Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave | Krešimir Pintarić

PRODUHOVLJENI®

 

1.

Bila je subota i smećari su, već po običaju, u sedam ujutro pod našim prozorom praznili kante najglasnije što su mogli, dovikujući se i dobro se zabavljajući. Slušao sam tu buku potpuno nemoćan i još uvijek ne do kraja budan. Olakotna okolnost bio je svjež zrak koji je kroz prozor ulazio u našu sobu zajedno s bukom. Prethodnih šest ili sedam noći bilo je poremećeno vruće i žena je svaku noć, okrećući se i namještajući po krevetu, uzdisala: “Još uvijek ne vjeruješ u globalno zatopljenje?”

Koliko je bilo fino ležati u krevetu, umatati se u frotirsku plahtu i balansirati na rubu sna, toliko mi se činilo privlačnim i ustati iz kreveta, umiti se, skuhati kavu i pijuckati je pored širom otvorenog kuhinjskog prozora. Na kraju sam odlučio biti pohlepan i dograbiti od svega koliko se god može: valjao sam se u krevetu skoro do osam, a onda ustao i otišao zuriti kroz kuhinjski prozor. Onako snenom nije mi bilo jasno zašto se osjećam gotovo sretno. Zašto ne samo sretno.

Kao prvo, bila je subota, a ja sam bio dodatno osiguran godišnjim. Kao drugo, bio je kolovoz, a kolovoz u Zagrebu je najbolji mjesec ako temperatura padne ispod 25. Zapravo, kolovoz u Zagrebu je najbolji pod svim uvjetima, a naročito ispod 25. Trebalo mi je nekoliko dana da shvatim da je to sve posljedica masovnog iseljenja lokalnog stanovništva. Imam osjećaj da Zagreb bez ljudi postaje nekako humaniji. Znam da to nema naročitog smisla, ali mi se čini da je tako.

Kao treći razlog moram istaknuti novi album Spiritualizeda. Iako je do službenog datuma objavljivanja bilo još više od mjesec dana, žena ga je uspjela skinuti s interneta i to u prilično dobrom stanju. Zato smo prethodnu večer imali nešto kao mini-tulum: nas dvoje, joint i novi i glasni Jason Pierce. Možda se na prvi pogled ne čini dovoljnim za bilo kakav tulum, ali uvjeravam vas da jest.

 

2.

Nevjerojatno je to što se događa s glazbom pod utjecajem malo THCa. Nisam nikada bio zaluđeni hajfajevac, ali sam uvijek težio sklopiti stereo koji me ne bi sasvim i nepovratno osramotio ni pred kakvim zadrtim strahopoštovateljem vrhunskih gramofona i nedostižnih lampaša. Znam da stereo koji košta 50 tisuća maraka mora zvučati 100 puta bolje od mojeg, ali ja sam uvijek imao svoju teoriju o visokoj vjernosti u jednom dubljem smislu koja kaže da je najbolje uložiti tisuću-dvije maraka u solidne komponente, a ostatak tisuća u dobru glazbu i travu i da će doživljaj, ne sam zvuk, biti neusporedivo bolji od svega osim od koncerta s dobrim razglasom. Ponekad čak ni trava nije potrebna. Ako sam u pravom raspoloženju koje podupire prava glazba, može se dogoditi da glazbeni doživljaj postane pravo duhovno iskustvo. Ne znam kako bih točno opisao to što se zna dogoditi. Mozak kao da se prebaci u neko drugo, unaprijeđeno stanje.

Nedavno sam gledao nekakav BBCjev dokumentarac o staroj pizdi mozgu i tamo su ga skroz nahvalili. Rekli su kako zapravo naše oko vidi priličnu gomilu sranja, počevši od toga da sliku vidi naopako, preko mijenjanja boja kako leća stari, pa sve do toga da zapravo dobro vidi samo jedan uski dio slike, ali se taj oštri dio cijelo vrijeme miče i onda mozak krpa i popravlja sliku i ono što mi na kraju vidimo da vidimo izgleda prilično dobro. Nisu ništa rekli o sluhu, ali ja mislim da se nešto slično nekada događa i sa sluhom. To se ne događa uvijek valjda zato jer nam sluh nije važan kao vid. Ili možda zato jer inače mozak svu svoju snagu troši na popravljanje slike. Ali ponekad kada zatvorim oči, a oslobođene kapacitete mozga uspijem upotrijebiti da bih postao jedno s glazbom, onda može biti stvarno dobro.

