Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave | Krešimir Pintarić

KAKO SE UMILITI ČITATELJU NA PET KARTICA(1)

 

UVOD, VJEROJATNO NEPOTREBAN

Ono što sam zamislio kao uvod toliko je neukusno da čak ni ja nemam obraza to staviti u priču. S druge strane, poznato mi je da je fusnota u stanju svašta otrpjeti(2).

 

SHIT HAPPENS, DEFINITIVNO

Mislim da se to moralo dogoditi. Ako se netko odluči naspavati, jedino što mu se može dogoditi jest da se probudi nakon četiri sata sna i da više ne može zaspati. Ponekad mislim da je život stari peder koji ne može izdržati da nekoga vidi pognutog, a da ga momentalno ne izjebe.

Najveća pizdarija je bila u tome što sam imao više nego napornu noć. Zapravo, nekoliko noći koje su bile udružene s ništa manje napornim danima. Tako je to uvijek: ako stvari krenu loše, onda krenu nagore. Prostora uvijek ima.

Sve u svemu, bio sam u prilično paklenom periodu svog mladog života. Što zbog nekih stvari koje sam morao napraviti, što zbog nekih koje sam želio napraviti. A vjerojatno i zbog onih koje nisam morao i nisam želio, ali sam ih svejedno napravio.

Imao sam i za taj dan poveći popis obaveza i želja, ali sam odlučio sve odjebati i pošteno se naspavati i odmoriti. Nije mi puno trebalo da zaključim kako od toga neće biti ništa.

 

JUTRO, IZNENAĐUJUĆE

Uvjetno rečeno, priča započinje u subotu ujutro, cca. pola sedam, u trenutku kada sam postao svjestan da sam budan, ali da se snovi (ili nešto njima vrlo nalik) još uvijek nisu uspjeli razići.

Kako sam nagađao da pritisak u mokraćnom mjehuru nema veze s tim ostacima sna (ili ostacima nečega njima sličnog), izbacio sam noge iz kreveta i poslao ih da pronađu papuče.

Ispostavilo se da je taj zadatak bio pretežak. Ili barem neprimjeren. Mogao sam isto tako dati kanarincu da rješava parcijalne diferencijalne jednadžbe.

Noge bez logističke potpore središnjeg živčanog sustava nisu mogle napraviti ono što sam od njih očekivao. Onda sam pokušao natjerati mozak da se priključi potrazi. Bez nekog uspjeha, naravno.

Ono što su noge, s mozgom ili bez njega, uspjele pronaći bilo je nekoliko praznih boca, zgužvanu kutiju cigareta i nešto mekano & ljepljivo. Na trenutak sam pomislio kako me vjerojatno još samo odjeća drži na okupu.

Bilo kako bilo, bio sam sve sigurniji da s ovom sobom nešto nije u redu, kao ni sa svijetom u cjelini, iako nikako nisam mogao shvatiti što.

 

PIJANSTVO, JUTARNJE

Dakako, to je bio samo moj doživljaj svijeta u trenutku dok sam pokušavao razdvojiti kapke i stvarnost od snova (ili nečega njima nalik). Stanje svijeta se, naravno, razlikovalo od mog doživljaja istog. Svijet nije bio čudan, iz ove perspektive to mogu sa sigurnošću tvrditi, nego sam ja, još uvijek, bio pijan (ili nešto vrlo blizu tom stanju).

I tako, kada sam zauzeo uspravan položaj, u ozbiljnoj nakani da pronađem te jebene papuče, soba se zavrtjela oko mene i želudac mi je, bez odgode ili upozorenja, pojurio prema ustima.

Ljudi stignu povraćati u WC-školjku samo u filmovima. Ja sam, recimo, uspio sasvim lijepo zabljuvati vrata kupatila. I papuče. Tako se pokazalo da bljuvotina ima više inteligencije i samoinicijative nego noge & mozak, bilo u skupnoj, bilo u pojedinačnoj konkurenciji.

Iako sam se bojao da bi bljuvotina mogla otopiti boju s vrata, imao sam snage tek da se umijem, operem zube i vratim u krevet. Mislio sam da ću se nakon toga osjećati bolje, ali nisam bio u pravu.

