Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović

5.

 

Te večeri vratio sam se u stan i pod dojmom posljednjih događaja spremio svoje stvari u kofer, ali ujutro, umjesto na željezničkom kolodvoru, osvanuo sam u Željezničarskoj koloniji, montažnom naselju uz prugu. Dan je bio tih i pepeljastosiv i činilo se kao da svoje postojanje duguje nekom odavno potkupljenom birokratskom aparatu. Dospjevši na križanje Industrijske i Hrvatskih žrtava, ušao sam u neupadljivu voćarnicu, vođen nekom mutnom idejom o latentnom nedostatku vitamina u organizmu.

Unutra je trajala vrlo žučna rasprava između dvojice muškaraca. Jedan od njih, tipična indonezijska fizionomija – okrugao, taman i kosook – nikako nije mogao pristati na prodavačeve tvrdnje da prosječna širina odraslog konja varira između 70 i 110 centimetara. Prepirka je bila u punome jeku i slab poznavatelj konja, poput mene, mogao je lako podleći naizgled preciznim brojkama koje su frcale na sve strane. Iako šutljiv, najdojmljiviji mi je bio „treći čovjek” u plavom radnom kombinezonu s nevjerojatno sitnom glavom u odnosu na ostatak trupa, ali čak i više od tog fizičkog nerazmjera pažnju su mi zaplijenile njegove duboke bore koje su se poput virova širile u koncentričnim krugovima, prijeteći da progutaju lice. Moje višegodišnje kretanje među malim, običnim ljudima naučilo me da za svako područje postoji autoritet, a novinarski njuh govorio mi je da je to baš taj čovjek sa sitnom glavom koji je naizgled nezainteresirano listao časopis Sam svoj majstor.

Da, sitnoglavi će presuditi, pomislio sam, osjećajući se uvučen u raspravu o širini konja, ali ne kroz sebe, nego kroz tog mučaljivog tipa sa zagubljenim licem čije su živahne oči skakutale po nacrtima za stelaže i viseće kuhinjske elemente. Kada je najzad progovorio, koljena su mi klecnula. Glas mu je bio dubok, dostojan pučkog arbitra. Rekao je: – Standardna širina prosječnog odraslog konja iznosi osamdeset sedam i pol centimetara, ne računajući belgijskog radnog koji ispada iz standarda. – Uslijedio je muk; Indonežanin i prodavač voća oborili su poglede, a sitnoglavi je nastavio dostojanstveno listati časopis Sam svoj majstor. Iskoristio sam stanku kako bih privukao prodavačevu pažnju i zatražio kilogram naranči; iako mi je u utrobi kuhalo, nešto mi je govorilo da svakako trebam očuvati hladnoću slučajnog kupca.

 

Kuću Umornoga prepoznao sam po zaokruženom slovu A na, čini se, zauvijek spuštenim roletama. Njegova minijaturna mama zvana Beba izvila se na prstima kako bi me privukla na svoje bujne grudi. Izljubili smo se. Beba je uvijek bila srdačna sa sinovim prijateljima, iako mi se činilo da sam joj upravo ja nekako najviše prirastao k srcu. Osim toga, bila je Mamin tip ženice, ne toliko stasom koliko gestama, mimikom i izrazom trajne brige na licu – tim pečatom podneblja. Ali, već u lođi, oslobodivši se na brzinu pregače, dvije male suze skotrljale su joj se niz oble obraze.

– Šta se to dešava, ne svanulo im nikad više? Pa i tebi su, dete, okice na rezervi!

– Pustite to – rekoh.

– Kaki su vas to dušmani dovatili? Jel milicija zna šta se radi? Jel ih ko obaveštava?

– Nije tako strašno kao što izgleda, puno radim u posljednje vrijeme…

Nepovjerljivo je zaškiljila, uostalom, kao i Mama kad bi procijenila da muljam: – Da, da, nije lako u Zagrebu. Kapitalizam, to si teo da kažeš? Ne bi verovao, čak i ovde se oseti… A jesi vidio na šta on sliči? Bože mili, oni dušmani na železnici još će da mu dadu otkaz.

– Zašto bi mu dali otkaz?

– Jutros uopće nije išo na poso, a neće da ide kod doktora po doznake.

– Gdje je?

Mahnula je glavom i progutala knedlu.

