Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave | Krešimir Pintarić

HRVATSKI BEN AFFLECK

 

1.

Tarik Filipović ovo, Tarik Filipović ono: sve naočale Tarika Filipovića, sve cipele Tarika Filipovića, djetinjstvo Tarika Filipovića… Koje god novine otvorim, Tarik Filipović. Da dignem neki kamen, vjerojatno bi ispod njega bio… Tarik Filipović. I zato već neko vrijeme ne diram kamenje.

Da čovjek dobije živčani slom.

Iako se može i zabrinuti. Barem ja uvijek mogu. Ali ako se na trenutak smirim, mogu stvari postaviti i ovako: ako je Tarik Filipović u svim novinama i na većini naslovnica hrvatskih magazina, onda može biti i da je riječ o nečem važnom. Možda u tom čovjeku stvarno ima nešto pametno, duhovito, seksi i neodoljivo.

Ali ako ima, kako da ja dokučim što je u pitanju?

Pa uz pomoć žene, naravno.

 

2.

Kao i uvijek kada mi se ne da razmišljati, ja gledam televiziju ili pitam ženu. I zato sam pitao ženu, s ustima punim špageta i pesta, kuži li ona fenomen Tarika Filipovića.

“Što je sad tebe uhvatilo?” upitala me zabrinuto.

“Pa Tarik Filipović! Što je tu čudno? Čim otvoriš oči, imaš velike izglede da ćeš ugledati Tarika Filipovića.”

Nekoliko je sekundi šutjela. Činilo se da stvarno razmišlja o Tariku Filipoviću. Što je bilo izrazito atipično ponašanje za nju. Onda joj je lice poprimilo onaj aha izraz i ona je uzviknula: “Hrvatski Ben Affleck!”

Prvo sam se uhvatio za glavu. Pa za tanjur. Pa preko stola za njen vrat. Ali nježno. Kao da je miluje blaga ljetna oluja.

“Ne hvataj me za vrat!” izderala se na mene.

“Ne pomažeš mi da shvatim!” pravdao sam svoje ponašanje.

Blago me je udarila po glavi. Zapravo, ona je mislila da me je blago udarila. Ja to ne bih potpisao.

“Ne udaraj me po glavi!”

“Ne brini se, ljubavi.”

E nisam se mogao ne brinuti.

“Neću se brinuti, ali stavljam veto na fizičko razračunavanje i nasilje u kući. Tijekom obroka.”

“U redu. Slušaj sad. Ben Affleck je zlo.”

Zastala je na trenutak u nadi da dalje neće morati objašnjavati. Stvarno može biti naivna. Izgleda da je to i sama vrlo brzo shvatila jer je nastavila: “Svaki film koji se snimi – u glavnoj ulozi je Ben Affleck. Kakvo god gala primanje se organizira – na njega je pozvan Ben Affleck. Humanitarni koncert – Ben Affleck. Vatromet – Ben Affleck. Showbussines jest Ben Affleck. U Americi. Dakle, Tarik Filipović je hrvatski Ben Affleck”.

Onda se, pod utjecajem vlastitog objašnjenja, ukočila na otprilike tri sekunde i ponovno rekla: “Hrvatski Ben Affleck”.

Zatresla je glavom, kako to obično rade ljudi kada shvate nešto strašno, i rekla: “Zašto si me prisilio da shvatim da je Tarik Filipović hrvatski Ben Affleck?”

 

3.

Kad se sutradan vratila s posla, izgrlio sam je i izljubio, tako da se odmah i po tko zna koji put vidi tko koga voli, i onda rekao zaljubljeno (barem ja mislim da tako treba zvučati netko zaljubljen): “Ja moram jebati. Danas. Hoću reći, večeras”.

Nije odgovorila. Samo se malo odmaknula od mene. Kao da je odjednom primijetila da smrdim. Onjušio sam se. Ništa posebno. Lagano mužjački. To je u redu. Njen pogled mi je poručivao da nije u redu. Njen pogled je poručivao da jedino što ću ja jebati jesu ježeva leđa.

“Što? Ne bi valjda radije poslije večere gledala hrvatskog Ben Afflecka?” pravio sam se pametan.

Njen odgovor je glasio: “Poslije večere usiši stan ili ću te <škarice> + <bomba> + <lubanja>.

Mislim da su <škarice> značile “odrezati kurac”, <bomba> “razvaliti bulju”, a <lubanja> “nahraniti otrovom za štakore”. Ali ne voli psovati pa se ispomaže pantomimom. Nisam se uplašio. Znao sam da ne misli ozbiljno. To je samo njen uobičajeni način da skrene pozornost s činjenice da u našem spolnom životu postoje problemi kojih ja nisam svjestan, a o kojima ona ne želi razgovarati.

Ili je stvarno mislila da moram usisati stan.

 

4.