Unatoč uznapredovaloj ovisnosti o glazbi, sjedio sam to subotnje jutro u kuhinji u tišini. Fasciniralo me koliko Zagreb može biti tih. (Nakon što smećari odu. Nakon što svi odu.) Buka grada je bila gotovo nezamjetljiva. U stanu tišina. Čekao sam da se ona probudi, ne ulažući u to nikakav napor.

Kako se svijest polako približavala radnoj temperaturi, počeo sam postajati svjestan svih tih malih pukotina u savršenom subotnjem jutru.

 

3.

Kada sam čuo kako se otvaraju vrata naše sobe, usmjerio sam pogled prema hodniku i čekao da vidim hoće li baciti pogled u kuhinju prije nego uđe u kupaonicu. Kroz nekoliko se sekundi pojavila, a onda i zaustavila uokvirena kuhinjskim vratima. Još uvijek je otresala sa sebe pozamašne komade sna, izgledajući poput nekakve ogromne nenaspavane bebe. Imala je na sebi tamnoplavu trenerku i potkošulju boje sladoleda od breskve i još nečega. Bila je teško istetovirana od spavanja, po licu, ramenima i rukama.

“Skarfejse!” pozdravio sam je.

“Kad progledam, pronaći ću te i onda ćeš fasovati”, mrmljala je i gurala ruke po očima.

“Može jedna kavica za moju omiljenu tetoviranu ženu?” pokušavao sam je odobrovoljiti iako je subotom to uvijek potpuno nepotrebno i uzaludno.

“Može. Idem sada. A kada se vratim…” tu je zastala i vjerojatno zaboravila što je uopće rekla prije sekunde. Ja sam se nasmijao jer sam se sjetio kako je prije nekoliko dana za večerom tvrdila da se sir koji je kupila zove Nacional i kako sam joj rekao da je to nemoguće. Skoro smo se posvađali oko toga. Da se to ne bi dogodilo, bio sam otišao do kante sa smećem i pronašao papir u koji je sir bio umotan i na kojem je lijepo pisala cijena i količina, kao i to da se sir zove Turist. Onda smo se smijali. Ja sam joj još neko vrijeme poput kolportera dobacivao Nacional, Nacional, a ona se kikotala između zalogaja. Kada je počela praviti drugi sendvič, pružila je ruku prema siru i rekla “Dodaj mi Pe…” i onda zastala. Pogledali smo se, skužili da je opet zaboravila ime sira i onda sam ja morao izaći iz kuhinje da bih se prestao smijati. I taman kada sam uspio, učinilo mi se da se u stanu može čuti samo Teenage Fanclub. A onda sam ispod glazbe čuo tiho jecanje iz kuhinje i ponovno prasnuo u smijeh. Čisti trip.

 

4.

Pustio sam je da na miru otpije nekoliko gutljaja kave i dođe malo k sebi. Ne zato što sam pun ljubavi, već zato što prije toga od nje nema nikakve koristi.

“Prvi prespavani dojmovi o Spiritualizedu? Kako ti se sve to skupa čini? Ovako odmornoj i mudroj poput jutarnje rose pred iščeznuće. Ovako samouvjerenoj i blijedoj. Ukratko, kako ti se čini?”

“Najbolji. Kao i sinoć i kao i uvijek. Ne sjećam se da je Jason objavio ijedan album koji nije bio najbolji.”

“A to što zvuči kao mjuzikl? I malo kao Wagner?”

Spustila je šalicu na stol i pogledala me razočarano.

“Zašto si tako grozan? Što ti ne dopušta da podneseš tuđu sreću? Možeš li mi to objasniti?”

“Zašto to govoriš? Odakle ti to da ne mogu podnijeti tuđu sreću?” pravio sam se potpuno nedužan, što mi vjerojatno uopće nije dobro stajalo. Ali da mi je dobro stajalo, onda tu ne bi bilo stvaralačkog napora u kojem uživam subotom ujutro.

“Valjda nema dvije stvari koje u glazbi mrzim više od mjuzikla i Wagnera. Osim džeza. I ti onda imaš obraza uspoređivati Jasona s Wagnerom. I mjuziklom.”

“Pa ima i dijelova koji su onako džezi.”

“Vidiš. Upravo to mi nije jasno. Znam da si glup namjerno i to mi nije jasno.”

“Pa ti znaš da ja tebe volim i da ovim zlostavljanjem pokušavam postići da zamrziš muški rod u cjelini, a naknadnim ulizivanjem da nikada ne pomisliš da bi ti s drugim muškarcem moglo biti bolje.”

“Kako ćeš me spriječiti da pomislim da bi mi samoj bilo bolje?”

“A tko bi onda, u tom hipotetskom samačkom domaćinstvu, kuhao, prao, čistio i prdio u krevetu?”

