Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović

10.

Saslušavanje Paleke bilo je mučan posao koji je Crkotina u cijelosti preuzeo na sebe. Najprije ga je pred fajront priveo u skladište i ondje, u izolaciji, započeo obradu. Moj zadatak sastojao se u osiguravanju terena oko kafića, a Umorno Oko držao je odstupnicu kroz stražnje dvorište. Mario je pak ostao u kafiću, Crkotini pri ruci. Vjerojatno sam satima kružio sablasnim rajonom između Baljutakija i Genscherove. Noćna vedrina snizila je temperaturu ispod ništice i već nakon dva ili tri kruga silazio bih u Kiflu, gdje je na šanku bila boca Jim Beama koju nam je Mario velikodušno stavio na raspolaganje.

U praskozorje Crkotina se napokon pojavio u kafiću. Njegovo ispupčeno čelo zadovoljno se zarilo pod halogenskom svjetiljkom iznad šanka.

– Sve je priznao – objelodanio je i glavom pokazao prema skladištu: – Čak i to da se spremao podmetnuti plastični eksploziv u kafić, zamisli – obraćao se Mariju koji je, izbočene čeljusti, odmahivao glavom u nevjerici. Crkotina je zatim nagnuo iz boce i obrisao usta vanjskim dlanom. Nije mi se svidio iskričav sjaj u očima istražitelja, a osobito ne način na koji se požalio na svoj uništeni pulover, kočopereći se mrljama krvi po rukavima.

Pohitao sam u skladište i među razbacanim gajbama pronašao Paleku. Ležao je na starom gunju, zabačene glave, naizgled bez svijesti. Sprave za istragu – bokser i mjerač za žestoka pića – spokojno su počivali na radnom stolu. Prišao sam i prislonio dlan na srce, ali miris svježe krvi odjednom mi je potaknuo stravičnu mučninu. Uspio sam, međutim, iskašljati tek slabašan mlaz žućkaste tekućine.

– Mamina maza ne podnosi krv! – Čuo sam taj otrovni komentar. Bio je to Crkotina. Raskoračen iznad Paleke, promatrao me svojim užarenim zjenicama.

– Ajde, hvataj ga! Vani već grakću vrane. – Kud ćemo s njim? – jedva sam uspio oblikovati pitanje.

– Da se mene pita, ja bih znao kamo, ali ovako – u kombi pa pred njegovu zgradu, istovar. Neka se uvuče ženi u krevet kako zna i može! – Prolio je ostatke mineralne vode po Palekinu licu. Ovaj se trgnuo – kao iz lošeg sna – i automatski zauzeo položaj fetusa. Počeo je nešto mrmljati kroz gvalje krvi u ustima. Prignuo sam se i osluhnuo.

– Na tržištu…

– Paleka, jel ti dobro?

– Na tržištu… se pojavio… treći…

– Miro, o čemu to pričaš?

– Treći… proizvođač lokota… na tržištu se… pojavio… treći… proizvođač… – Bilo je jasno da bunca, no dok je otvarao usta, usporedo s njima zijevala je i razrezotina ispod njegova oka. Lice mu je bilo poput reljefnog prikaza gorske Hrvatske u ranu jesen, ali na mene je najjači dojam ostavila gornja usnica koja je mlohavo vibrirala iznad cvokotavog zubala.

– Šta si mu to uradio, kasapine? – nisam se mogao suzdržati da ne priupitam Crkotinu koji je već primao Paleku za tenisice.

– Ništa mu nije, žilav je to momak.

Staroga frenda pažljivo sam objema rukama uhvatio pod pazuha, iznenadivši se zapravo koliko je lagan. Pa ipak, dok smo ga iznosili, njegova mi je glava nekako dospjela između bedara i morao sam se dobrano raskoračiti kako bih je oslobodio iz svog međunožja. U taj zao čas Paleka je otvorio oči i pogledi su nam se susreli. Iznenada sam osjetio kako me preplavljuje val srama i kukavički skrenuo pogled u stranu.

Izišli smo u stražnje dvorište. Na istoku već je tinjala hladna svjetlost, a još sanjivi avlijaneri tek su pročišćavali svoja grla. U parkiranom kombiju Umorni je, međutim, bio u dubokom snu. Crkotina mu je zarežao na uho i Umorni se, preplašen, počeo opravdavati kako je mislio samo malo „zaklati sovu”. Uto je stigao i Mario i pomogao nam smjestiti Paleku na sjedalo.

– Vjeruj, nije bilo druge – priopćio mi je Mario dok je obilazio kombi. Pošto je sjeo za volan, nekoliko trenutaka držao je vrata kombija otvorena i pogledavao na prozore okolnih kuća.

– Morao sam odnekud početi – naposljetku je zaključio i zalupio vratima. Te Mariove riječi odnekud kao da su mi bile poznate, ali bučan dizelski motor odvratio me od pokušaja da mu kažem u lice sve ono što mi je te noći ležalo na srcu.