno!

– Dakle, jel ga sada osjećaš?

– Smrad?

– Da, sada ga moraš osjetiti. – Podigao mi je otvoreni fascikl do razine lica; ono što je pouzdano osjećao bio je vonj ustajale štamparske boje. – Onda?

– Smrdi – potvrdih brže-bolje.

– Kojim intenzitetom?

– Jako.

Vratio je fascikl na stol i više-manje zadržao svoj sumnjičavo- obješenjački stav.

– Ja sam realan čovjek – rekao je – i dobro znam da lažeš. I to loše. Ako si i osjetio smrad svojih tekstova, taj smrad bio je iznuđen. Isto sam tako siguran da će on proći čim ja dovršim ovu rečenicu, ako ne i prije, jer s takvim mangupima poput tebe namjeravam biti vrlo kratak. Naravno, s obzirom na tvoju neosjetljivost, ti si sada u prednosti i ubrzo ćeš zaboraviti da je smrad uopće i postojao, ali jesi li se ikada upitao što je s onima koji su neprestano izloženi tome smradu? Onima koji nemaju imunitet? Pokušaj zamisliti kako je meni u čijem je nosu taj smrad od jutra do sutra, bez prestanka, 24 sata?

– Dondure, ja stvarno ne znam o čemu govorite… – Iz mene je progovorio čisti očaj. Njegove zjenice, međutim, naglo su se ukrižile, kao da se sprema povezati rekordan broj vjetrova, no, umjesto toga, kažiprstom mi je pritisnuo grudi.

– Govorim ti o smradu kojim ste okužili naš tisućljetni san – rekao je u nekoj sumanutoj, meni teško razumljivoj objavi, dopustivši da mu opet pobjegne taj raskošni bas kojim kao da je davao intonaciju za neku od omiljenih generacijskih pjesama – iako ga je zapravo cijelo vrijeme rezao i rezao i bilo je toliko vidljivo da je u poodmakloj fazi obračuna s vlastitim talentom. K tomu, prižmirio je na jedno oko: – Pretpostavljam da mi sada želiš reći kako si ti običan najamni radnik; jedan od onih koji samo izvršavaju zamisli svojih šefova? E pa, možda si u pravu, možda iza tebe stvarno stoje neki veliki igrači, ali, pobogu – i mi moramo odnekud početi! – Zatim je napravio malu stanku i pritisak na mojim grudima malo je popustio.

– Istina – nastavio je – previše snage i vremena oduzeo nam je rat i borba s vanjskim neprijateljima. – Napokon je povukao prst i njime opisao nevidljivu kružnicu ispred mene: – Trebao je proći cijeli taj ciklus otrežnjenja kako bismo, kao i 91., opet vidjeli jasno i precizno. Ono što vidimo danas, tada još nismo: bilo je tu puno ideala koji su nas učinili slijepima za aktivnosti koje ste ti i tebi slični poduzeli u tobože slobodnom tisku. Mnogi, doduše, misle kako je već sada kasno da se išta učini; narod je podlegao, kažu, jer je suviše dugo bio izložen smradu. Točno je da se neki nisu mogli nositi s time jer im je sve to skupa bilo nepodnošljivo! – Na tren je zastao, smračivši se, a pogled mu je spuznuo na vlastite prste koji su naizgled mirno počivali na stolu: – I ja sam često na rubu samoubojstva – rekao je: – Najgora su jutra kad bi kao trebalo nešto poduzeti…

– Veldžonja, buraz i ja večeras još imamo posla – prekinuo ga je jedan od braće blizanaca i Dondur se nervozno ushodao po blagovaonici.

– Dopusti, Joško…

– Ali, kratko, molim vas, moramo još obići dva lokala izvan grada!

Dondur je kimnuo.

– Ovo što ćeš sada proći želio bih da shvatiš kao upozorenje kako bi ubuduće pazio što pišeš i s kime se družiš. Zato me sad pažljivo slušaj: u našoj zemlji postoje dva proizvođača lokota. Jedan je Titan, drugi Elzet. Ponovi.