– Celo jutro leži u sobi i traži da mu kuvam kamilicu.

– Ovo je za vas – predao sam Bebi vrećicu s voćem i nježno je zaobišao.

 

Umorni je ležao u polumraku, djelomice odjeven i s tankom gazom preko očiju. Zrak u sobi bio je zasićen mirisom kamilice, a iz kazetofona pokraj kreveta kuljao je ponešto zamagljen, ali itekako uznemirujući „Straight to hell, boy”. Kad sam mu prišao, za trenutak je maknuo gazu i blago mi se nasmiješio. Kapci su mu bili u gorem stanju od mojih, ako tako mogu reći – posve crni, čak i bez natruha ljubičaste nijanse. S grižnjom savjesti pomislio sam na svoj spakirani kofer u stanu.

– Sjedi – rekao je i vratio oblog na oči. Zvučao je vrlo prisebno, zbog čega sam odahnuo i mirnije zauzeo mjesto u maloj fotelji nasuprot njemu.

– Kako si?

– Ide na bolje – reče: – Jesi već bio u Kifli?

– Idem ravno od kuće.

– Mislim da ću popodne biti spreman za happy hours

– Nemoj – rekoh: – Odleži barem jedan dan u komadu. Snaći će se oni i bez tebe.

– Ne smeta ti ako zadržim gazu na očima? Nikako da mi se glava stabilizira.

– Samo je zadrži, nego… jesi u stanju razgovarati?

– Ih, sad sam ko grom, samo da se još malo centriram. Mario mi je rekao da sam sinoć nešto buncao, jel istina?

– Da, vrlo lijepo si opisao Strizivojnu.

– Znaš, naknadno sam se sjetio da su to cijelo vrijeme pjevušili Blizanci dok smo se vozili u autu… – Podmjestio je jastuk pod leđa i zauzeo polusjedeći položaj: – Inače, o samom Regionalnom skladištu nemam ti što posebno reći: obična hala, kao nekakav prodajni lager s izloženim primjercima sigurnosnih brava, čak fino uređen, onako prozračan i svijetao s fontanom oko koje kruže anđelčići od gipsa i…

– A procedura?

– Slična je kao u podrumu, s tim da te vraćaju k svijesti, pa onda krećeš iznova… Kažu, nismo džabe trošili gorivo do Strizivojne da nam odmah odustaneš. Druga novotarija je ta igra s bijelim papirićima, nešto kao uvod u proceduru.

– Igra s papirićima?

– Da, da, zove se „Čika Mika izgubio bika”.

– „Čika Miku” si spominjao i u pjesmi – prisjetih se.

– Bila je to nekad vrlo popularna igra, naročito među djecom i starijima…

– Ne, ne sjećam se.

– Nema veze, lako se uči. Sve što je potrebno jesu četiri igrača i četiri papirića. Na svakom od njih napisano je po jedno ime od četiri postojeća lica, dakle, Čika Mika, Žandar, Lopov i Sudac. Papirići se preklope, izmiješaju i bace pred igrače na stol. Svatko uzima po jedan, otvara ih, ali tako da ostali ne vide što piše na njima. Onaj tko izvuče Čika Miku, naglas govori: „Čika Mika izgubio bika, sa dva oka i tri roga, sumnjam, sumnjam na tog i tog”. Drugim riječima, traži sumnjivca.

– Dakle, Čika Mika bi trebao pogoditi tko je Lopov.

– Jes.

– A što ako pogriješi?

– E, jebi ga, onda Sudac presuđuje Čika Miki. Kazne su obično marcole.

– Mogao sam i mislit – rekoh: – I? Kako si prošao?

– Valjda ti ne moram crtati – napomenuo je pomalo iziritiranim tonom.

Iz nekog razloga želio sam što prije prijeći na stvar. Utišao sam zvuk na kazetofonu i prignuo se prema njemu.

– Čuj, Umorni, ne bih želio unositi malodušnost u redove, ali jel se tebi ne čini da je sve skupa otišlo malo predaleko?

– Kako da ne – Umorni se odmah složio: – Nikada nisam ni pomislio da će nas snaći ovako nešto… Pa mi smo barem bili jedna pitoma generacija! Ali, čuo si šta Mario kaže, Crkotina samo što nije došao.

