Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave | Krešimir Pintarić

LIMENA GLAZBA

Bila je to najveća i najunezvjerenija gomila koju sam u životu vidjela. Istini za volju, moram priznati da u životu i nisam vidjela puno toga. U svakom slučaju, bilo mi je drago što sam cijeli prizor promatrala izvaljena u kolicima. Moji roditelji i moj brat nisu bili ni približno te sreće.

Iskreno govoreći, nisam čak ni bila sigurna što su radili roditelji budući da su mi stajali iza leđa. Zato sam vrlo dobro vidjela što je radio brat: u ruci je držao nekakvu zastavicu, nesigurno mahao njom, propinjao se na prste i ogledao oko sebe. Htio je izgledati kao da zna što radi, ali se po njegovu pogledu moglo sasvim lijepo vidjeti da mu je kao i meni bilo jasno što se događa. On to, naravno, nikada ne bi priznao. Gotovo mi ga je bilo žao. Trudio se izgledati uzbuđeno kao i odrasli, ali mu to nije polazilo za rukom.

Kad bolje razmislim, i nije mi ga bilo žao. Bio je prevelik sadistički gad da bi tek tako probudio sažaljenje u meni.

Pokušala sam u nekoliko navrata skrenuti majčinu pozornost na tu stranu bratova karaktera, ali bez ikakva uspjeha. Recimo, lijepo bih joj zagugutala: “Ovaj idiot me štipa, stavlja svoje odvratne prste u moj nos i unosi mi se u lice i slini po meni kad god me ostavite nasamo s njim”. Njezin bi odgovor, primjerice, bio sljedeći: poljubiti me u čelo, brata pogladiti po glavi i dati mu lizalicu. Na to bih počela urlati od bijesa pa bi se majka potrudila utrpati mi dudicu u usta.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja pomislila sam da mi je majka retardirana pa sam pokušala s ocem. Ispostavilo se da je to podjednako katastrofalan gubitak vremena. Recimo, na moj jasan i nedvosmislen zahtjev za pravdom samo bi me pogledao i otišao se u dvorište igrati s bratom. Dobro bi se zabavljali, potpuno me ignorirajući. Pokušala bih im pokvariti zabavu urlanjem pa bi me otac podigao i odnio majci. U trenutku kad bih shvatila da to nošenje nije izraz ljubavi i brige nego pokušaj da me se otarasi, počela bih ga udarati rukama i nogama ili bih ispustila poveći mlaz sline na njegovo rame.

Roditelji! Da me ne hrane i ne čiste i da mogu hodati, već bih odavno bila napustila to stanište debila.

Oko nas je, dakle, bila gomila odraslih s nešto djece, okrenutih u istom smjeru. Temeljito sam se dosađivala gledajući nepoznate noge ispred sebe. Onda sam pored nas ugledala jednu sasvim normalnu osobu. Zijevnula sam: “Kakva dosada!” Potvrdila je to jednim podužim zijevom. Pogledala sam je suosjećajno i zagugutala: “Odrasli!” U znak slaganja napravila je solidan mjehurić od sline.

U tom se trenutku prolomio pljesak i oduševljeni uzvici. Nalet ljubomore me obuzeo i na trenutak sam izgubila nadzor nad sobom. Proderala sam se: “Hej, nije to ništa, čekajte da vidite moj!” Nekoliko sam sekundi skupljala slinu, a onda napravila jedan od najboljih mjehurića od sline u ovom dijelu svijeta. Kad je pukao, zadovoljna, ponosna i mokra osvrnula sam se oko sebe. Nitko, ali baš nitko nije gledao u mom pravcu. To me razbjesnilo pa sam počela urlati. Majka se sagnula, obrisala me i tutnula dudicu u usta. Onda se podigla i nastavila pljeskati. To me umalo dovelo do ludila.

Moj bijes je naglo splasnuo jer me preplašio neljudski glas koji je nadglasao pljeskanje i povike gomile. Nekako je čudno odzvanjao. Iako mi se činilo da svaku riječ čujem po pet puta, nisam uspjela razumjeti niti jednu od njih. Potražila sam objašnjenje od jedine osobe kojoj se moglo vjerovati. “Što je ovo?” zagugutala sam. Kao odgovor pojavio se niz zbunjenih mjehurića na njezinim ustima. “Okej, okej, ne pjeni se, odmah ću provjeriti što se događa”, zaurlala sam. Majka se sagnula i pokušala me smiriti, ali nisam odustajala. Na kraju me podigla na svoje grudi. “To je već bolje”, zastenjala sam.

