Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave | Krešimir Pintarić

ULAZ U OVU KUĆU OSTAJE OTVOREN

 

1.

Sanja nije bila sigurna da je u stanju pomoći Davoru, iako je to željela. Sanja nije bila sigurna da je itko u stanju pomoći Davoru, ali je ipak došla skoro točno u osam u Sedmicu. Davor je bio nalakćen na zadnji stolić. Kada ju je ugledao, sakrio je sva svoja razočaranja iza prvorazrednog osmijeha, skočio s klupice i podario Sanji duboki naklon. Sanja je naklon prihvatila kao kompliment samo djelomično, budući da je bila uvjerena kako je Davorov poziv u pomoć stigao na njezinu adresu samo zato jer je Nikola i ovaj vikend pomagao svojim roditeljima koji su već mjesecima sređivali bakinu kuću. Nije joj teško padala spoznaja o svetosti muškog prijateljstva, prije svega jer je bila svjesna da se u većini slučajeva ono oslanja na strah od gubljenja prijatelja, a ne na ljubav prema njima. Davor se u naklonu zadržao jednu elegantnu sekundu, a onda se malo neodlučno pokušao iz tog položaja vratiti u prvotni. Nekako izrazito polagano.

“Bi li mogao biti tako dobar i na trenutak prestati buljiti u moje sise?”

Sanja je ovo rekla najbezazlenije što je mogla budući da se ovakva rečenica ne može izreći bez imalo zlobe. Nije joj naročito zasmetalo što je primijetila da je Davorov pogled prilikom podizanja temeljito, a možda i s nekom gotovo bolesnom pedanterijom ocijenio njezine članke, listove, koljena, bedra, pupak, struk i konačno zapeo na grudima, ali nije joj ni laskalo, unatoč tome što je bila sigurna da su ocjene bile i više nego pozitivne. Jednostavno, bolje bi se osjećala da se to nije dogodilo.

“Ne želim razgovarati o tome!” pokušavao je Davor odglumiti oštećenu stranu.

“Dobro. Pravit ćemo se da ja nisam ništa rekla, a ti nemoj buljiti. U redu? Idemo ispočetka?”

Davor je upadljivo gledao u sve moguće točke u vidokrugu koje nisu pripadale Sanji. I pomalo se pravio da je ne čuje. Ipak, nije izdržao. Pogledao ju je, pazeći da mu pogled ne padne niže od njezinih očiju, iako je Sanja bila od onih žena kod kojih to nije uvijek bilo tako lako izvedivo.

“Što je tebe danas spriječilo da obučeš grudnjak? To tako ne sliči na tebe.”

“Vrućina, ako već pitaš”, odgovorila je ne gledajući ga. Tražila je nešto po torbi. Davoru je pogled opet pao na njezine grudi i ondje se zadržao nekoliko trenutaka. Ona je napokon izvukla kutiju cigareta i Davor si je u istom trenutku dao imaginarni i zasluženi šamar. Gledao ju je kako pali cigaretu. Na trenutak gotovo s obožavanjem. Davor je bio uvjeren da Sanji od njenog tijela bolje pristaje jedino ona sama. Bio je opčinjen Sanjinom poslovičnom neopterećenošću kojom je odisala svaka njena djelatnost. Poželio je da samo jednom u životu taj osjećaj zamijeni njegovo tragikomično i neprestano mijenjanje raspoloženja. Sanja ga je ovlaš pogledala, zaključila da je ipak u boljem stanju nego što je mislila da će biti, otpuhnula zgodan oblačić dima i nastavila: “Sise i uši ženama služe za hlađenje”.

“Za uši mi je jasno budući da sam gledao nekakav dokumentarac o slonovima u kojem su objasnili kako je najlakše razlikovati afričke i indijske slonove. No, sise su već…”

Sanja nije bila u pravom raspoloženju za popuštanje: “Kažem ti: za hlađenje. Zavođenje muškaraca je njihova sporedna funkcija. Ako ti je to tako teško povjerovati za sise, sjeti se samo nogu za koje te valjda ne moram uvjeravati što im je prvenstvena funkcija”.

Bacio je letimičan pogled na Sanjine noge i zaključio da njihov smisao postojanja mora biti zavođenje. Kratko je uzdahnuo: “To kažeš ti koja u svakom trenutku možeš…”

Nenadano je odustao od rečenice i zagledao se u praznu čašu. Sanja je strpljivo pričekala nastavak, poput tete u vrtiću, a kada je shvatila da njezin štićenik treba malo podrške, pokušala je s jednim: “Da?”

“Ništa”, kratko je odgovorio, ne pogledavši je.

