Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović

1.

Devedesete su, kažu, bile nesnosno podrugljive. Ja bih dodao da su u sebi nosile i izvjesnu dozu mazohizma. Primjerice, kao novinar zaposlen u tabloidnom tisku mogao sam iz tjedna u tjedan naciji pljuvati u lice i zauzvrat očekivati daljnji porast tiraže i ugleda novina u kojima radim. Što je još zanimljivije, svakog dana otvarale su se nove mogućnosti i ponekad bi se činilo kako je dovoljno protegnuti noge do najbliže državne ustanove i u redakciju se vratiti s nečuvenim skandalom za naslovnu stranicu.

U takvim okolnostima moja je profesionalna kriza djelovala pomalo neumjesno. Bio je to vjerojatno prvi slučaj apatije na još mladom tržištu i urednički kolegij na čelu s Big Chiefom dugo je lutao u potrazi za odgovarajućim rješenjem. U međuvremenu, slobodno sam cirkulirao redakcijom s onim, tobože, zabrinutim izrazom na licu zbog kojeg sam ostavljao dojam kao da: a) intenzivno razmišljam o temama, b) osjećam grižnju savjesti. Čak je i prepredeni Big Chief nasjeo na te jeftine štoseve iz rane faze tržišnog novinarstva, ali – ponavljam – moj slučaj bio je jedan od prvih te vrste i postupci nadređenih često nisu bili dorasli situaciji. Zato i nije čudno što me Big Chief katkada dočekivao u svome staklenom uredu, pjevušeći: – Kriza, kriza, e pa šta je, ako je kriza, nije… – Uzvinuo bi obrve i izokrenuo dlanove, potičući me da je dovršim.

– Jaje – rekao bih i on bi, naizgled zadovoljan, prekrižio ruke na svom liberalnom trbuščiću.

Iako se razvijao u socijalizmu, Big Chief je veoma brzo prihvatio zapadne standarde u poslovanju; redakciju naslijeđenu iz jednopartijskog sistema dao je oličiti parlamentarno- pastelnim bojama, tvrdim parketima pretpostavio meke tapisone, a prozore oslobodio surovih zastora. Svoj ured pretvorio je u svijetli staklenik u koji se ulazi bez kucanja ili prethodne najave. Radikalan je bio i prema svome imidžu, odbacivši mišjesiva odijela u korist traperica i sportskih džempera iz Leibnitza i nerijetko ga se moglo vidjeti gdje izvaljen na dvosjedu – nogu visoko podignutim na naslon – diskutira o ozbiljnim društveno-političkim temama. Njegova ležerna vanjština i opušten stil ophođenja približili su ga idealu modernog oca koji se s lakoćom uživljava u probleme mladoga čovjeka. Uostalom, tamo vani tržište je već divljalo, a on me vrlo altruistički držao za koljeno. Pledirao je na moje najdublje osjećaje. Govorio je kako bi i moja pokojna mama sasvim sigurno željela da nastavim u istom smjeru, da se dalje razvijam u okvirima struke, a o Juliji, mojoj djevojci i kolegici u redakciji, izražavao se u superlativima, podsjećajući me da tajna dobre veze obitava u natjecateljskom duhu među partnerima. Dodatno ga je, međutim, zabrinjavala knjiga koju sam upravo dovršavao.

– Što će ostati od novinarstva ako se svi odluče baviti lijepom književnošću? – postavljao je takva ili slična retorička pitanja, pri čemu, naravno, nipošto nije želio da pomislim kako on ima nešto protiv literature: – Ne daj Bože – rekao bi Big Chief i kao dokaz pokazao prema tajništvu gdje su se, poput mjesečara, vrzmali razni urednici i novinari.

– Svi su oni nekoć objavljivali u studentskim časopisima svoje pjesme i priče, ali kada je došlo vrijeme da se podvuče crta, oni su to učinili i prihvatili život takav kakav jest! Dobro ih pogledaj – upozorio me: – Jel ti se možda čini da su zbog toga nesretni? Da pate?

* * *

 Jedne listopadske večeri vratio sam se kući u prilično euforičnom raspoloženju.