Pogledala sam oko sebe i shvatila da svi gledaju neko povišeno mjesto na kojem je stajalo još ljudi. Jedan od njih se napola skrio iza nečega što je sličilo na onu zastavicu mog brata i otvarao usta. “Dakle, ti si odgovoran za ovo sranje”, zastenjala sam. Malo sam ga bolje pogledala i vidjela da sliči na našeg susjeda. Ali to definitivno nije bio naš susjed. Onda je nešto rekao i svi su počeli vikati, što je zvučalo zastrašujuće. Tada se dogodilo nešto što je zasjenilo strahotu te vike: onaj što sliči na mog susjeda se nasmijao. Zavrištala sam prestravljeno: “Ovaj jede djecu!”

Zapravo, ponovila sam to nekoliko puta. Ušutjela sam tek kad su se svi počeli okretati prema meni i kad sam začula još nekoliko prodornih vriskova koji su upozorenje prenijeli dalje.

Nekoliko trenutaka kasnije svi su ušutjeli, osim onog koji je sličio na mog susjeda. Iskoristila sam to relativno zatišje da pažljivije promotrim one što ga okružuju. Nitko od njih nije ulijevao povjerenje. Dio njih je izgledao pohlepno-odlučno, dok su drugi pokušavali izgledati dobrohotno, što je imalo za posljedicu da izgledaju ponizno-lukavo. “Kakva banda”, pomislila sam. Pogledala sam brata, kojeg je otac u međuvremenu digao na svoja ramena, i pljunula: “S ovima bi se sigurno dobro slagao”.

Onda su svi počeli pljeskati pa me majka obrisala i vratila u kolica da im se pridruži. Uopće mi nije bilo žao što opet moram gledati nepoznate noge. Pogledala sam supatnicu i zastenjala: “Sretnice!” Po njezinu pogledu bilo mi je jasno da ne zna o čemu govorim, što me nije iznenadilo. “Kako da odem odavde?” upitno me pogledala. “Useri se”, sugerirala sam ispuštajući poduži mlaz sline. Uskoro je poznati miris dopro do mog nosa. A sudeći po licima oko mene, nisam si umišljala. Pogledala me zadovoljno, a ja sam uzvratila to-je-to pogledom. Neodlučnost njezinih roditelja potrajala je nekoliko trenutaka, a onda su ipak krenuli kroz gomilu. Uspjela sam uhvatiti njezin zahvalno-oproštajni pogled. “Ništa, ništa. Vratit ćeš mi jednom prilikom”, zaurlala sam za njom.

Budući da sam svoje zalihe potrošila još dok sam bila kod kuće, nije mi preostalo ništa drugo nego da otrpim stvar do kraja. Okrenula sam se bratu u nadi da mu je gore nego meni. I bilo je: otac ga je skinuo s ramena pa se vrtio okolo čekajući da počne pljeskanje i vika, a onda bi se derao tako da bi mu poiskakale sve žile po vratu i čelu, a lice poprimilo zagasito crvenu boju. Ne mogu znati kako se pri tome osjećao, ali znam da nije izgledao dobro. Ne bih li se opustila, nekoliko sam puta zaurlala za vrijeme onog odjekivanja između pljeskanja. Majka me pokušala spriječiti stavivši mi dudicu u usta, ali sam je već u drugom pokušaju uspjela pljunuti na zemlju. “Samo mi pokušaj tu dudicu staviti u usta”, pogledala sam je izazovno. Nije se usudila.

Uskoro mi je postalo dosadno išta raditi, uključujući i živciranje roditelja i brata. Budući da sam se bila nekako navikla na ono jednolično odjekivanje, uspjela sam zadrijemati.

Prenuo me najglasniji pljesak & urlik toga dana. Onda je zasvirala glazba i svi su počeli pjevati. “Svi koji nemate sluha, zavežite!” urlala sam, ali nitko nije obraćao pozornost na mene. Pjevali su cijelu vječnost, tako da sam ostala bez glasa. “Nadam se da ste sad zadovoljni”, bolno sam zastenjala kad su utihnuli. Na svu sreću, to je bio kraj i svi su se polako počeli razilaziti.

Kad smo se vratili kući, majka je postavila stol pa smo posjedali oko njega. Točnije, mene su posjeli, oni su posjedali. Majka me hranila kašicom od mrkve i nešto pričala s ocem. Onda je moj brat uspio nadmašiti samog sebe. Odjednom je prestao žvakati svoju šniclu i, onako s punim ustima, upitao: “Tata, mogu li i ja glasati za demonkraciju?” Majka i otac su se nasmijali, a ja sam se skoro ugušila u kašici. Otac je pogladio brata po glavi i, glasom punim razumijevanja, rekao: “Naravno, sine”. Onda se okrenuo prema meni i hinjenom ozbiljnošću upitao: “Pretpostavljam da ćeš i ti glasati za demonkraciju?” Pokušala sam ga pljunuti s ono malo kašice što mi je još ostalo u ustima, ali bio je predaleko.