Ne može se reći da ju je ta rečenica zanimala prije nego li ju je Davor tako naprasno prekinuo. U novonastalim se uvjetima nije htjela odreći završetka: “Mogu u svakom trenutku što?”

“Definitivno ne želim razgovarati o tome.”

Da naglasi ozbiljnost svoje zadnje izjave, Davor se otisne s klupice i krene u potragu za konobarom. U tom trenutku gotovo da je požalio što je zvao Sanju. Ali onda se sjetio kako se osjećao dok nije došla i zalijepio si još jedan šamar. Naravno da je dobro učinio što ju je pozvao. Ugledao je svoj odraz u ogledalu pored šanka, zastao na trenutak, a onda rekao odrazu: “Što se brineš? Šamar nema kalorija”.

 

2.

“Mogu u svakom trenutku što?” strpljivo je ponovila pitanje. Nije htjela dopustiti da to pitanje ostane bez odgovora, uvjerena da joj je Davor prijatelj i da to, između ostalog, znači da ima pravo ustrajati dok ne dobije odgovore na neka pitanja. On se meškoljio kao osnovnoškolac koji je upravo shvatio kako je prošao veliki odmor, a da se nije popišao.

“Molim te, zaboravi to. Ozbiljno ti to kažem. Učini to meni za ljubav.”

Mrzila je kada bi joj ljudi rekli da im učini nešto za ljubav. Nije joj bilo ništa teško učiniti za Davora, ali je osjećala da bi mu mogla razbiti glavu kad god izgovori “učini to meni za ljubav” ili neku sličnu glupost. Ipak je odlučila privremeno popustiti. Ali samo privremeno.

“Zašto ne možemo biti prijatelji i normalno razgovarati? Barem ponekad?” upitala je.

“Čudno je što to pitaš.”

“Što hoćeš reći?”

“Ništa. Hoću reći da postoji milijun razloga.”

“Jesu li i moje sise jedan od njih?”

“Naravno.”

“I što još?”

“To što znam da će naše prijateljstvo biti ugroženo onaj trenutak kada više ne budeš neudana. Uopće se ne želim zavaravati po tom pitanju.”

“Imaš nekog određenog na umu?”

“Nažalost, imam.”

“Nažalost za koga? Za mene ili za tebe?”

Uživala je. Ovo je bilo bolje nego razbiti mu glavu. Davor se počešao po potiljku i odlučio zanemariti pitanje: “Zaboravi nažalost na trenutak”.

“U redu. Dakle, prosvijetli me. Molim lijepo.”

Učinilo mu se da je njena molba iskrena, iako je bio uvjeren da ne može biti. Morala je biti neka provokacija. Ipak je popustio. Večeras ionako nije bio dovoljno uvjeren u bilo što osim da bi mu u životu moglo biti i gore. A to nije mala stvar.

“Mislim da se događa nešto između tebe i mog najboljeg prijatelja”.

“Otkad ti imaš psa?”

Proslijedio joj je najprekorniji pogled koji je govorio Imam ja oči, vidim što se događa. Sanja mu je uzvratila pogledom Kada je tako, zašto ne odeš kod zubara?

“Dobro, dobro”, popustila je bez nekog određenog razloga. “Nemaš pojma, to ti moram reći. Ali recimo da si u pravu.”

“Želiš reći da ti i Nikola…”

Sada je Sanja njega ošinula prezirnim pogledom kao da joj je upravo pokušao ispričati kako je povalio Severinu. Prvo je poželjela reći što misli o muškom mozgu općenito, a onda i konkretno u njegovom slučaju, ali je odustala. Nije bilo pravo vrijeme za priču o muškom mozgu. Slegnula je ramenima i rekla: “Želim reći da ti s Nikolom provodiš deset puta više vremena nego ja i da te zbog toga nikada nisam optužila da si zaljubljen u Nikolu. Iako sam ponekad u to uvjerena”.

Shvatio je kakvu je glupost rekao. Odnosno, samo je naslutio kakvu je glupost rekao. Ona je njegovu šutnju prihvatila kao tipičnu mušku ispriku.

“Nije tako strašno. Svi griješe.”

Nije mu bilo lakše. Zato je dodala: “Ti pogotovo”.

“Sada više ne znam zašto, ali do malo prije sam imao dobar razlog da pomislim kako se nešto događa između vas dvoje.”

Morala je promijeniti taktiku.

“Recimo da se između mene i Nikole događaju tebi nezamislive stvari. I kako to može smetati našem prijateljstvu?”