– Ah, Crkotina, Crkotina! Ja uopće ne znam tko je taj tip, ali svejedno, nisam čak siguran da je to rješenje.

– Izgleda, on stvarno nije likvidirao onu babu iz Male Bosne – rekao je pun optimizma.

– Nije stvar u tome, Umorni, meni se čini da će ovo dalje napredovati, s Crkotinom ili bez njega. Tko zna šta je Dondur još kadar smisliti, eto, sad je već objedinio sigurnosne brave i „Čika Miku”, a i pitanje je u kojem će se smjeru razvijati plesni tečajevi.

– Istina.

– Valjda ti je jasno da se radi o nekoj vrsti psihološkog rata.

– Iako sam završio ŠUP, toliko glup nisam – jetko je opovrgnuo.

– Osim toga – nastavio sam – i Mario mi je priznao kako ima dojam da je Dondur, ili Veldžonja, kako se već predstavlja, dio nečeg puno šireg, da nije sam u cijeloj ovoj priči, ako znaš na što mislim?

– Bogami, ti baš nemaš visoko mišljenje o meni. Naravno da nije sam, radi s Blizancima.

– Lako za Blizance, Umorni, problem je u onim nevidljivim…

Malo je odigao glavu s jastuka: – Na šta ciljaš?

– Samo ti želim reći da nisam siguran jesmo li dorasli svemu ovome.

– Čemu? – upitao je i maknuo gazu s očiju: – Čemu to nismo dorasli? – Okrenuo se na bok prema meni i rukom podbočio glavu. Iako su mu zjenice bile gotovo u mraku, bilo je jasno da me uspijeva vrlo dobro vidjeti čak i kroz te male proreze na očima.

– Sjećaš se Slobe Akinetona? – napokon je upitao.

– Pa jel taj još živ? Ja sam čuo…

– Življi nego ja – prekinuo me. – Samo da ga vidiš otkad se vratio iz komune! Obrazi kao dvije jabuke, čak se i u guzici popravio… Ali nešto sam ti drugo htio reći o Slobi. Otprilike prije mjesec dana došao mi je s otprilike istom takvom pričom kao i ti, iako situacija još ni izbliza nije bila tako komplicirana. Sjedio je baš tu gdje ti sada sjediš i dva sata mi je iznosio svoje razloge zbog kojih se želi povući iz Kifle, iako smo sve to mogli obaviti u dvije minute! Rastali smo se kao najbolji prijatelji, pa čak i sada povremeno svrati na čašicu razgovora. Prema tome, nema potrebe da ti i ja sad izgubimo dva sata! – Umorni je isijavao gordom vjerom žrtve, zbog čega odjednom više nisam bio siguran trebam li ga žaliti.

– Griješiš, Umorni, ja nisam ovamo došao cmizdriti.

– Nego? – Iznaći neko drugačije rješenje nego što je angažman tog Crkotine…

– Gledaj – rekao je neobično staloženo: – Što se tiče Crkotine, on bi mogao naći svoje mjesto u obrani Mokre Kifle samo ako i mi ostali damo sve od sebe, naravno, na onim poljima na kojima smo najbolji. Od tebe, naprimjer, nitko ne očekuje da plešeš, nego da se aktiviraš na svom području.

– Kako to misliš „da se aktiviram na svom području”?

Osmjehnuvši se koliko mu je to stanje dopuštalo, Umorni je objasnio svoju misao: – Kao novinar, kako drugačije – rekao je. Iako su u sebi nosile prizvuk dječačke prostodušnosti, te njegove riječi nosile su u sebi nešto teško podnošljivo; one kao da su blokirale i ono malo preostalog prostora za moj častan uzmak i, povrh svega, načele pitanje mog profesionalnog angažmana oko Mokre kifle. U tome je bila njihova kobnost. One su me natjerale da se još jednom iznova osvjedočim koliko smo moja profesija i ja čvrsto prožeti, kao par sijamskih blizanaca koji – premda već iscrpljeni – još uvijek nalaze snage za uzajamne podvale. Sjećam se s kolikom sam čežnjom pogledao na željezničarsku uniformu što je visjela na vješalici pri ormaru i, ako sam ikada poželio da budem željezničar, onda je to bilo u te dvije-tri minute koliko mi je trebalo da probavim riječi koje je Umorni tako nevino izrekao.

