Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave | Krešimir Pintarić

KUNDERA

 

IVAN

nije htio otvoriti oči. Već neko vrijeme je bio budan. Ali oči nije otvarao. Dobro je znao što će ugledati i zato je mislio da je razumno dati stvarnosti priliku da se malo upristoji. Ili da jedanput napravi nešto za njega. Nije vjerovao u učinak ove metode, ali mu ništa bolje nije padalo na pamet. Pokušao je izbaciti iz glave jučerašnji dogovor. Nije išlo. Poželio je da je večer. Stisnuo kapke svom snagom. Postali su tamno crveni, ali nije moglo biti govora o večeri.

 

DAVOR I NIKOLA

su sjedili za kuhinjskim stolom i pili kavu. Točnije, već su je popili: Nikola je vrtio u ruci praznu šalicu, Davor je pušio petu cigaretu.

“Stvarno me zanima što on misli koja je svrha dogovora.”

“A što ti misliš?”

“Mislim da si živčan kao i ja.”

“Brrrrrr. Nitko nikada nije živčan kao ti.”

“Ne seri. Zovi ga.”

“Nema ga. Nije kod kuće. Nitko se ne javlja. Ne sjećaš se?”

“Možda je došao u međuvremenu.”

“U kojem međuvremenu? Nije prošlo petnaest minuta.”

“Molim te.”

“Zovi ga sam.”

“Zaboravljaš da bi se njegova majka mogla pojaviti prije njega i da bi to moglo imati za posljedicu vrlo neugo–”

“Ježim se pri pomisli kako–”

“Ne zajebavaj. Znaš da bi njegova mater prije pojela telefon nego rekla da ga–”

“Govori kroz nos.”

Ja govorim kroz nos.”

“Stavi onda maramicu na slušalicu. Vidio sam to u filmovima. Ne znam kako to može pomoći, ali sam vidio da tako rade u filmovima.”

“Rado ću staviti maramicu na slušalicu. Ali nakon što ga nazoveš. Molim te.”

“Užasan si. Stvarno si ponekad užasan. Naporan.”

“Uvijek.”

 

SANJA

je stajala najmanje pet minuta ispred otvorenog hladnjaka. Njoj se činilo kao da je u tom položaju otkad zna za sebe. Ono što je mogla vidjeti u njemu izgledalo je raskošno kao da ga je opremio Caritas. Pokušavala se sjetiti nekog čarobnog recepta za uklanjanje mamurluka, ali joj ništa osim Jägermeistera nije padalo na pamet. To nije bilo bez posljedica: pamet bi je zaboljela, a želudac se penjao prema usnoj šupljini. Tresnula je vrata i otišla u kupaonicu.

 

DAVOR I NIKOLA

su sjedili za kuhinjskim stolom. Nikola se vratio iz predsoblja i Davor ga je uporno gledao očekujući izvješće o netom završenom telefonskom razgovoru. Nikola mu je ravnodušno uzvraćao pogled i šutio. Davor je pogledao strop, vidio da ondje nema nikoga i popustio.

“I?”

“I?”

“Daj!”

“Ništa. Nema ga.”

“S kim si razgovarao?”

With a little Chihuahua named Carlos.”

“Da nije možda rekla: Fuck me I’m sick?”

“Ne. Rekla je da se uopće nije pojavljivao. Da je vjerojatno prespavao kod Marije.”

“Što čekaš?”

“Mariju možeš sam nazvati.”

“Imam li izbora?”

 

IVAN

je oprezno pogledao na sat. Nije mu se svidjelo to što je vidio. Bilo mu je potpuno jasno da se na stvarnost ne može osloniti. Morao je odlučiti. Razum mu je govorio da to izvede kako treba. Međutim, odluka je pala na pizdunsku varijantu. I to samo zato jer fer varijanta zahtijeva malo truda u početnoj fazi. Pogledao je Mariju. Spavala je okrenuta zidu. Ustao je, pokupio svoje stvari sa stolice i otišao u kupaonicu. Ispišao se, odjenuo. Trenutak je razmišljao o uporabi vodokotlića. Odustao. Zadovoljio se spuštanjem daske. U predsoblju je prepipao džepove. Iz unutrašnjeg je izvadio telefonsku karticu i zagledao se u Papin lik na njoj. Onda ju je vratio u džep. Činilo se da je sve na svom mjestu. Tiho je otključao vrata, otvorio ih. Osvrnuo se po predsoblju, kimnuo vlastitom odrazu u ogledalu, rekao mu “Papa je s nama” i izašao iz stana. Pozvao je lift i čekao. Onda je u stanu zazvonio telefon. Krenuo je prema vratima koja je maloprije zatvorio, zastao na trenutak, a onda užurbano krenuo niz stepenice.