Davoru je odgovaralo da se još neko vrijeme pretvara kao da su njegova zapažanja točna. Ali samo pretvara. Zapravo mu je laknulo otkako je tako odlučno otklonila bilo kakvu mogućnost sparivanja s Nikolom. Nije o tome nikada razmišljao, ali je znao da to ne bi bilo dobro. Ovako oslobođenom, činilo mu se kao da mu raspoloženje i blagoglagoljivost nezaustavljivo bujaju: “Može. Jako.”

“Konkretno.”

“Dečko i cura prije ili kasnije prestanu biti dečko i cura i onda je jako dobro ako ti je samo jedno od njih dvoje prijatelj, jer se možeš kladiti da oni nakon prekida neće ostati u dobrim odnosima. Ne može se dogoditi da si oni u jednom trenutku znače sve na svijetu i da se onda u sljedećem samo rastanu, da iz veze izađu bez ožiljaka. Minimum je da jedno od njih dvoje završi mrzeći ono drugo, a onda je samo pitanje vremena kada će i ono drugo u dobroj staroj samoobrani…”

“Shvatila sam taj dio. Možeš dalje.”

“Dobro. Dakle, muškarac i žena nikada ne mogu biti samo prijatelji. Barem ne dok ne ostare. Odnosno, barem ne dok je seks jedan od glavnih pokretača zbivanja.”

“A dokle je to seks jedan od glavnih pokretača?”

“Pa, dok ga ne nadjača depresija ili ljubav. Ili nešto u vezi s hormonima. Valjda.”

“A ti si još uvijek u fazi kada je seks pokretač.”

“Nadam se. Zapravo, dobro bi mi došao kakav materijalni dokaz da je tomu tako.”

“Misliš kao noćna polucija ili nešto slično.”

“Samo se ti rugaj. Dobit ću ja seksa. Sviđalo se to tebi ili ne.”

“Ako ga dobiješ od svoje stare, sviđat će mi se.”

Gledao ju je u oči. Iako je imala savršeno ozbiljan izraz lica, vidio je kako joj se oči smiju. Poželio ju je istovremeno ugušiti i poljubiti.

“Ostavi moju staru izvan ovog”.

“Dobro. Ali moraš mi nešto zauzvrat obećati.”

“Što?” na trenutak je izgledao nekako odsutno zainteresiran, ali je onda skočio: “A ne! Nemoj ništa reći! Osjećam da ne želim čuti ono što namjeravaš reći”.

Nije mislio da će ovaj pokušaj zaustavljanja upaliti, ali je morao pokušati. Na Sanju su te riječi djelovale otprilike kao molba dvomjesečnoj bebi da prestane upropaštavati pelene.

“Ako ostavim tvoju staru izvan ovoga i ako ti nađem seks, ispričat ćeš mi kako točno zamišljaš svoju najluđu seksualnu pustolovinu. Do zadnje pojedinosti.”

“Zašto misliš da bih ikome pričao takve stvari? I zašto bi to tebe zanimalo?”

“A što ti misliš da ja mislim zbog čega zuriš u moje sise?”

“To nema apsolutno nikakve veze sa seksom”, lagao je Davor što je jače mogao. “I sama znaš da taj pogled ne znači ništa. Jednostavno izgledaš dobro i kao muškarac sam dužan…”

Odjednom je zašutio. Stidio se priznati istinu i to toliko da čak ni sam nije znao čega se točno stidi. Osim toga, bilo mu je jasno, trenutak prekasno, da ga je Sanja svjesno navukla da kaže nešto što nije želio umjesto nečeg drugog što također nije želio. Nije znao što bi sam sa sobom, pa je zato posegnuo za čašom i popio ostatak nekada hladnog piva. To mu je sasvim lijepo odvuklo pozornost s razgovora. Ali samo nakratko.

“Uh. Nisi zanimljiv. Zašto se daš tako lako isprovocirati? Zašto si uvijek već napola isprovociran?”

“Ti nemaš grudnjak, a ja sam kronično neizjeban”, rekao je ozbiljno. I zatim podrignuo. Bez stida. Kao medvjed koji je upravo silovao zeca. “Ali znam da to nije nikakva isprika.”

“Pa zašto onda jednostavno ne pristaneš na moj prijedlog?”

“Koji?”

Davor se na trenutak ponadao nekom stvarno dobrom prijedlogu. Iako nije imao pojma što bi to moglo biti.