– Dobio sam ih, yes, yes – klicao sam: – Uspostavio sam kontakt!

S ručnikom oko glave Julija je poput sultana sjedila na kauču ispred televizora, uspravnih leđa i dlanova položenih na gola koljena što su provirivala kroz prorez na bademantlu. U to vrijeme, koliko se sjećam, još se zavaravala mišlju da će je svakodnevno pranje kose osloboditi stresa.

– Koga si to dobio? – nepovjerljivo mi se obratila.

– Veleposlanstvo Azerbejdžana u Turskoj – rekoh: – Nemaš pojma koliko sam se namučio…

– Mi moramo ozbiljno porazgovarati – dokinula je moju razdraganost i – da naglasi ozbiljnost situacije – ugasila TV. U takvom smrknutom izdanju podsjećala je na uljene portrete svojih dičnih predaka čija su me smrknuta lica motrila sa zidova njezina stana – na svu tu kamarilu mrtvih apotekara, pravnika i mačekovaca koji su potkopavali moju erekciju, koji su me prisiljavali da razmišljam o smrti i koji, na kraju krajeva, nisu imali nikakve veze s pankom. Krotko sam sjeo u fotelju, već pomalo dresiran za tzv. razgovore otrežnjenja. Julija je pripalila cigaretu i, mršteći se, pogledom ispratila astralno dimno tijelo.

– Vidim, to te još uvijek drži, hm…

– Koje?

– Azerbejdžan, ne pravi se blesav – opomenula me: – Najprije si bio pod dojmom mamine smrti, u redu, to je prošlo. Zatim ti je trebala pošteda za pisanje priča, a sada, odjednom, taj Azer… uh!

– Azerbejdžan.

– Jel ne uviđaš koliko je to već postalo očito? – upitala je.

– Koje?

– Da si totalno nemotiviran za posao, da ti je sve važnije od novinarstva. Pitanje je samo što je sljedeće.

– Ali, dušo, Azerbejdžan je još u povojima!

Nervozno je pućkala, jedva dodirujući usnama filter, što je bio znak da joj misli velikom brzinom protječu kroz glavu.

– Već neko vrijeme pokušavam ti reći da je krajnji čas da se osvijestiš i počneš razmišljati o temama, ali do tebe kao da ništa od toga ne dopire. Kad si zadnji put u redakciju donio neku robu? Koliko je prošlo od one teme o Papi? – Jednom rukom primirila je ručnik koji se počeo odmotavati zbog njezinih naglih pokreta. Zatim je zasićeno uzdahnula i nedopušenu cigaretu slomila u pepeljari.

– Moram osušiti kosu. Imam u devet jedan dogovor.

– Kompanijski brainstorming? – izletjelo mi je, zbog čega se Julija ponovno nakostriješila.

– Ako baš želiš znati, upravo me promiču u uredništvo novih ženskih novina, ali tebi je to ionako glupo i banalno…

– Pa, sama si priznala da sedamdeset pet posto vremena trošiš u zakulisnim igrama po redakciji.

„Turban” joj se sada definitivno raspao na glavi.

– Šta si ti sebi umislio? Da ja uživam biti 24 sata na raspolaganju? – Prstom je upirala u pod i govorila: – Ja nisam spremna ni na što manje od ovih sto kvadrata, a nisi više ni ti, samo što toga, nažalost, još uvijek nisi svjestan. Dosta mi je te ideologije siromaštva koju mi uporno želiš nametnuti! Znaš šta? – Ustala je i pritegnula remen bademantla: – Kad bi bio dosljedan samome sebi, vratio bi se u podstanarske ćumeze koje si tako zdušno napustio čim ti se ukazala prva prilika. – Julija, očito, nije odustala od već otprije poznate priče: – Mama te je možda impregnirala tom lažnom socijalističkom skromnošću, ali kod tebe se to prometnulo u strah. Da, dušo, ti si, potpuno uplašen od života! – Osjećao sam da dosežem onu opasnu točku u kojoj bih mogao izvaliti još neku nepromišljenu opasku koja bi nas uvukla u dublje rasprave o uzrocima moje nemotiviranosti za posao. Julija ih je već neko vrijeme tražila u odnosima u mojoj obitelji i, osobito, na planu moga odgoja o kojemu je sudila na temelju nekih davno iskamčenih poluinformacija. Naravno da sam bio svjestan kako je proširenje tog istraživanja vrlo realna opasnost, prije svega zbog slabog poznavanja materije, ali i zbog Julijine slijepe vjere u vlastitu novinarsku intuiciju. Ovo potonje bilo je najopasnije jer tradicionalno loše podnosi protuargumente; kao mješavina njuha i istraživačkog žara, novinarska intuicija postaje vrlo neugodan mehanizam ako se fiksira na cilj, što je i bio razlog zbog kojega sam jednostavno – zašutio.

