Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave | Krešimir Pintarić

SVAKI POČETAK JE TEŽAK

UVOD

Bežični telefoni su jako praktični, ali imaju jedan veliki nedostatak: ponekad ih treba luđački tražiti kad zazvone. Nakon sedmog ili osmog zvona pronašao sam svoj u krevetu, zabijen između dva jastuka, ali ne prije nego sam potpuno stišao glazbu.

“Da?”

“Što radiš?”

“Hej, ljubavi! Pišem nešto. A ti? Što ima kod tebe?”

“Pišeš?”

“Aha.”

“Je l’ ima mladih i ljubavi?”

Njezino uobičajeno pitanje. Ako nema mladih i ljubavi, ona to ne može čitati. Nije da je ne razumijem.

“Naravno da ima. To je jedna priča o dvoje zaljubljenih, točnije o onom trenutku kad se on pita jesu li dosegli onu točku u vezi kad je prihvatljivo da prdne pred njom.”

“Kako možeš pisati takvu priču!?”

“Kako to misliš, ljubavi?”

“Pa ti si prdnuo prve večeri, na našem prvom službenom izlasku!”

“Nemoj biti takva. Znaš da sam bio pijan.”

“Znam. A znam i da si to ponovio i drugi dan, iako nisi bio pijan.”

“Nisam, ali isto tako nisam ni prvi dan bio dovoljno pijan da se drugi dan ne bih sjećao da sam pred tobom već prdnuo, pa sam mislio da je svejedno.”

“E, nije.”

“Jebiga, mislio sam da je.”

“Što god se dogodilo prvi dan, ne opravdava te da prdiš drugi. Trijezan.”

“Dobro, dobro. Mislio sam da je sasvim svejedno, barem sad i barem kad smo mi u pitanju.”

“I je i nije.”

“Što želiš reći?”

“Bilo bi mi strašno drago kad bih znala da više nisi tip koji bi prdnuo na prvom izlasku.”

“Ljubavi, znaš da ne bih.”

“Voljela bih vjerovati u to.”

“Znači stvarno misliš da danas prvi put izlazimo – da bih prdnuo!?”

Nekoliko trenutaka iz slušalice nije dopirao nikakav zvuk, a onda se nakašljala i rekla: “Reci mi što si ručao pa ću ti reći.”

TEORETIZIRANJE

Ljudi prde. Mislim da po tom pitanju ne bi trebalo imati nikakvih dvojbi. Dobro poznajem nekolicinu i znam što govorim. Zato pretpostavljam da prde i oni koje ne poznajem dobro. (Nema sumnje da sam umjesto ljudi prde mogao započeti s ljudi puštaju vjetrove. Ali bih se u tom slučaju osjećao kao da imam posla s nekim liječnikom ili akademikom, a s njima ne želim imati posla ako ne moram. Dakle: ako pripadate jednoj od navedenih skupina, ili bilo kojoj skupini koja očekuje da netko govori o puštanju vjetrova, iskreno vam savjetujem da se rastanemo dok priča nije još jače zasmrdila.)

Koliko me sjećanje služi, u školi su nas učili da se taj tip zaključivanja naziva zaključivanje nepotpunom indukcijom. Ono što je bitno za ovaj tip zaključivanja jest da nikada niste u mogućnosti sa sigurnošću reći da je vaš zaključak u potpunosti valjan. To se može reći tek kad se radi o zaključivanju potpunom indukcijom. Budući da je ona prilično nezgrapna, a često puta i neizvediva, većina našeg zaključivanja o ovom svijetu zasniva se na nepotpunoj inačici. Također su nas učili i da je zaključivanje nepotpunom indukcijom to sigurnije što je uzorak na temelju kojeg zaključujemo reprezentativniji.

Sve ovo zapravo navodim kako bih mogao reći da volim vjerovati kako je uzorak po kojem sam izveo svoje zaključke o ljudima prilično reprezentativan, ali da, s druge strane, nisam još uklonio sve sumnje. Vjerojatno nikada ni neću.

Ipak, ne mislim da sam u tome usamljen, ni da je to išta loše. Neke stvari su izvan logike. Recimo, dovoljno je da se čovjek zaljubi pa da posumnja, ako ne već u to da ljudi prde, a ono barem u to da žena u koju je zaljubljen prdi. Dovoljno je da se približavaju izbori i da čovjek gleda državnu televiziju pa da posumnja u vlastite sposobnosti – jer kako objasniti da cijela država doživljava gospodarski i kulturni procvat, a da baš njemu, kao i nekolicini ljudi koje poznaje, cvatu jedino kamate na kreditu? Ali to nema veze s ovom pričom. Htio sam reći ovo: ako ne mogu povjerovati da žena koju obožavam prdi, onda ne mogu ni računati na to da će me razumjeti ako prdnem pred njom.