“Isuse! Kriste! Slušaš li ti mene uopće? Ili…”

“Ili što? Ili ti samo gledam u sise? Znam da je to bilo svinjski s moje strane, ali to mi se dogodilo jednom u trenutku nepažnje i nema nikakve potrebe da me jebeš zbog toga cijelu večer. Ako misliš da je to neljudski s moje strane, ubuduće nosi grudnjak, a ja–”

“Meni se u tim trenucima uopće nisi činio nepažljivim. Dapače, baš suprotno. Uostalom, stvarno ne mislim da te dvije nakupine masnog tkiva zaslužuju toliku pažnju, niti tvoju, niti bilo čiju. Još ako uzmeš u obzir da će se u nekoliko narednih godina koliko-toliko držati, a da će onda početi njihova polagana i nepovratna predaja gravitaciji, starenju…”

Dok je to govorila ispitivački ih je pipala, ali potpuno neerotično, kao da pokušava ustanoviti je li rajčica spremna za branje ili će biti bolje ako ostane na suncu još jedan dan. Davor ju je promatrao s potpunim nerazumijevanjem i zavišću.

“Muškarci ne gledaju tako na to. I molim te, nemoj ih dirati. Nije pošteno.”

“Sigurna sam da vi na to ne gledate tako”, ignorirala je drugi dio Davorove izjave. Zatim je desnu pustila i uzela čašu s Jegerom, nagnula je i progutala sav preostali sadržaj. Lijevom je još uvijek držala svoju sisu. Davor je bio siguran da on tako nesvjesno ne bi mogao držati niti svoj lakat. Onda je naglo opustila ruke niz tijelo i zabacila ramena natrag koliko je mogla. Majica joj se napela i lijepo ocrtala male i ispupčene bradavice. “Nagledala sam se svakakvih tipova koji su slinili i plazili po njima i mogu ti reći da mi je stvarno velik misterij što se to nalazi u njima da muškarci ostaju i bez ono malo pameti kada se usredotoče na njih. Ponekad mislim da vanzemaljci vladaju svijetom preko ženskih sisa, majke mi.”

“Ako je to istina, to je najbolji dokaz da su superiorni i da su zaslužili vladati svijetom. I ne moram valjda naglašavati kako bih bio sretniji da vanzemaljci malo jače i konkretnije uspostave svoju vlast nada mnom.”

“Ubijaš me svojim mačizmom. Što je sljedeće? Hoću li ti možda manikirati nokte?”

Davor nije registrirao bačenu rukavicu.

“A sada?”

“Što sada?”

“Što je sada s muškarcima u tvom životu? Što zapravo očekuješ od svog muškaraca?”

Šutjela je trenutak. Odsutno se pomazila po golim ramenima. “Pouzdanje. Ljubav. Smijeh. I seks, naravno.”

“I seks naravno na četvrtom mjestu!?”

“Pa, ne baš. Nisam sigurna za mjesto. Znaš i sam kako je to sa seksom. Oscilira.”

“Meni već šest mjeseci ne oscilira.”

“Hoćeš li onda da ti sredim nešto ili ne?”

“Ne želim ništa zbog čega bih kasnije žalio.”

“Pravi si pustolov! Jesi li to znao? Impresionirana sam. Družim se i pijem s pravim jebenim pustolovom!”

 

3.

U trenutku kada se vratio s pišanja, vidio je da je Sanja upravo završila telefonski razgovor. Vratila je mobitel u torbu, uzela punu čašu Jegera, zamahnula s njom i jednim sretnim osmijehom prema njemu i rekla: “Ova bi večer mogla sasvim lijepo završiti”.

Nakon trećeg piva osjećao je kako mu se mozak i mišići opuštaju. Ali prije svega onaj gad, mozak. Granice svijeta su se sužavale na onaj mali i poznati svijet u kojem će nakon još jednog ili dva piva biti samo Sanja i on. I njegov mozak. Nažalost.

“Ponekad pomislim kako bi bilo lijepo da mogu barem navečer jednostavno isključiti mozak i samo BITI. Ugasiti prošlost i budućnost, nade i strahove, frustracije i planove i sva ta sranja koja ti uglavnom samo zagađuju sadašnjost.”

Padne mu na pamet kako bi bilo lijepo isključiti mozak zajedno sa Sanjom. Kako leže na krevetu i kako se nježno ljube dok se njegova ruka polako i EROTIČNO spušta od njezinog potiljka preko njezinih jedrih i zanosnih grudi i struka… Ali samo na trenutak. Već u sljedećem je s naporom zamišljao kako s lukom i strijelom viri iza nekakvog grma, a krdo bizona ispred njega lijeno pase. Vjetar je puhao u njegovom smjeru tako da ga nisu mogli osjetiti. Pažljivo je izabrao dobro uhranjenu ženku. Onda se ženka iznenada pretvorila u Sanju bez grudnjaka u Sedmici. Odmahnuo je glavom i odustao. Za to je vrijeme prava Sanja bila zabavljena grickanjem limuna iz Jegera i nije primijetila njegovu imaginarnu ruku na svom tijelu, kao ni odlazak u preriju i iznenadni povratak.