 

MARIJA

je bila sigurna da je baš ona sretna vlasnica telefona koji neprestano zvoni. Otvorila je oči i ugledala prilično zanimljiv komad zida. Kada je zanimljivost počela kopniti, okrenula se i pogledala Ivana. I nije ga vidjela. Promrmljala je “životinja” i ustala. Telefon je bio u kuhinji. Nejasno se sjećala da ga je sinoć ondje ostavila. Nije o tome previše razmišljala, ali je znala da je to bio glup potez. Otišla je u kuhinju, sjela na stolicu, zarežala na njega. Podigla slušalicu.

 

SANJA

je promatrala svoj odraz. En face. Ogledalo je još djelomično bilo zamagljeno, ali ne toliko da bi bila sasvim zadovoljna onim što vidi. Onda se okrenula i promatrala lijevi profil. Prešla je rukom preko grudi, trbuha, bokova. Onda je okrenula leđa, pogledala ogledalo preko ramena i glasno rekla “nije ko s petnajs”. Nakon toga se ponovo okrenula en face. Nadlakticama je stisnula grudi. Stisak im je dao drskost i napadnu čvrstoću. Pojačala je stisak. Bila je uvjerena da je to prizor činilo, u najmanju ruku, ugodnim. Pokušala je glasno zazviždati, ali nije uspjela. Opustila je ruke i izišla iz kupatila.

 

IVAN

je sjeo za jedini prazan stol na terasi i naručio duplu kavu. Znao je da nema ništa gore od subotnjeg prijepodneva ako čovjek želi na miru popiti kavu. Barem ne u ovom dijelu svemira. Pogledao je ljude oko sebe, pomislio subota. Zapalio cigaretu. Nije godila.

 

MARIJA

je spremala kuhinju kada je zazvonilo. Obrisala je ruke i otišla do interfona i rekla “koje”. Iz zvučnika je zalajao poznati glas. Rekla je “penji se” i prebacila prst s GOVOR na VRATA. Otključala je vrata stana, vratila se u kuhinju i nastavila spremanje. Uskoro je ugodni lavež ispunio cijeli stan.

 

MARIJA I SANJA

su lajale u kuhinji. Sanja je putem konzumirala dva Jägermeistera i sada je bila upadljivo dobrog raspoloženja. Sjedila je za stolom i pričala s Marijinim leđima.

“Trebala si vidjeti te debile. Dobro se osjećam čim se toga sjetim. Isprva sam mislila da će biti najbolje da samo popijem kavu kod tebe. Naravno, uletjela sam u prvu birtiju koja mi se našla na putu. Ušla sam poput financijske. Svi su digli svoje nosove da vide koji kurac. Nisam se dala smetati. Tresnula sam lovu na šank i rekla Jeger. Ženska nije uspjela čašom dodirnuti šank, a ja sam je već ispraznila i izašla. Ipak nisam bila toliko brza da ne bih vidjela kako je polovici kretena ispala cigareta iz usta.”

“Trebala si još zalajati na odlasku.”

“Bojala sam se otvoriti usta da se Jeger ne predomisli.”

“A drugi?”

“U Studentu.”

“Ima nekog poznatog?”

“S obzirom na lica koja sam vidjela, mogu reći da sam savršeno sretna osoba što nikoga poznatog nije bilo.”

“Ista predstava?”

“Nikad. Drugi je bio školski. Klasičan. Kava & Jeger. Mirno & staloženo.”

 

IVAN

je čekao već deset minuta da se baba skine s govornice. Pokušavao je ne obraćati pozornost na to, ali mu nije uspijevalo. Mrzio ju je. Strastveno. Pravdao se time da baba izgleda kao netko koga treba mrziti. Pokušavao joj je pogledom spaliti leđa, ali se ova nije dala. Zapravo, leđa su još bila u redu.