“Kada tako postaviš stvari, vidim da si u pravu. Nisi ti glup.”

“Naprotiv, ja sam dosta pametan.”

“Ali ne dok govoriš”, rekla je i pogledala me sažalno, ali ne bez ljubavi. Nisam uopće sumnjao da voli kada pričam gluposti i glumim seljačinu. Ili je barem uspijem uvjeriti da glumim. Otpila je još jedan gutljaj kave, zagledala se kroz prozor i odsutno rekla: “Pametan, ali načet”.

 

5.

Po deseti put sam nagnuo šalicu i podsjetio se da u njoj više nema kave. Ustao sam, otišao u sobu i uključio stereo. Nakon nekoliko sekundi neodlučnosti, ipak sam pustio Let It Come Down.

“Znam da sam nemaštovit, ali da vidimo paše li na tašte, na ujutro i na subotu.”

“Ja već znam da paše. Kao i da moramo saznati kako zvuči uživo“, odvratila je.

On Fire mi je zazvučala malo preuzetno i preglasno za prvu pjesmu nakon buđenja. Ali nisam je namjeravao preskočiti, to nikako. Tek sam je daljinskim malo stišao.

“Što je? Što je? Bi li ti više odgovaralo nešto akustično? Malo pederske glazbe? Malo Nicka Drakea možda?” pobunila se odmah.

“Ne pretjeruj”, pokušao sam je smiriti. “Daj mi nekoliko minuta da se oprostim od tišine.”

“Subota ujutro je pravi trenutak za sve vrste oproštaja”, rekla je i dobacila mi osmijeh da bude sigurna kako ću to shvatiti kao dobru priliku da završimo razgovor na tu temu.

I tako smo neko vrijeme šutjeli, slušali Spiritualized i gledali kroz prozor. Osjećao sam se nekako lijepo, ali nemirno. Kao da imam sve preduvjete da budem sretan, a ipak to nisam. Zapravo, to i jest bila sreća, ali sam ja u svojoj retardiranoj nezahvalnosti očekivao nešto spektakularnije. Znao sam odakle dolazi ta neznatna, ali uočljiva razlika između gotovo sreće i sreće.

“Ne mogu vjerovati da više nećemo uzimati bombone. Da je kraj priče već iza nas.”

Ona me pogledala i tada sam shvatio da mislimo na isto, iako vjerojatno ne na isti način. To je Jason Pierce. Potiče te da tražiš savršenstvo, pomaže ti da se osjećaš živo i sjebano istovremeno. Da postaneš svjestan da bi trebao biti zahvalan. Da uvijek možeš biti bolji, ali da ne očekuješ da će to itko cijeniti, osim otprilike tri osobe na svijetu koje te stvarno vole. Što je sasvim prihvatljivo.

“Znaš da ne mislim da ovako nije lijepo. Ali ovo je tako politički korektno. Ovo je tako obična sreća. Kao oni romani u sredini Glorije. Našli su smiraj u toj skromnoj i sveobuhvatnoj ljubavi. Mnoge godine ispijanja subotnje jutarnje kave bile su pred njima i oni su osjećali zahvalnost za svaku jebenu kap kave što se imala sjuriti u njihove želuce u nadolazećim godinama. Mislim, obična sreća je u redu. I vjerojatno bih bio zadovoljan s njom da ne znam da može biti još bolje, savršenije. A to savršenije mi je potrebno i da bih shvatio koliko je ovo nesavršeno predivno. Moram se povremeno odmaknuti od sebe da bih bolje vidio što imam. Nešto u tom smislu”, rekao sam.

“Ali ti si prvi koji će me opomenuti da budem skromna čim se požalim na državu, posao, ljude, život ili ako u svojim težnjama postanem proturječna, nesuvisla i potpuno neuračunljiva.”

“Ovo je drugo. Ja ti ne dopuštam da se žališ na druge ljude, da želiš da su ljudi drukčiji, da budu bolji, da budu više ono što bi ti htjela da budu. To je nesuvislo i neskromno. Ovo je nešto na što se može utjecati. Ja govorim o radu na samom sebi. Ako nekada izgleda kao da te život zajebava iz čiste dokolice i šalje ti gomile pizda s kojima onda treba izaći na kraj, nećeš ništa riješiti plačući nad svojom teškom sudbinom. Moraš se s tim suočiti. Ili ćeš se pod pizdunskim pritiskom i sama pretvoriti u pizdu pa uzvratiti u skladu s time ili ćeš pizde svesti na pravu mjeru i time ih neutralizirati.”