“Postoje samo dva dobra načina da se to učini: seksom i opijatima”, izjavi uvjereno i pogleda ga u oči. “Znam da si u svojim najluđim snovima računao na prvu, ali mi smo se večeras odlučili za drugu varijantu”.

Davor je izgledao kao da je zapao u stupor. A onda je njegov mozak privremeno nadvladao zbunjenost i on je s mješavinom oduševljenja, zebnje i nevjerice promucao: “Nisi?”

“Nemoj mi samo reći da nemaš novaca ili da sutra ujutro moraš ići na vazektomiju. Nemoj mi reći ništa od toga.”

“Ma ne. Samo sam mislio–”

“Krivo! Maloprije si govorio o isključivanju mozga kao idealnom završetku dana i sada će ti se upravo to dogoditi.”

“Znam to. Nego ne volim što sam već nekako nacvrcan–”

“Opet krivo! Da nisi nacvrcan, ja ne bih ništa sređivala jer bi se ti u tom slučaju sigurno izvlačio s nekakvim smiješnim opravdanjima tipa da si u ranom djetinjstvu bio seksualno zlostavljan i da od tada–”

“Dobro.”

Osjetio je kako su mu se dlanovi trenutno počeli znojiti i kako mu se bilo ubrzalo. Pogledao ju je još jednom i shvatio kako mu danas nije samo uobičajeno i neodoljivo privlačna, već i potpuno nedokučiva: “Ipak mi nije jasno zašto, odnosno kako to da–”

“Slušaj. Uzeli smo u društvu barem 50 puta, a nismo ga još nijednom uzeli sami. Popila sam tri Jegera i palo mi je na pamet kako bismo to mogli učiniti večeras. Ako nećeš, još uvijek mogu sve otkazati.”

“Ne!” Davor se stresao od pomisli da ova večer završi tako da on odbije uzeti BOMBON SA SANJOM. Radije bi sutra ujutro zaista otišao na vazektomiju. “Ne, nisam to mislio. Samo, meni to uopće nije bila opcija za večeras. Ali, sada, kad si to rekla, čini mi se da nema stvari na ovom svijetu koju bih želio više.”

“Čak ni seks s Janet Jackson i Vanessom Mae istovremeno!?”

“Što? Zar ja stvarno izgledam kao da me napaljuju plastične Crnkinje i musave Azijatkinje? Ili sam u tvojim očima potpuno moralno propao?”

“Što pričaš? Znaš li ti uopće kako Janet Jackson i Vanessa Mae izgledaju?”

“Znam. I zato te molim da preda mnom ne spominješ ni jednu ni drugu. Posebice Janet Jackson. To što se ona uspjela isfurati kao seks-bomba najbolji je dokaz da nema boga. Ili je odustao od ovog svijeta. Isuse Kriste! Janet Jackson. Kada bih odsanjao erotski san s Janet Jackson, probudio bih se impotentan.”

 

4.

Soba je bila osvijetljena s pet svijeća: dvije su bile na komodi na kojoj je bio stereo, dvije na polici s CDima i jedna na radnom stolu koji je trenutno služio kao bar. Ovo je bila jedna od onih prilika u kojima svijeće ne služe postizanju romantične atmosfere već najobičnijem osvjetljavanju prostora. Osim kreveta na rasklapanje, pobrojani komadi namještaja bili su ujedno i jedini komadi namještaja u Sanjinoj sobi za spavanje, rad, druženje i drogiranje. S tim da se ona baš i nije trudila povlačiti oštru granicu između dviju posljednjih stvari.

Ležali su na krevetu. Na stereu je svirala I think I’m In Love od Spiritualizeda. Davor se ubijao od nervoze i bio je svjestan da uopće nije neko društvo. Ona je pušila cigaretu i nije ničim odavala da joj smeta njegova upadljiva smetenost i nervoza. Za razliku od njega, ona je samo čekala da prođe vrijeme i u tome bila prilično uspješna.

“Stvarno mi je žao što sam tako sjeban. Ponašam se kao nezahvalna pizda. Znam to.”

“Molim te, nemoj samo početi liti suze. Nisam spremna na to. Barem još ne.”

“Kad smo već kod toga, kako ide?”

“Srce mi je počelo šizit. Mislim da će uskoro.”