 

* * *

U danima koji su slijedili plesni tečajevi nastavili su se u pravilnim ciklusima, od happy hoursa do happy hoursa – kao da se ovom dosljednošću nastojao ubrzati psihološki slom polaznika. Sam repertoar uglavnom je ovisio o Dondurovu raspoloženju; u posebno turobnim trenucima inzistirao je na ritmovima južnih podneblja, na sirtakiju, rumbi i flamenku, rjeđe na tangu, iako je dosta sadizma pokazivao forsirajući ča- -ča-ča i polke. Naravno, bilo je tu i obilje tamburaškog drmeža te vojne limene glazbe uz koju su Mario, Paleka i Umorni lupali strojevi korak, kao na privatnoj vojnoj paradi, svladavajući iz dana u dan sve više plesnih koraka pod paskom puškomitraljeza.

Logično je da se u takvim okolnostima život u lokalu postupno povlačio u dubinu, u skladišnu prostoriju koja je svojom izdvojenom pozicijom ulijevala kakvu-takvu sigurnost. Osim toga, ondje je postojala i direktna veza sa stražnjim dvorištem Mariove kuće što je, u konačnici, otvaralo mogućnost za uzmak kroz bašče i neka napuštena građevinska zemljišta iz ambicioznih sedamdesetih. U nekoliko navrata happy hours me zatekao upravo u skladištu, gdje sam, pritajen, osluškivao zlokobne taktove što su dopirali iz kafića. Bili su to iznimno rastrzani sati; u jednom trenutku zapitao bih se što ja uopće radim u ovoj podrumskoj depandansi – među gajbama, praznim bocama i instalacijama u staroj paučini – no već sljedeći glazbeni broj u meni bi pobudio nešto veoma nalik sućuti i pomisao na Marija, Paleku i Umornoga kako stoički podnose poniženja na plesnom podiju bila me u stanju ispuniti ogorčenjem, ali i željom da se aktivno uključim u obranu nečega što je u svakom slučaju nadilazilo skučene ugostiteljske ambicije.

Jednog od tih dana telefonom sam se obratio Juliji za savjet. Nakon što sam joj ukratko predočio problem u vezi s Mokrom kiflom, njezina suzdržana reakcija blago me iznenadila; nije ju impresionirao ni puškomitraljez u kafiću, a na spomen marcola kao sredstva prisile, ironično je napomenula da novine u kojima radim moraju voditi računa o prosječnom ukusu naših čitatelja.

– Ali… – nakratko se zamislila: – Možda bi se nešto dalo učiniti kad bismo imali jedno mrtvo tijelo? Ili barem nekoga pri vrhu spiska ICTY-ja koji iz hobija provodi džihad nad pankerima? – Nažalost, morao sam je razočarati: u tom trenutku jedino čime sam raspolagao bili su jedan bivši nastavnik glazbenog s dvojicom pomoćnika, podrum i ples u vrijeme happy hoursa.

– Zašto ne počneš napokon razmišljati na novinarski način? – upitala me glasom punim prijekora, podsjetivši me da je mržnju samu po sebi jako teško prenijeti na papir.

– Osobito mržnju prema nečemu što je faktički mrtvo – rekla je, očito, aludirajući na pank. Nisam joj imao srca proturječiti, možda i zbog toga što sam predobro znao koliko je stresno postaviti na noge posve novu redakciju – bez odgovarajućih kadrova i s unaprijed skresanim budžetom – na mladom i ćudljivom tržištu punom nerealnih očekivanja. Prolazila je kroz jedno užasno razdoblje i oči cijelog izdavačkog poduzeća bile su fokusirane na nju. Svjestan položaja u kojemu se nalazila, odlučio sam prešutjeti svoju umiješanost u cijeli slučaj, procijenivši da bi je briga za mene samo dekoncentrirala ili, što je možda još gore, odvukla od primarnog posla u novim ženskim novinama. Naposljetku, i nisam bio posve obeshrabren našim razgovorom: Julija je pristala razgovarati s Big Chiefom o prijedlogu moje teme, jasno, pod uvjetom da se što prije nacrtam u Zagrebu i prionem na konkretni posao. Spomenula je moj skori rođendan, ali i da je cijela redakcija već na rubu strpljenja.