“Kada bi s pizdama bilo tako lako. Pizde obično imaju neku moć. Obično ti i ne izlaze na oči dok nemaju neku moć.”

Bila je u pravu: s pizdama nije lako. Teško je razviti mehanizme rukovanja pizdama koje ti omogućavaju da se i sam ne pretvoriš u jednu. Pretvaranje u pizdu je opcija koja je otvorena svakome od nas. To ne treba poricati. S druge strane, u suprotnom smjeru nema baš puno prometa.

“Čuj, ako se prema pizdi odnosiš kao pizda, onda ispada da je pizda bila u pravu što se prema tebi odnosila kao pizda. Ali ako–”

“Neću valjda sada čuti neku priču o ljubavi koja može nadjačati pizde? Ništa ne može nadjačati pizde. Točka.”

“Ni bombon?” pokušao sam je poljuljati u uvjerenju.

“Ne. Tu ni bombon ništa ne može. Pizde su najjače na svijetu.”

 

6.

Možda sam trebao jednostavno skinuti Spiritualized i pustiti nešto drugo. Možda Flaming Lipse ili Mercury Rev. Ali mislim da mi je trebao baš Spiritualized. Bio sam u pravom raspoloženju za Jasona i njegov vjerničko-narkomanski i ponizno-oholi pogled na glazbu, ljubav, svijet i život kao takav. Ako on te stvari uopće razlikuje.

“Čudno je to. Uvjeren sam da nama bombon može pomoći da se sjetimo svega što je bitno, da sve smjestimo u pravu perspektivu. Ne mislim da mi već i sada ne znamo što je bitno, ali i sama znaš da postoji razlika”, pokušao sam vratiti razgovor na prvobitni kolosijek.

“Isto tako nam može odmoći u svemu onome što moramo pregurati preko glave jer jednostavno živimo tako kako živimo. Znam da može biti bolje, ali trenutno ne znam kako bih to mogla ostvariti. A i složili smo se da je cijena postala previsoka. Da smo prestali učiti nove stvari. Da smo se osjećali sve umornije od cijele te priče. Da je svaki put oporavak trajao sve dulje. Ne možeš raditi deset sati dnevno, pet dana u tjednu i uzimati bombone. Možeš svaku večer smotati joint i popiti čašu vina i sutra opet raditi kao manijak, to da. Vjerojatno ćeš i lakše raditi deset sati na dan ako znaš da na kraju slijedi joint i čaša vina. Za razliku od bombona koji te rasturi.”

“Slažem se. Djelomično. Ovako je bolje, umjerenije, sigurnije. Ali mislim da nikada ne smijemo zaboraviti da tamo gdje je opasnost, raste i spasonosno.”

“Ostavi citate za studentice”, odvratila je bez da je u to uložila bilo kakvu emociju.

“Ozbiljan sam i ti to dobro znaš.”

“I ja sam ozbiljna, samo ne koristim citate. Dobro znaš zašto smo prestali uzimati bombone.”

“U tome i jest problem. Nekada znam, a nekada ne”, rekao sam. “Odnosno: uvijek znam, samo što nekada ne vjerujem u to što znam.”

“Ako sumnjaš u to što znaš, samo se obrati meni i ja ću raspršiti sve tvoje sumnje.”

“Kao kada sam te onu noć probudio i rekao da mislim kako sam impotentan?”

“Nekad si tako glup da uopće ne znam kako uspijevaš svaki dan otići na posao i pritom ne poginuti.”

“Odat ću ti tajnu.”

“Molim te.”

“Sačekam ispred ulaza da naiđe neka zgodna studentica pa je s nekim citatom zamolim da me odvede na posao.”

“Pretpostavljam da si nakon toga previše umoran da bi radio pa jednostavno uzmeš taksi i vratiš se kući?”

“Ali to ne znači da te ne volim!”

“Ali što to znači?”

Poslao sam joj pusu. Nije ju uhvatila. Nije bila ljuta na mene, samo joj se više nije dalo navlačiti sa mnom. To je u redu. Nekada to ja napravim njoj.

Gledao sam je nekoliko trenutaka kako žmirka okrenuta prema prozoru. Sunce se počelo na mahove probijati kroz oblake i ostavljati tople tragove na mojoj koži. Potpomognut cijelom tom pričom o bombonu, osjećaj drogiranosti mi se širio kroz ruke i šake. Zatim sam osjetio i da mi uši bride. Slatki mali flashback. Zatvorio sam oči, još malo potonuo u stolicu i s daljinskim poglasnio Don’t Just Do Something.

Sve bih dao za jedan dobar bombon.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.