 

DAVOR I NIKOLA

su sjedili za kuhinjskim stolom. Davor je kidao markicu s prazne kutije cigareta. Onda je prešao na poklopac kutije. Zatim na ostatak. Nikola je udarao žlicom nedužnu kutiju šibica. Gotovo da se zabavljao. Davor više nije mogao šutjeti. Po 453 put.

“Ne mogu vjerovati. Koji kreten.”

“Smiri se. Vjerojatno radi. Znam da radi. Neće zajebat.”

“Ne kažem da će zajebat.”

“Onda?”

“Mogao se javiti. Ostaviti poruku. Bilo što.”

“Nije mogao ostaviti poruku. Ne bi bilo iznenađenje. Sjećaš se? Iznenađenje.”

“Jebalo ga iznenađenje. Marija je popizdila što je samo tako nestao.”

“Oprostit će mu. Vjeruj mi.”

“To ti vjerujem.”

“I ti ćeš mu oprostiti.”

“Ako preživim.”

“Hoćeš.”

“A što je sa Sanjom?”

“Ništa. Jučer joj je Ivan sve objasnio. Ona je velika cura. Odigrat će to kako treba.”

“Bilo bi mi draže da je on veliki dečko. Zašto jednostavno ne nazo–”

“Zvat će čim bude imao što javiti.”

“Poludjet ću ako to ne bude uskoro.”

“Malo kikirikija?”

 

IVAN

je već htio spustiti slušalicu kada se u slušalici začuo nerazgovijetan glas. Automatski je zavikao “halo”. Uslijedilo je jedno tiše, manje automatski, “halo”. Sljedećih pet sekundi je čuo samo krckanje. Onda se nešto dogodilo i čuo je sasvim razgovijetno “koji je kurac s ovim telefonom”.

“Halo … Ivan je … Da, Darka … Kada je otišao … I nije ništa rekao … Ma ne … Slušajte … Molim vas da zapišete … Da … Da je zvao Ivan … Treba Kunderu … K-u-n-d-e-r-a … Svih deset knjiga … Da … Treba uhvatiti korak s ostalima … Ne … Neću pretjerati … Kod Marije … Zna on već … Dobro … Da … Da … Hvala.”

 

MARIJA I SANJA

su se premjestile u dnevnu sobu: Sanja se istopila u naslonjaču, Marija se valjala u neraspremljenom krevetu.

“Ne mogu vjerovati da je ona pizda opet samo tako nestala.”

“Možda ima drugu. Jesi li kada pomislila da ima drugu? Ili druge?”

“Ne vjerujem. Znaš kakav je. Nije hladan kao židovska mlada na medenom mjesecu, ali nije ni–”

“Možda je perverzan? Možda ga privlače žene s drvenom nogom, a nema hrabrosti da ti to prizna. Mislim, nema hrabrosti da ti otvoreno kaže da odrežeš jednu nogu?”

“Perverzan je. To stoji. Ali njegova se perverznost sastoji u tome da radi stvari koje mene izluđuju.”

“Kao?”

“Ne spušta dasku. Baca opuške u čaše. Čita dok jede. Neodgovoran je. Kasni na dogovore. Nestane prije nego se probudim.”

“Dosta. Ako ti dopustim da nastaviš, ostavit ćeš ga.”

“To je ono najgore: neću.”

“Neka ti bude.”

“Ozbiljno.”

“Dobro. Reci onda nešto što ti se sviđa kod njega.”

“Misliš jako ili onako?”

“Jako.”

“…”

“No?”

“Ne ide.”

 

IVAN

je razmišljao sa slušalicom u ruci. Osvrnuo se i vidio da nitko ne čeka na telefon. To je odgodilo odluku sljedećih tridesetak sekundi. Onda je otipkao broj.

 

DAVOR I NIKOLA

su sjedili za kuhinjskim stolom. Nikola je u međuvremenu, zbog mira u kući, dovukao telefon iz predsoblja. Ljuljao se na stolici i grickao šibicu. Davor je na olovci premotavao kasetu. U tom trenutku je zazvonio telefon. Nikola se trgao, ispljunuo šibicu, posegnuo za slušalicom. Davor je bio brži.

 

IVAN

se naslonio leđima na telefonsku govornicu i ugledao nevjerojatno dobro građen ženski nožni aparat. Nije imao dovoljno vremena da se na njega koncentrira jer je veza bila uspostavljena.

