Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave | Krešimir Pintarić

HRVAT IZVAN DIJASPORE

 

1.

Na samom početku moram ti reći da je tvoja ideja o povratku nešto najgluplje što sam u zadnje vrijeme čuo. Kada bi to napravio, nikome ne bi bilo bolje zbog toga.

Ni tebi, ni tvojima.

U to mogu biti potpuno siguran jer sam ovdje, a nije mi bolje.

Unatoč ili upravo zahvaljujući činjenici da se smatram sasvim korisnim i vrijednim kotačićem ove sulude fleischmaschine.

 

2.

Istina je da nisam u stanju nositi uniformu i pucati oko sebe. Priznajem. Ali to ne znači da nisam pozadinac na kojeg se čovjek može osloniti. A to je jebeno važno ovih dana: ljudi koji me okružuju očajnički trebaju oslonac. Iako se bolje osjećam kada koriste šank.

Jebi ga. Tako je to. Jednostavno ne mogu pucati na ljude da bih ih ubio, ali im mogu služiti piće dok ne umru od trovanja alkoholom. To da. Uvijek.

Ja sam samo loš konobar. Ali svoj posao radim temeljito.

A možda i griješim kada kažem “ne mogu”. Možda bi točnije bilo reći da jesam u stanju ubijati ljude, ali imam sreće što me rat nije prisilio da tu sposobnost i razvijem.

 

3.

Isprva sam mislio da je rat potpuni kaos. Međutim, nakon mjesec-dva, ispostavilo se da je potpuno predvidljiv.

Svaki jebeni dan jedno te isto. Ako ništa drugo, mogu mirne duše reći da započinje jebeno predvidljivo: sjednem za šank; pustim poluglasno neki jazz tipa Kind of Blue; zapalim cigaretu; natočim si pelinkovac; razmišljam što mi sve ovo u životu treba.

Doduše, u tim me trenucima uvijek tješi činjenica da je to ipak najbolji dio dana. Kada počnu stizati stalne i nestalne mušterije, ako se “to” uopće može nazvati mušterijama, bit će daleko gore. I pogoršavat će se. Do određene granice. A onda će postajati sve bolje i bolje. Ali još uvijek lošije nego na samom početku.

Nekoliko sam puta došao pola sata ranije u nadi da ću tako produžiti to razdoblje dobrog osjećaja. Međutim, to se nikada nije dogodilo jer sam uvijek bio bijesan na sebe što sam ustao iz kreveta pola sata ranije. Iz svega toga sam zaključio da se osjećaj ne može prevariti.

 

4.

Ako zanemarim da se povremeno osjećam toliko sjebano da počnem osjećati gotovo zanos i nekakvu bolesnu zahvalnost za ovaj nenormalni život, o ratnoj svakodnevici mogu reći samo četiri stvari:
a) jebeno predvidljivo;
b) jebeno depresivno;
c) jebeno naporno;
d) jebeno nezdravo.

Otprilike kao da živim, ako je vjerovati statistikama, u Washington DCju.

 

5.

Sjećam se dana kada nije bilo tako predvidljivo. Mislim, neko su vrijeme četnici minirali svaku predvidljivost. Doslovce. Ali to nije potrajalo.

Kao prvo, čovjek se može na sve naviknuti, pa i na to. Znam da zvuči nevjerojatno, ali tako je. Ne kažem da može uživati, ali može se naviknuti. Kao i na mnoge druge stvari za kojima nije lud, ali ih je prihvatio kao normalne. Recimo, pranje zuba.

Kao drugo, njihova nepredvidljivost je najvećim dijelom vrlo predvidljiva. Da bi se objasnilo granatiranje grada, u devet od deset slučajeva je teorija kaosa, ili bilo čega, potpuno izlišna. Ako ih naši ne podjebavaju, pucaju samo u ono doba dana kada je na ulicama puno ljudi. Naravno, mislim uvjetno puno. Danas je i deset ljudi na ulici puno ljudi na ulici. Jedini slučaj kada bi bilo kakva teorija dobro došla jest onaj kada neki bolesnik – u civilu vjerojatno dobar vodoinstalater i loš muž – nehajno ubaci poneku granatu u minobacač.

Tip bez smisla za humor. Ali totalno sjeban.

 

6.

Svako jutro se zateknem kako, sjedeći za šankom, pokušavam sabrati misli. I svako se jutro pitam jesam li normalan. Ne samo zbog jazza.

Točnije: isprva pokušam sabrati misli. A onda, budući da nikad ništa ne saberem, počnem piti. U sabiranju alkohola sam svakako uspješniji.

Nakon nekog vremena postane mi svejedno jesam li normalan ili ne, padaju li granate ili ne, bilo što ili ne.

 

7.

Stvarno bih volio da si ovdje.

Ali mi je drago što nisi.