Julija je inače snažna, dobro građena ženska u kojoj bi, oni skloniji krhkijim staturama, možda pronašli manjak gracilnosti, a njezinu pomalo oštru narav povezali s viškom muških hormona. Ono u što sam se zaljubio, prije svega, njezino je čisto, sivomaslinasto tkivo koje na jedan vrlo osobit način svjedoči o osvještenom režimu prehrane u djetinjstvu, ali također – ovisno o sezoni – o uravnoteženom izlaganju morskom suncu i planinskom zraku. Uostalom, kažu da je sjaj kose jedan od indikatora duševne vitalnosti. Kada se, nedugo zatim, opet pojavila u sobi i zasjela pred masivno secesijsko zrcalo, njezina svježe isfenirana kosa podsjetila me na idiličnu noć u šumi kroz čije krošnje prosijava milijardu uzbibanih krijesnica. Gledao sam je kako nanosi tekući temeljac jastučićem od vate, brzim, efikasnim pokretima iz zgloba, dok su bočice parfema kloparale na polici ispod njezinih nogu. Zatim je naglo usporila i za trenutak sve je utihnulo, a u ogledalu preko puta bljesnule su njezine bjeloočnice. Sve u svemu, dostajala su dva poteza olovkom u liniji mjeseca mlađaka da joj se pogled zaodjene nekom barskom tamom od koje su me prošli srsi uzbuđenja. Šminku je nanijela više-manje rutinski, namazavši trepavice posebno profiliranom četkicom, dok je nanos na srcolikim usnama bio voštano blijed – primjereniji, rekao bih, ljetnom izdanju. Provjerila je zatim lijevi pa desni obraz i oblačići pudera prhnuli su prema svjetlosti priručne lampe. Nedvojbeno, bio je to odraz zrele žene u delikatno plavom kompletu s jedva vidljivim zlatnim prugama. Na visokim potpeticama preko kojih su elegantno padale široke nogavice, Julija je djelovala spremna za akciju. Rukom je prebacila kosu s jedne na drugu stranu i ovlaš je poprskala lakom; dok su joj se bujni pramenovi vraćali na mjesto, žacnula me oštrim pogledom, preko ramena: bilo je to nešto nalik bljesku munje u mirisnoj tami.

* * *

Nekoliko pokušaja da se vratim u igru završilo je gotovo katastrofalno. Najprije sam objavio da Croatia Airlines obustavlja sve komercijalne letove prema moru, što je izazvalo veliku pomutnju u prometnom sektoru. Samo tjedan poslije ponovno sam se koprcao u zamci neprovjerenih informacija, ustremivši se i ovaj put posve bezrazložno na jednog drugog domaćeg magnata, na Croatia osiguranje, napisavši kako ta kuća iznimne tradicije i povjerenja ukida isplate svojih premija za ukradena vozila. Big Chief me bez razmišljanja poslao na godišnji odmor.

Prisilni odmor proveo sam u Vinkovcima, uglavnom na ljetnoj terasi caffè bara Mokra kifla. Oko grada, sjećam se, tinjali su divlji deponiji pa je sunce dopiralo kroz kužnu sumaglicu sporije nego inače, s malom odgodom. Društvo mi je pravio Mario Križanović, stari prijatelj i vlasnik Mokre kifle. Iako je bilo očito da lokalu ne ide baš najbolje, Mario je nakratko zaboravio na svoje nedaće i u cijelosti se posvetio mome slučaju.