“Ja sam … Daj odjebi … Daj … Daj mi Nikolu … Ne želim uopće razgova … Daj mi Nikolu … Hej … Što ima … Znam … Samo neka pizdi … Reci mu da će sljedeći put on brinuti o svemu, a ja ću sjedit kod kuće i pizdit … Ne, nisam ga našao … Ostavio sam poruku … Hoćemo do Marije … Da … Da, znam … Jebi ga … Što da radim … Jebi ga … Znam … Neće se ljutiti kada stignu … Da … Volio bih da možeš vidjeti ono što ja vidim … Upravo to … Čista petica … Aha … Dobro … Aha … Za pola sata.”

 

MARIJA, SANJA, IVAN, DAVOR I NIKOLA

su se razmjestili po sobi. Marija nije ni pokušala prikriti da je ljuta na Ivana. Umjesto da izvede uobičajeni 2 in 1 – dobra žena & domaćica, demonstrativno je otišla do prozora, okrenuvši leđa nazočnima. Bilo je jasno da su upućena Ivanu koji se izvalio na dvosjed. Sanja, Davor i Nikola su šutjeli i gledali Marijina leđa, sebe međusobno i, najčešće, Ivana. Uzvratio im je pogled, slegnuo ramenima i Mariju ukratko izvijestio o onome što se događa. Kada se okrenula, vidjela je na svim licima osmijehe oko glave. Pokušala je izgledati ozbiljno, ali je bilo očigledno da joj se iznenađenje svidjelo. Promrmljala je “ubit ću te” i krenula prema Ivanu. Kada je došla do njega, zastala je, pogledala ga u oči i, doslovce, skočila u krilo. Njegov očajnički krik nije uspio promijeniti njezinu putanju ni za milimetar, ali je zato dobro zabavio publiku. Nakon prizemljenja, ili, točnije, prikriljenja, zasula je Ivana poljupcima, ali ovaj nije davao znakove života. To je nije obeshrabrilo. Unatoč uznapredovalom procesu reanimacije, uspjela je primijetiti da preostala trojka drži glave među koljenima i prst u ustima. Rekla je “dobro”, ustala i odigrala prethodno izostali 2 in 1. Poslužena je kava i sok, a Davoru i Nikoli i kratko. Bili su dobro raspoloženi. Razgovor je bio nepovezan, često prekidan smijehom. Točnije, istodobno su se vodila dva ili tri razgovora. Bilo je očigledno da se nisu trudili održati dobro raspoloženje. Kada su ogladnjeli, Sanja je naručila pet pizza. Pojeli su ih, a onda sredili posuđe i skuhali još jednu kavu. Budući da je razina aktivnosti osjetno pala, i ostali su se pridružili Davoru i Nikoli u kratkom. Unatoč kratkom, razgovor je uskoro zamro. Uključili su televizor. Kako nije bilo moguće pronaći nešto što bi se moglo gledati duže od dvije minute, Ivan je mijenjao programe, Marija punila čaše. Uspjeli su saznati ponešto o stanju u atmosferi, američkom olimpijskom atletskom timu, zagađivanju rijeka u Rusiji, vremenu u Južnoj Americi, maštanjima prosječne njemačke domaćice, proizvodnji rajčice u Grčkoj, štrajku željezničara u Francuskoj, beskućnicima u Kini, kretanjima na svjetskim burzama, najnovijem filmu Julie Roberts, proizvodima Black & Decker, karijesu i paradentozi, nezdravosti preparata za mršavljenje, smrtnosti novorođenčadi u okolici Černobila, nedaćama umirovljenika u Varaždinu, rasporedu gostovanja KUDa Lipa u narednih mjesec dana, očekivanom rastu proizvodnje i standarda u Hrvata, doping kontrolama u njemačkoj nogometnoj ligi, pitoresknim gradićima Portugala, malezijskom gospodarskom čudu, modnim novitetima u Milanu, Parizu, Londonu, neobičnim kućnim ljubimcima kao što su krokodili, zmije otrovnice i dingosi, obnavljanju infrastrukture u Podunavlju, kontaktnim lećama, patvorenim umjetninama itd. isl. U trenutku kada je sunce zašlo za obzor, televizor je bio isključen, a u sobi je vladala tišina i polutama. Ivan je sjedio nepomično, okrenut prema polici s CDima. Sanja je rukom pridržavala zabrinuti izraz lica. Nikola je držao jastuk na glavi. Davor i Marija su također bili zaposleni.