Poslije večere sam se uvalio pred TV. Taman je počinjao Milijunaš i ja sam pažljivo gledao i slušao Tarika Filipovića i, neminovno, njegove goste, tj. natjecatelje (moram li posebno isticati kako to znači da nisam jebao?). U napadu mazohizma i samosažaljenja odlučio sam naći dublje razloge koji su doveli do toga da se Tarik Filipović pretvori u hrvatskog Ben Afflecka. Ukratko, usredotočio sam se na Tarika Filipovića (većina natjecatelja, ne poričem, također zaslužuje posebnu pažnju, ali ne moju: postoje ljudi koji su plaćeni da se time bave). Analizirao sam njegove naočale (vidio sam stotine ljudi s takvim naočalama). Analizirao sam njegovu kravatu (zapravo, lažem: ja uopće ne znam analizirati kravate). Analizirao sam njegove ušne resice (ništa posebno). Analizirao sam šale Tarika Filipovića. Njegovu atletsku građu. Njegove profinjene šake. Uskoro sam pomislio da mi ne bi škodilo da progutam šaku Normabela (poznatih i kao “hrvatski Apaurini”). Na moju veliku žalost, bio sam svjestan da su Tarikove šale jače od Normabela (ovo nije kompliment Tariku Filipoviću, nego kritika Belupu). U tom trenutku u sobu je ušla žena i odvalila mi pljusku.

“Rekla sam ti da usišeš stan a ne da blejiš u TV!”

Pokušao sam joj objasniti da se bavim analizom i da je to za opće dobro, ali na pola objašnjenja sam dobio i drugu pljusku. Dobro, nije mi baš opalila pljusku, ali možda bolje da jest. Umjesto toga me je pogledala kao govno. A to je daleko gore od pljuske.

Kad dobijem pljusku, u meni se probudi osjećaj za pravdu, stari hrvatski prkos, i starozavjetni poriv za osvetom, a kada me žena pogleda kao govno, onda poželim da se nikada nisam ni rodio. Najgore od svega jest to što sam ja tek nedavno shvatio da taj njen pogled znači da sam govno. Naime, išli smo kod prijatelja, ušli u lift i pritisnuli tipku s brojkom 6, a onda skužili da je na podu lifta ogromno pseće govno. E taj pogled! Mješavina iznenađenja, užasa i gađenja. Tako se gleda govno. Iako mene u zadnje vrijeme zna pogledati i bez one komponente iznenađenja.

U svakom slučaju, zaključio sam da opće dobro nije u mom interesu. Za razliku od usisavanja.

 

5.

Sutradan sam, hladne glave, bez žene u blizini, zaključio da ću ipak morati razmišljati ako želim shvatiti fenomen Tarika Filipovića. Znao sam da to ima veze s Milijunašem, budući da je i prije Milijunaša postojao Tarik Filipović a nije postojao fenomen Tarika Filipovića, ali nisam mogao ustanoviti točno koje. Prvo sam shvatio da su šale Tarika Filipovića takve kakve jesu, jer nitko na njegovom mjestu (voditelj kviza na nacionalnoj televiziji koji prati nekoliko stotina tisuća ljudi, preko puta sjedi neki četrdesetogodišnji ili pedesetogodišnji bakutaner kojemu je dolazak Pape u Hrvatsku totalna špica) ne bi ni mogao izreći kakvu dobru šalu a da odmah ne dobije otkaz. Ali to još uvijek nije rješavalo sam fenomen. Nisam se zavaravao po tom pitanju.

I nakon nekoliko prilično loših ideja i besplodnog tumaranja zaraslim neuronskim stazama, sjetio sam se: GARMLICHEV EFEKT(4)!

 

6.

Jedva sam dočekao da se žena vrati s posla pa da joj izložim svoje tumačenje fenomena Tarika Filipovića. Dopustio sam joj da sjedne za stol prije nego sam počeo. Pretpostavljao sam da ću je oboriti s nogu.

Pristojno je saslušala što sam imao za reći. Kimnula dva/tri puta kada sam bio gotov. Onda je rekla: “Užasno si dosadan. Idemo večerati, a onda moraš smotati nešto”.

To me povrijedilo. I zato nisam htio pričati s njom. Ali joint sam smotao.

Nije me toliko povrijedila.

 

7.

Dok sam poslije večere naduvan sjedio za stolom i pisao mailove, u kojima sam se uglavnom žalio kako me žena tretira kao spolnu bolest, ona je gledala televiziju bez tona. To me je kao trebalo uvjeriti da je pažljiva i brižna.

Nisam se dao smekšati.

U jednom trenutku sam čuo kako se kikoće. Okrenuo sam se prema njoj i gledao je. Sjedila je na krevetu i kikotala se. Nije joj smetalo moje zurenje.

Uhvatila je zrak između dva kikota i rekla, već prilično iscrpljena ali i dalje oduševljena: “Uh, što sam duhovita!”

“Molim?”

Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima.

“Užasno sam duhovita”, ponovila je s razumijevanjem, kao da sam biće iz močvare.

Zapravo me je tako zbunila da nisam znao što bih joj rekao. Na kraju sam i postavio jedno maštovito i ingeniozno pitanje kojim sam potvrdio svoje močvarno porijeklo: “Kako znaš?”

“Pa smijem se sama sebi!”

Tu sam se i ja počeo smijati. Uskoro se smijeh pretvorio u kikot. Pa smo se kikotali zajedno. Kad smo zastali na trenutak, pogledala me i rekla: “Rekla sam ti da sam duhovita!”

I mene i nju uhvatio je napad smijeha. Nakon, otprilike, minute smo se smirili. Jedva. Nekoliko trenutaka je vladala tišina, a onda se ona opet nasmijala pa brzo uozbiljila i zabrinuto rekla: “A možda sam se i naduvala?”

Od tog pitanja i njenog izraza lica uhvatio me onaj opasni napad smijeha, od kojeg sam skoro ostao bez zraka.

Jedva sam došao sebi.

Žena mi je prva liga.

Ponekad mi dođe na napišem roman o njoj.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.