U ustima sam i dalje imao okus za koji sam nagađao da bi ga mogao imati koktel načinjen od sredstva za skidanje kamenca i dvije vrećice instant čireva u prahu. Što se tiče glave, stvar je bila neusporedivo jednostavnija: netko ju je zamijenio sa svojim omiljenim panjem i zabio u nju svoju, isto tako omiljenu, sjekiru.

I tako sam ležao u krevetu, osjećajući se, u najmanju ruku, bespomoćno. Trudio sam se biti nepomičan jer je ona sjekira prijetila da mi definitivno raskoli glavu. Znam da ne bi bila velika šteta, ali nekako sam se navikao na svoju glavu tako da mogu odgovorno tvrditi kako bi mi nedostajala da, nekim slučajem, ostanem bez nje.

Kako sam osjećao, ili, točnije, nadao se, da kraj svijeta nije daleko, moje misli su se nekako usmjerile na eshatološka pitanja. Otvoreno priznajem da su moje veze s bilo kojim oblikom religije upitne. Unatoč tome što sam kršten, nikada o sebi nisam mislio kao o katoliku. Možda kao o kršćaninu, ali ni za to nemam nikakvih dokaza. Mislim, puno mi je draži Ješua Ha-Nocri nego novozavjetni Isus. Kako god, ako bih samo i pomislio da ovo ne može potrajati i kako će uskoro sve opet biti u redu ili neće biti uopće, novi nalet bola u glavi bi me podsjetio: nema Boga. Svejedno sam neko vrijeme molio Boga da aktivira svoj konjički klub ili bilo koga tko je u stanju napraviti posao: zbrisati sve, uključujući i mene i glavobolju, kao da nikada nije ni postojalo.

Nitko se nije osvrtao na moje molitve. Pomislio sam kako se i to savršeno uklapa u sliku svijeta, napuštenog od strane Boga i onih koji posjeduju atomsko naoružanje, i da bi bilo smiješno očekivati brz i konačan rasplet. Atomske bombe olakšavaju, ili otežavaju, već kako se uzme, ljudske muke samo u filmovima. U stvarnosti, muke jednostavno traju.

I dok je međunarodna zajednica predvođena nepostojećim Bogom sjedila skrštenih ruku, moj život je poprimao sve besmislenija obličja. Uskoro mi se svijest svela na jednu jedinu rečenicu: “Hoću mamu”.

Ne znam točno kako i kada, ali vjerojatno ubrzo nakon toga, moja svijest je prestala postojati. Ili je barem ja više nisam bio svjestan(3).

 

ZAVRŠETAK, PROŽIVLJENI

Ako je netko sve ovo podnosio u nadi da će na kraju poprimiti neki smisao, prevario se.

 

ZAVRŠETAK, OBEĆAVAJUĆI

Ako je netko očekivao poantu, vjerojatno će se razočarati jer nje nema. Ako bi mi život ovisio o tome da poantiram, pribjegao bih, priznajem lošoj, improvizaciji: izvukao bih nekakav citat kojim bih pokušao opravdati svu nemuštost i nedostatak nadahnuća. Ali za to mi je potreban novi podnaslov.

 

ZAVRŠETAK, OPRAVDAVAJUĆI

Holden na kraju svoje priče kaže:

Ako već želite znati istinu, ne znam što o tome da mislim. Žao mi je što sam sve to ispričao tolikim ljudima. Sve što sad znam, to je da mi nekako nedostaju svi oni o kojima sam vam pričao. Čak i stari Stradlater i Ackley, na primjer. Mislim da mi nedostaje i onaj prokleti Maurice. Čudno je to. Nemojte nikad nikome ništa pričati. Ako to učinite, odmah počnete osjećati kako vam nedostaju svi oni.

Da se to ne bi i meni dogodilo, odlučio sam ispričati nešto za što ne mogu zamisliti da mi nedostaje.

 

ZAVRŠETAK, POSUĐEN

Vrijeme je da se zaustavim. Zamalo sam zaboravio da se Bog smije kada me vidi kako pišem.

 

ZAVRŠETAK, ISPOVJEDNI

Ne podnosim priče s više završetaka.

 

ZAVRŠETAK, VJERODOSTOJAN

Nevjerojatno, ali istinito.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.