 

DARKO

je pozvonio i čekao. Iza njegovih leđa je netko zalupio vratima automobila. Okrenuo se i pogledom prešao po parkiralištu, ali na njemu nije bilo nikoga. Na travnjaku iza parkirališta je vidio kako jedno veće dijete udara manje, rekao “to je pametno dijete” i okrenuo se natrag prema interfonu. Kako se nitko nije javljao, provjerio je prezime na tipki koju je pritisnuo. Nije mu bilo poznato. Stavio je ruke u džepove, nagnuo se prema tipkama i odlučio potražiti pravo. Trebalo mu je da ga pronađe. Onda se ispravio, duboko uzdahnuo i pozvonio. Ženski glas iz zvučnika je rekao “koje”. Nagnuo se i rekao “kundera”. Iz zvučnika se začulo lajanje. Brava je zazvrčala i on je ušao u zgradu. Deset minuta kasnije je opet bio na ulici. Žurno je koračao, u hodu raskopčao jaknu, pomislio bablje ljeto.

 

MARIJA, SANJA, IVAN, DAVOR I NIKOLA

su sjedili na podu, okupivši se oko niskog stolića. Glave su im se gotovo dodirivale. Ivan je izigravao croupiera. Ostali dobitnike.

“Dva tebi, dva tebi, dva tebi, dva tebi. I dva meni.”

“Kako su lijepi!”

“Meni izgledaju nekako produhovljeno.”

Ovako ili onako, sve je to ecstasy a ja sam uvijek zadovoljna kada ga ima.”

“Spremite se za nepodnošljivu lakoću postojanja.”

“Puštaj Giant Steps!”

“Može!”

“Gutanje?”

“Gutanje!”

 

MILAN

Ne možemo, dakako, tvrditi da je glazba (sva glazba) nesposobna izraziti osjećaje; ona romantizma autentično je i legitimno izražajna, ali se i o toj glazbi može reći da njena vrijednost nema ničega zajedničkog s intenzitetom osjećaja koji izaziva. Glazba je sposobna snažno probuditi osjećaje i ako nije umjetnost. Sjećam se svog djetinjstva: sjedeći uz glasovir, predavao sam se strastvenim improvizacijama za koje mi je dovoljan bio samo jedan akord cis i subdominanta fis koji sam udarao fortissimo i beskonačno. Dva akorda i opetovani primitivni melodijski motiv izazivao je u meni snažnu emociju koji ni Chopin ni Beethoven nikada nisu u meni probudili. (Jednom je moj otac, glazbenik, bijesan – nikad ga nisam vidio tako bijesna ni prije ni poslije – uletio u moju sobu, podigao me s klupice i odnio u blagovaonicu i tamo me s jedva suzdržanim gnušanjem gurnuo pod stol.)

Proživljavao sam kroz svoje improvizacije svojevrsnu ekstazu. Što je to ekstaza? Dječak udarajući po klaviru osjeća zanos (tugu, veselje) koji dostigne takav stupanj intenzivnosti da postaje nepodnošljiv: dječak tako prelazi u stanje zasljepljenosti i zaglušenosti u kojem sve zaboravlja, čak i sebe sama. U ekstazi emocija stiže do paroksizma pa tako i do vlastite negacije (samozaborava).

Ekstaza znači biti “izvan sebe”, kao što pokazuje etimologija grčke riječi: izići iz vlastitog položaja (stasis). Biti “izvan sebe” ne znači biti izvan sadašnjeg trenutka, poput sanjara koji odluta u prošlost ili budućnost. Upravo suprotno: ekstaza je potpuna identifikacija sa sadašnjim trenutkom, posvemašnji zaborav prošlosti i budućnosti. Ako izbrišemo budućnost kao i prošlost, sadašnji trenutak nađe se u praznom prostoru, izvan života i njegove kronologije, izvan vremena i neovisan o njemu (zato se ekstaza može usporediti s vječnošću, koja je također negacija vremena).

Čovjek teži vječnosti, ali može imati samo njezin nadomjestak: trenutak ekstaze.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.