– Čoveče, pa kud baš u Azerbejdžan? – čudio se on: – Što te toliko privlači u tu trusnu regiju? – Moram priznati da mi je njegova izbočena donja čeljust ulijevala stanovito povjerenje i dok je govorio (a uglavnom je to i činio) osjetio sam gotovo očajničku bliskost s tim tipom čije su jajoliko lice obrubljivali tanki, koso rezani zulufi, neobično nalik mojima. Svoj nizak rast kompenzirao je oštrim gringo-pogledom od kojeg je ženama zastajao dah, a među muškarcima budio lažne nade u životna uzbuđenja. Nosio je otkopčane košulje i puštao rijetke šiške da mu padaju na oči. Želio je biti mastan, masniji nego što objektivno jest, i sve je na njemu, osim prorijeđenog vlasišta, podsjećalo na jučerašnjeg junaka koji se grozničavo drži naslijeđa prohujale epohe.

– Ne budi lud – gorljivo me uvjeravao: – Pa tamo još nitko nije išao ako nije morao! – Sada uviđam da je Mario bio potpuno u pravu. Kako mi je uopće ta država pala na pamet – to mi je još i dan-danas enigma jer je sasvim sigurno bilo i sretnijih rješenja. Sjećam se samo da mi je u tom trenutku trebalo nešto daleko, zapostavljeno i neatraktivno – neko mjesto na kojemu bi me, barem zakratko, progutao zaborav. Imao sam neodgodivu potrebu da nestanem i vjerojatno je to bio razlog zašto sam tolike nade polagao u Azerbejdžan, državu s kojom Hrvatska nije imala diplomatske odnose. A opet, bila je to otežavajuća okolnost; njihovo najbliže predstavništvo nalazilo se u Turskoj. Grozničavo sam okretao taj složeni telefonski broj – kao da mi gori pod petama – ali engleski azerbejdžanskih diplomata bio je vrlo ograničen. Pokušao sam i na ruskom; nisu reagirali. Zatim sam se opet, obazrivo i bez nagloga reza, vratio na engleski, pun komplimenata njihovoj zemlji. Odnekud sam izvukao i Zaratustru koji je, navodno, propovijedao baš po Azerbejdžanu. U trenucima zanosa pokušavao sam ih uvjeriti da bih, kao iskusan novinar, možda mogao unaprijediti identitet njihove zemlje. Imao sam svakakvih ideja na umu: turističku turu pod radnim nazivom „Zaratustra u Azerbejdžanu – putovima Nadčovjeka”. Predlagao sam Nietzscheov lik na novčanici, lanac brze hrane u kaspijskom priobalju s prepoznatljivim logotipom Zoroastera, neku vrst „Zoroburgera za nadljude” (taj me promidžbeni slogan još uvijek pomalo proganja). Pa ipak, nakon nekoliko ostvarenih kontakata, stekao sam dojam da osoblje ambasade ne doživljava ozbiljno moje očajničke vapaje za gostoprimstvom.

Posljednjih nekoliko razgovora obavio sam iz Tatinog stana u Vinkovcima, dakako, pretvarajući se da vježbam engleski s Julijom preko telefona, a zatim su me zamolili da ih više ne zovem. Tada sam napokon shvatio da gubim vrijeme.

Osim toga, morao sam hitno natrag u Zagreb jer su zahtjevi za milijunskim odštetama zbog mojih tekstova zaprijetili uništenjem naših novina. I tako sam, umjesto u samozaborav Azerbejdžana, krenuo na tu ponižavajuću turneju po ovalnim uredima najvećih hrvatskih poduzeća. Skrušen, manji od makova zrna, pisao sam demantije samoga sebe – duge samooptužujuće pamflete u kojima sam prokazivao vlastiti pristup poslu i svoje nesumnjivo mračne namjere, proizišle iz prizemnog senzacionalizma. Pisao sam ih, sjećam se, na rubu stola pod paskom razjarenih šefova za odnose s javnošću – ojađen, skrhan, diskreditiran… Čekajući ovjeru svojih samokritika u jednom od poslovnih nebodera, gledao sam kako poda mnom, u noći, svjetluca velegrad sa svojim tajnim aktivnostima koje je tek trebalo raskrinkati. Posla je zapravo bilo napretek, a ja sam osjećao samo umor i nemoć pred tim obiljem potencijalnih afera i skandala i već sama pomisao da bi sva ta prljavština trebala proći kroz mene kao kroz kolektor ispunjavala me dubokom tjeskobom.