S druge strane, čovjek mora prdnuti ako mora prdnuti. To se vjerojatno neće dogoditi u onim prvim danima zaljubljenosti kad čovjek zaboravlja da mora jesti kao i na ostale fiziološke potrebe. Ali kad prvi dani prođu i kad se čovjek sjeti da se od ljubavi ipak ne može živjeti, i kad počne jesti, samo je pitanje vremena kad će osjetiti potrebu da smanji pritisak u debelom crijevu. Unatoč tome, nisam se nikako mogao odvažiti na to da prdnem. Mislim jesam, ali sam koristio odlaske na WC ili balkon, iznenadno kupovanje cigareta, odlaske na selo, u inozemstvo isl.

Koliko mora proći vremena i što se mora dogoditi da se čovjek može dovoljno opustiti i prdnuti pred ženom svog života? Mislim, nitko neće prdnuti prvi dan, ili drugi, ili treći. Ni četvrti, ni peti. To s brojanjem dana nema smisla nastavljati jer bi uskoro moglo početi neodoljivo podsjećati na sofizam najgore vrste. Bilo kako bilo, jednom će prdnuti, po tom pitanju se ne treba zavaravati. To će se dogoditi vjerojatno u onom trenutku kad o ženi svog života ipak počne razmišljati kao o biću od krvi i mesa, kao o najboljem primjerku ženskog spola vlastite, pomirimo se s tim, nesavršene vrste. Pa čak i u tom trenutku ostaje pitanje: kako će ONA reagirati?

NAŠA VEZA PRELAZI NA VIŠU RAZINU

Nema sumnje da sam već neko vrijeme svjestan da je moja žena biće od krvi i mesa. Unatoč tome, nisam htio navaljivati. Uvijek bih si rekao: “Možeš prdnuti i sutra”. Svi su izgledi da to više neću govoriti. Nakon što sam za večeru pojeo ogromne količine hrenovki i mamine grah-salate, zazvonio je telefon. Ona zove. Kaže da su se javili njezini i da se ne vraćaju večeras, kao što su trebali, već sutra popodne i da smjesta dovučem dupe. Pokušao sam s umorom, sutrašnjim poslovima, čak i smradom luka, ali nije uspjelo. Vjerojatno zato jer ljeti u Osijeku ja stvarno nemam nikakva posla, osim da se odmaram dok me Osijek ne umori. Putem sam već odlučio upotrijebiti stari savjet: “Man’s got to do what man’s got to do”. I evo me sad kako sjedim ispred njezinog televizora i čekam da se dogodi. Olakotna je okolnost da gledamo Tramvaj zvan čežnja i da se relativno dobro zabavljamo na račun starog Marlona Branda koji se ponaša kao jedna divna muška svinja.

Osjećam da ću to uskoro i ja biti. Bez divna.

Sturm und Drang. Sturm und Drang. Sturm und Drang. Marlon urla. Steeeeeelaaaaaaaaa. Steeeeeelaaaaaaaaa. Tko ga jebe! Popuštam! Puštam! Dobar!

Unatoč tome, trudim se izgledati staloženo i potpuno zainteresirano za film. Razumije se da periferni vid ima prioritet. Vidim da me pogledava iz svojeg naslonjača, ali ja ne pokazujem nikakvo zanimanje za njezino zanimanje. Ustaje, odlazi do police ispunjene plišanim, gumenim i drugim životinjama, uzima zeku i daje mu po guzi. Vraća ga na policu, a sebe u naslonjač. Pokušava biti ozbiljna, ali vidim da joj se oči smiju.

Ovo mi se sviđa. Mislim da ću riskirati. I to vrlo skoro.

Sturm und Drang! Ide! Neka bude svjetlost!

Ovaj puta me niti ne pogleda. Isti trenutak ustaje, odlazi do prozora, otvara ga širom, odlazi do police, uzima zeku, zavitla ga kroz otvorena vrata, a zatim ih zatvori. Namiguje mi i kaže: “Ovo će ga naučiti pameti!”

U redu. Shvatio sam. Dobra je. Stvarno dobra. Ali peristaltika, crijevna flora i ono što je nekada bila grah-salata ne obaziru se na to. Neko vrijeme šutke gledam film, a onda odlazim na WC. Zatvaram vrata za sobom, sjedam na školjku i opuštam se. Vjerojatno u zadnji trenutak. Pred samo prsnuće. Uh! Ovaj sigurno spada u elementarne nepogode. I opet. I opet. Itd.

Sasvim sam zaboravio da je ponoć prošla i da se grad stišao i da smo sami u kući. Mislim da sam malo pretjerao. Svega toga postajem svjestan jer čujem kucanje na vratima, a zatim i njezin zabrinuti glas: “Jesi bolestan?”