Malo se pridigla i pokušala na svjetlosti svijeća vidjeti kazaljke na ručnom satu. “Prošlo je već pola sata otkako smo uzeli.”

“Samo da krene. Ubija me ovaj uvodni dio.”

“Ponašaš se kao amater.”

“Znam to. I čini mi se da kako vrijeme prolazi da sam sve veći amater. Kao da sve znam, ali kao da se više ništa ne podrazumijeva.”

“Vidim da te retorika još nije napustila.”

“Retorika i nervoza! Čokolada i kakao! Makrobiotika i kiropraktika!”

“Šuti!”

U međuvremenu je završila I Think I’m In Love, a počela polako dizati Lazarus od Boo Radleysa. Davor se u potpunosti posvetio funkcioniranju svojih organa, a ponajviše mozga kojeg zapravo nije ni smatrao organom. Više je funkcionirao kao kakav petokolonaš, kvisling, krtica. Nikada mu nije bilo jasno odakle navire sva ta nervoza, panika, sva ta bujica nesigurnosti i straha, prije nego što ga pokupi bombon. Uzeo je bombon dovoljno puta da bi točno znao što ga čeka. I zašto onda panika? Jer je uvijek postojala mogućnost da bombon ne radi kao bombon, uvijek postoji mogućnost da su kupili neko sranje? To mu se dogodilo samo nekoliko puta, ali je bilo užasno. Zapravo, nije bilo ništa strašno, ali baš zbog toga što nije bilo NIŠTA kada je on očekivao napad beskonačne ljubavi i sreće i jest bilo užasno. I zato je uvijek dok je čekao bio sav izbezumljen. Mrzio se zbog toga i često je znao nestati iz društva dok ga ne pokupi. Ali budući da su u ovom slučaju društvo bili samo Sanja i on, nestajanje nije dolazilo u obzir. Okrenuo se prema njoj, vidio da je zatvorila oči i da izgleda kao da će joj uskoro doći. A ona je doista u tom trenutku zatvorenih očiju čekala da se dogodi ono neminovno. Za razliku od njega, njoj ni u jednom trenutku nije palo na pamet da bi nešto moglo poći krivo. Barem ne tu večer. Kada se uvjerio da ne namjerava otvoriti oči, da je u svojoj tipičnoj predekstatičnoj začahurenosti, i on je pokušao učiniti isto. Zatvorio je oči i pokušao se umiriti. U zatvorenim je kapcima bolje čuo Boo Radleyse i činilo se da oni daju sve od sebe kako bi kanalizirali ovaj kaos u njegovom tijelu prema vrhunskom užitku. Osjetio je kako mu ruke polako trnu.

“Sanja”, rekao je ne otvarajući oči.

“Ha?” odgovorila je podjednako zatvorenih očiju.

“Dobri su ovi Boo.”

“Najbolji.”

“Sanja”, skoro je zatepao.

“Ha?” ponovila je.

“Hoće li?”

“Mislim da će sada.”

“Mislim da će uskoro i meni. Iako nikada nije gotovo dok nije počelo.”

“Retorika”, promrmljala je.

“Što ćemo slušati poslije ovoga?”

“U prvom stupcu su ti Mogwai. Pusti 2 Rights Make One Wrong pa smo mirni neko vrijeme.”

Nesigurno se pridigao i potražio “Rock Action”. Onda ga je stavio i pustio predzadnju pjesmu.

“Davore, baš si srce.”

“A ne. Ti si srce.”

“Davore, baš si glup.”

Nervozno se nasmijao. Onda ju je pozorno pogledao. Počinjala se topiti, u to nije bilo nikakve sumnje. Imala je taj sada-će-me-zviznuti osmijeh kojeg, zasigurno, nije bila svjesna.

“Kakav lijeni bombon. Treba mu sto godina da se sjeti što mu je dužnost. Sigurna sam da će to biti jedan od onih koji te samo zakucaju u potpunu sreću i blaženstvo. Imam osjećaj da se cijelu noć neću maknuti iz kreveta”, mrmljala je Sanja. On je još malo poglasnio glazbu i ponovno zalegao.

Zatvorio je oči. Pustio da ga kemikalije povedu tamo gdje je oduvijek i uvijek htio biti.

Ruke se naglo hlade, od prstiju prema ramenima.

Snažni otkucaji srca polako se penju u usta.

Vrućina iz glave polagano osvaja tijelo.

Ona poznata izmaglica.

I onda je eksplodirao iznutra:

čista jebena sreća,

čista

jebena

ljubav.

Duboko je uzdahnuo i otvorio oči: to je bilo to.

Sva nervoza, sve brige i nedoumice su nestale. Na desetak centimetara od njegovog lica stajalo je Sanjino. Uronjeno u potpuni užitak.

