(1) Ovaj naslov nagovještava katastrofu. Ovaj naslov je dobar.

(2) Dakle, otvaram prostor za neukusni ispad. A kada su u pitanju neukusni ispadi, za koje iskreno vjerujem da su najgora vrsta ispada uopće, nisam u stanju zamisliti nešto što može nadmašiti citiranje samoga sebe. Ipak, mislim da bih prije samog ispada trebao neke stvari raščistiti. Kao prvo, moram priznati da gajim nekakvu sklonost prema razmišljanju o stvarima kao takvim. Kao drugo, moram priznati da ne znam ništa o tome koliko je to uobičajen i rasprostranjen način gubljenja vremena, ali sam siguran da je u mom slučaju to jedan od razloga, ako ne i najvažniji, zbog kojeg sam jedva diplomirao. Kao treće, da stvar bude gora, ne samo što razmišljam, nego ta svoja razmišljanja uobličujem i stavljam na papir. Nemojte nikada raditi takvo što: prije nego postanete svjesni što se zaista događa, uhvatit ćete se kako obijate pragove raznoraznih redakcija književnih časopisa, u kojima se uglavnom pije rakija i sluša Zdravko Čolić ili, u najboljem slučaju, David Gray, a ne Spiritualized, Grandaddy ili Mercury Rev, kako ste od jedne redakcije književnog časopisa očekivali.
A sada ispad: svojedobno sam napisao pjesmu u prozi u kojoj sam odgovorno izjavio da “znam da je jutro najmanje neizvjestan dio dana”. Glavni razlog zbog kojeg ovo sada ističem jest taj što sam se u međuvremenu uvjerio da je to uglavnom tako. Bilo kako bilo, ovo sve skupa ne bi imalo nikakvog smisla da ne mislim progovoriti o onom slučaju kada nije tako.
Osjećam kako je pravi trenutak da izjavim kako danas “znam da je jutro najmanje neizvjestan dio dana – ako imate sreće“.

(3) Budući da mi nedostaje još pola kartice da bih ostvario ono što sam namjeravao (i ono što naslov najavljuje), a o ovome stvarno više nemam volje pisati, ponudit ću tekstualni sadržaj dva kadra iz filma Day for Night Françoisa Truffauta, koji se mogu shvatiti i ovako i onako, iako mislim da bi bilo puno bolje ako se shvate ovako.
1.
“Jesu li žene čarobne?”
“Nisu. Kao ni muškarci. Kaže li ti neka žena da je poznavala sjajne ljude, to samo znači da se mnogo ševila.”
2.
“Vrati se u sobu. Čitaj scenarij, još malo radi i pokušaj zaspati. Ne budi glup. Dobar si glumac. Ničiji privatni život nije savršen. Na filmu je sve skladno. Nema prometne gužve ni praznog hoda. Zbivanja teku glatko, kao što noću jure vlakovi. Ljudi poput nas sretni su samo snimajući filmove. Računam na tebe.”

(4) Za one koji nisu s njim upoznati, slijedi kratak uvod u Garmlichev efekt.
U jednoj epizodi South Parka, Bog Cartmanu naredi da osnuje boy band i zaradi deset milijuna dolara (tako barem Cartman tvrdi). Budući da ima problema s provedbom Božjeg plana, obrati se Chefu za pomoć. I Chef mu objasni da se boy bandovi ne bave glazbom, već da njih stvaraju korporacije radi ostvarivanja profita, koristeći pritom Garmlichev efekt. Cartman, naravno, pita što je Garmlichev efekt. Chefov odgovor glasi, citiram: fizikalni zakon koji kaže da ako jedna cura vrišti za nečim, tada će i sve druge cure početi vrištati, i taj vrisak će rasti eksponencijalno, do trenutka dok u krugu od pet milja ne zavrište sve cure.