– Titan i Elzet.

– Tvoje je da ideš od lokota do lokota i pogađaš proizvođača, a ako pogriješiš… – uzdahnuo je kao da istu stvar ponavlja suviše često: – Ako pogriješiš, slijedi marcola.

Blizanci su me dograbili ispod pazuha.

– I još nešto… – Dondur je pedagoški podigao prst u visinu nosa, zadržavši nas u raskoraku: – Pank je ionako mrtav, čak i kao tema… – Nekoliko trenutaka pomno me motrio, kao da proučava promjene na mome licu u svjetlu svojih posljednjih riječi, a potom pokretom ruke dao znak za otpust.

 

Bio sam izveden kroz predsoblje na stubište, a zatim u drvarnicu. Dok smo se spuštali u podrum, spazio sam kako jedan od njih razgibava prste na ruci. Već i letimičan pogled na te prste ispunio me najcrnjim mislima: ono što su tih godina veličali kao „čudo hrvatske naive” bila je upravo ta nezgrapna kubikaška šapa koja kao da je spuznula s jedne od Generalićevih pastorala – mada nimalo naivna – demonstrirajući snagu naroda koji već stoljećima trenira s drškom lopate u ruci. Ali tada smo već bili u drvarnici s tipskim šupama u nizu. Nismo išli duboko, možda i zato što nije bilo objektivne potrebe za time, ali nečiji šapat u uhu dodatno me smeo: – Čuo si šta je Veldžonja rekao, samo su dva proizvođača lokota u državi, kad bi ih bilo više, tebi bi bilo teže, a ovako, samo dva… – Dobio sam zatim povez preko očiju i u šaci osjetio hladan komad metala.

– Idemo, masni – poticali su me: – Koji je?

– Titan – rekoh, uvjeren u sretnu zvijezdu za koju je Mama govorila da bdije nad mojim životom.

– Mauna! Nije Titan nego Elzet. Joško?

– Na ovom lokotu lijepo piše Elzet – potvrdio je Boško.

Osjetio sam najprije jastuk dlana kako se ritualno gnijezdi u mome vlasištu, pa dva prsta, kažiprst i prstenjak, što poput kopči nasjedaju sa svake strane moje lubanje.

– Udahni – posavjetovao me glas iza mene, ali negdje na pola udisaja srednji prst mi je tresnuo na glavu i njegov vibrantan odjek prostrujio mi je cijelim tijelom, od glave do stopala.

– Dalje, masni, dalje… – inzistirali su ne dopuštajući mi da se prepustim boli.

– Koji je ovaj? Premetao sam lokot u šaci.

– El… Elzet!

– Ovaj je Titan, u kurac krasni, Ti-tan! – Ispalo je kao da ih nerviraju moje pogreške: – Joško, reci mu ti da ne pomisli kako ga ja prcam u zdrav mozak.

– Titan! – potvrdio je drugi glas. I onda opet jastuk dlana, pa po dva prsta sa svake strane lubanje, ukupno četiri. Onaj peti, srednji prst, tokom nekoliko trenutaka iščekivanja kao da je levitirao na višem nivou, u sferi apstrakcije. Iako ga formalno nije bilo – barem ne u tom djeliću vremena – njegova je prisutnost bila vrlo snažna i više je govorila o onome što će doći nego o onome što jest.

– Ovaj?

– Elzet…

– Mauna Elzet! Ti baš nisi koncentriran.

Kod četvrtog lokota počeo sam popuštati u koljenima i mala svjetleća tijela kao u kaleidoskopu počela su kružiti po mom unutarnjem obzoru.

– A šta bi tek bilo da u državi ima više proizvođača lokota… – Uspio sam razabrati tu zlobnu opasku dok me svijest napuštala poput posljednjeg vodenog vira, naglo, uz ono pohotno šljop koje proizvede usisna sila na odvodnoj rupi kade ili sudopera.