“Kakva jebena divota!” prošaptao je Davor. Sanja ga nije čula, ali nije ni morala. Bilo je očigledno da je i njoj jednako dobro. “Zašto na svijetu ništa nije ovako dobro?”

Sanja je otvorila oči i jedva ga pogledala. “Pojačaj glazbu.”

“Neće li biti preglasno?”

“Susjeda nema cijeli vikend.”

“Imaš divne susjede!”

“Nemam. To bombon govori iz tebe.”

“Divno je kad bombon govori iz mene.”

Davor je imao koordinaciju pokreta jedne prosječne bebe i zato operacija dodavanja decibela nije bila nimalo laka. Kada je već bio ustao, odlučio je potražiti Sanjinu kompilaciju za ovakve prilike. Ali samo dok se špica ne smiri. Onda će rado preuzeti na sebe puštanje glazbe. Kada je isključio “Rock Action” da bi stavio kompilaciju, nastala je tišina i Sanja je odmah počela gunđati tepajući. “Je li ova tišina doista neophodna?”

“Bojim se da jest, ljepotice. Ali sve će biti gotovo za sekundu.”

“Nadam se. Jer ja ovdje istinski patim. U tišini.”

“Naravno da patiš, ljepotice.”

A onda su iz zvučnika izletjeli Spiritualized i njihov Lay Back In The Sun i on se nesigurno spustio pored Sanje. Na trenutak je pomislio kako bi možda mogao ustati i malo zaplesati po sobi, ali je odustao od toga. Vjerojatno ne bi bilo loše, ali i ovako je bilo savršeno pa nije imalo smisla naprezati se. Iako bi vjerojatno bilo točnije reći da mu se nije odlazilo tako daleko od nje. Kada je ponovno zalegao i zatvorio oči, eMDeeMAaaa se u još jednom naletu spustio na njegov mozak i pogasio do kraja baš sve što nije neophodno da bi se osjetilo blaženstvo, a to znači većinu funkcija mozga, s naglaskom na rasuđivanje i zaključivanje, sjećanje i maštu, kao i frustracije i želje. Sve ono za što je razumno pretpostaviti da nikada ne muči prosječnu domaću mačku ili poljskog miša. Sve te stalne i uporne razaratelje dobrog osjećaja. Sve to gunđanje u glavi. Kao da je netko naprosto isključio iritantan zvuk koji je već toliko dugo tu da čovjek više ni ne zna da su postojala vremena u kojima ga nije bilo. Kao da ponovno doživljava svoje najbolje trenutke u životu. Osjećao se kao da mu je netko odjednom dao sve ono za čime je cijeli život žudio. I to s kamatama.

“Zašto ovako ne može biti bez bombona? Zašto čak ni najbolji seks nije ni blizu ovome? Zašto me mora sjebati poslije?”

Zapravo nije očekivao odgovore na ova pitanja. Postavio ih je više zato da se uvjeri da mu ovo trenutno blaženstvo ne mogu pokvariti čak ni najnepotrebnija pitanja.

Ona je polako otvorila oči i pogledala ga. Izgledali su sretno poput dvije krave koje se nalaze na najsočnijem i najzelenijem beskonačnom pašnjaku, uronjeni u sunčevu svjetlost, potpunost i ljubav. Ipak, bili su sasvim svjesni da je ta situacija stvarna u istoj mjeri u kojoj je i zamišljena.

“Zašto ove ljubavi nema bez droge? Znam da je ona u meni cijelo vrijeme, ali samo kad uzmem bombon u stanju sam je osjetiti.”

Umjesto odgovora, ispružila je ruku, uhvatila ga za potiljak, privukla svom licu i dala mu jedan sočan poljubac. Davor se prepustio poljupcu, mekom i lagano agresivnom istovremeno. Dobro je znao da je samo bombon sposoban za tu mješavinu potpune podatnosti, čvrstine i nesebične zainteresiranosti. Onda je i on pružio ruku i privukao Sanju. Ležali su tako na bokovima, priljubljenih tijela, čvrsto stisnuti. Kako se stisak pojačavao, tako je rastao užitak.

“Predivno”, promrmljao je.

“Savršeno”, promrmljala je.

“Moram ti nešto reći”, rekao je Davor.

“Reci.”

“Imaš najljepše grudi na koje sam ja ikada spustio oči.”

“O, znam to.”

“I sada mi se uopće ne čine kao da su jedan od razloga da ne budemo prijatelji.”

“Znam i to.”

“Ali ovo neće vječno trajati. Znam da neće.”