* * *

Moja profesionalna kriza nastavila se tijekom jeseni i zime 1998., ali se u međuvremenu dogodila jedna dobra stvar. Knjiga kratkih priča izišla je početkom listopada, istina, nakon što sam već počeo gubiti vjeru u taj rukopis. Na određeni način moglo bi se reći da me pomilovala sreća jer mnoge je pisce, a osobito pjesnike, zrela životna dob zatekla u „čekaonici za vječnost”, naravno, bez objavljene knjige. Tih godina izdavači su na razne načine mučili mlade autore. Obično su ih tjerali da im ližu guzice po književnim kružocima i koji put, u znak poštovanja i dobre volje, vlastoručno okreče stan. Moj se zadovoljio taktikom višemjesečnog držanja u nekoj vrsti psihološkog moratorija, uvjeravajući me kako prava literatura mora izdržati kušnju vremena. Bio je to jedan od onih sumnjivih plivača u žabokrečini tuđmanizma koji je sve nakon Krleže u domaćoj literaturi smatrao najobičnijim smećem. Ubrzo sam pred njim počeo osjećati krivnju što sam se uopće drznuo pisati. – Kakav bezobrazluk! – optuživale su me njegove sitne oči trgovačkog putnika. Uostalom, svaki put kad bi posegnuo u svoju crnu torbu, mogao sam očekivati da izvuče nepopunjeni nalog za hapšenje i dugo mi je trebalo da shvatim kako se od mene očekuje novac za objavljivanje knjige. Ali više od toga iznenadili su me prilično mali troškovi tiskanja koje jedva da sam osjetio na svojoj mjesečnoj plaći. To je vjerojatno i bio razlog zbog kojega sam u jednom trenutku pomislio kako će moji prvi dodiri s književnošću proći bezbolnije nego što sam se uopće mogao i nadati. Naposljetku, imao sam knjigu u rukama, a da nisam ni umočio četku u kreč!

– E pa, dečko moj… – rekao sam samome sebi, gledajući svoj odraz u Julijinom ogledalu: – Koliko je prošlo od onih dana kada si očajavao zbog svojih bucmastih obraščića i lošeg tena, pun optužbi protiv najbližih zbog neosviještenog pristupa kuhanju? – Uza sve, pratila me i ta zebnja da bih mogao potpasti pod ono što etnolozi nazivaju „tipičnim izdankom jednog podneblja”, iako je, s obzirom na veliko miješanje stanovništva, moja rodna regija trebala biti napučena lijepim ljudima. Ali pitanje je: koga su naseljavali? Dovoljno je da pođem od sebe. Moje pretke s majčine strane dotjerala je carica Terezija iz Zakarpatja sredinom 18. stoljeća, a današnji ostaci te manjine prednjače u niskom rastu, debljini i bolestima krvnih žila. Svaki posjet tim rođacima po njihovim zabitim selima uz državnu granicu redovito bi me ispunjavao zahvalnošću prema pokojnoj Mami zbog njezine odluke da se pomiješa s gorštačkim faktorom preko Tatine nasljedne linije. To mi je dalo prihvatljivu visinu i uzak struk, no ten je, čini se, ostao vezan uz Zakarpatje. Što se pak kose tiče, nisam bio posve razočaran; usprkos prognozama o ranom ćelavljenju, moje vlasište još je uvijek odražavalo zadovoljavajući status quo i činilo se da bih se mogao dokopati četrdesete sa šiškama na očima. Ipak, ono na što sam se uvijek mogao pozvati bila je ta snažna komponenta tirkiznozelene nijanse u očima – nijanse u kojoj je Mama, u trenucima nadahnuća, pronalazila fatalni odjek staroga Orijenta.