“Ne budi glup.”

“Neću.”

Onda ju je nježno prevalio na leđa i legao na nju. Kako se opuštao cijelom svojom težinom, čuo je kako ona sve glasnije uzdiše od užitka. Čvrsto ga je zagrlila i rekla: “U ovom bih trenutku sve dala da imaš 100 kila više”.

Pogledao ju je potpuno zaljubljeno. Nije mogla otvoriti oči od užitka.

“Ovako si mi mislila nabaviti seks? Bez seksa?”

“Ako budeš dobar…”

“Ne govori to ako to ne misliš.”

“Koja si ti velika beba.”

“Spreman sam odrasti ako to ima kakvih prednosti.”

“Odrasli muškarci redovno imaju seks.”

“Pa kad to tako kažeš…”

“Daj da ja tebe malo pritisnem. Iako to vjerojatno neće biti to.”

“Ne boj, bit će.”

Polako se spustio, a onda se ona popela na njega. Čvrsto ju je zagrlio zavukavši obje ruke ispod njezine majice. Bila je vrela i znojna i uživala je u njegovom dodiru barem koliko i on u njezinom.

“Ovo mi je prvi put u životu da osjetim kako žena uživa u mom dodiru, a da se zbog toga ne osjećam čudno, nadmoćno, nedolično ili bilo kako. Zašto seks nije ovako jednostavan?”

“Bio bi da se muškarci ne preseravaju, da ne misle kako moraju impresionirati žene, je li im kurac dovoljno velik, čvrst, zelen, bilo što.”

“Moj je dovoljno bilo što.”

“A to je ipak najvažnije.”

Pogledao ju je. Osjećao je nježnost koju nije mogao izraziti niti jednom riječju, niti jednim dodirom. A opet je znao da je dovoljno to što je gleda dok ona leži na njemu. U ovom trenutku nije moglo biti nesporazuma. To je jebeni bombon: nema nesporazuma. Barem ne onih koji se ne mogu izgladiti za dvije sekunde. Pridigao je malo glavu i usnicama uhvatio njezinu donju i povukao je malo prema sebi. Ljubio ju je. Osjećao se kao da se prvi put ljubi, potpuno ushićen i usredotočen na ono što se događa u njegovim ustima i oko njih. U jednom trenutku postali su svjesni da svira Delta Sun Bottleneck Stomp Mercury Reva. Novi val užitka prošao je njihovim tijelima. Uzdahnuo je kao da umire.

“Bebo”, protepala je Sanja.

“Reci, ljepotice”, odgugutao je Davor.

“Jesi svjestan da zapravo nećemo znati na čemu smo sve dok nas ne počne puštati”, rekla je ozbiljno, ali ne i zabrinuto.

“Ljepotice, ja sada znam na čemu sam i znam što želim.”

“Sada se ne računa. Ako to budeš znao i kada nas bombon pusti, kada budeš bio sav sjeban, onda doista znaš. I onda mi možeš reći. A ako nestaneš ujutro, onda mi ništa ne moraš reći.”

“Pošteno.”

Pogledala ga je odozgo. Budući da ju je derala najbolja špica koju je ikad osjetila, osjećala se nepatvoreno aseksualno i istodobno neizmjerno uživala u dodiru Davorova tijela i stisku njegovih ruku. Njezin pogled je bio ispunjen mješavinom svih mogućih ljubavi. U jednom trenutku kao da je vidjela sve što Davor točno jest i sve što bi mogao biti. I to je uopće nije uplašilo niti iznenadilo. Kao da je oduvijek to znala, ali nije imala priliku to pomisliti.

“Obećaj mi nešto. Pokušaj jednom svoje obaveze ne shvatiti tragično. Pokušaj uživati u njima. Nema veze što bi ti radije u tom nekom trenutku bio s Nikolom, Ivanom ili bilo kime ili jednostavno sjedio u sobi i slušao glazbu ili čitao knjigu. Zaboravi nekada na sve to i pokušaj s guštom obaviti svoje obaveze. Ako se dovoljno usredotočiš, uspjet ćeš. I onda će sve biti drukčije. Nemoj uvijek samo zamišljati kako bi moglo biti bolje. Ili gore. Jednostavno radi ono što moraš raditi. Ne postoji ništa normalnije od toga. To uopće ne mora uništavati tvoj život, tvoju ljubav.”

“Znam to, ljepotice. Nemoj misliti da to ne znam. Ali to je tako jebeno teško izvesti. Ali hvala ti na brizi.”

“Nije to samo briga.”

“Znam i to, ljepotice.”

“Što još znaš?”

“Znam sve.”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.