Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave | Krešimir Pintarić

S LJUBAVLJU I NEMILOSRDNO

 

1.

Šutimo. Već četvrti dan. Otprilike ovako:

 

 

I ranije se znalo dogoditi da šutimo. Posvađamo se i onda šutimo. Sat, možda dva. Nekada i cijeli dan. Ali nikada četiri. Ta svađa od prije četiri dana – četiri dana kvadrirana kubirana nabujala preuveličana našom šutnjom – čini se tako davnom da više nisam siguran oko čega smo se posvađali. Ali svađe je bilo. Moralo je biti.

Inače ne bismo šutjeli.

 

2.

Kao predložak za lik W. P. Mayhewa u filmu Barton Fink, kojeg glumi John Mahoney, braći Coen je poslužio William Faulkner. Navodno je i prije odlaska u Hollywood bio pijanac epskih razmjera, a stigavši u Kaliforniju još je ponešto uznapredovao. Kako bilo, prvi susret Bartona Finka s njegovim književnim uzorom smješten je u sanitarne prostorije jednog holivudskog restorana. Barton upravo pere ruke nakon što je dovršio doručak sa svojim producentom i pozornost mu privlači, recimo to tako, zvučno izbacivanje sadržaja želuca u jednoj od kabina. Čovjek koji izlazi iz kabine je već spomenuti W. P. Mayhew. Nakon prepoznavanja, upoznavanja i kraćeg razgovora, Mayhew pruža plosku Bartonu Finku, ovaj je odbije, ali zato Mayhew dobro nagne. Kad ugleda zgranut izraz Bartonova lica, lakonski mu objasni da je za njega alkoholno piće “social lubricant”.

Pitanje: zašto mi objašnjenje zvuči tako poznato?

 

3.

Trebalo bi nekako prekinuti taj začarani šutljivi krug.

Ali on se ne može tek tako prekinuti razgovorom: mi upravo i šutimo zbog onoga što smo jedno drugom rekli.

Započeti neki novi razgovor dok se ne riješi onaj zbog kojeg šutimo nema smisla. Vratiti se na onaj zbog kojeg šutimo nema smisla ako se u međuvremenu nešto nije promijenilo.

A imam osjećaj da nije.

Naime: još uvijek mislim da imam pravo na neka pitanja odgovarati sa ZATO. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog toga što se i ona koristi istim pravom. Kaže: “Ne moram uvijek imati zdravorazumsko – kao ni kakvo drugo – objašnjenje za sve što učinim ili mislim, niti mislim da ga moram tražiti, a i ako ga imam, nisam ti ga dužna dati. I da znaš: nikada ga neću uskratiti ako si ga zaslužio”. Slažem se. Često mi ne odgovara takvo stanje stvari, ali sam na kraju uvijek prisiljen složiti se.

Zapravo se ne slažem, ali se moram složiti. Jasno mi je to sa “zasluživanjem”. Ali volim poklone.

Priznajem da se ja tim pravom koristim uglavnom iz čiste lijenosti. Ona to zna i zato poludi kada joj kažem ZATO.

Kaže: “Ne želiš pričati sa mnom. Misliš da nisam dovoljno pametna da bi pričao sa mnom”. Bojim se da bi moglo biti baš to. Ali nikada ne priznajem. Ne priznajem jer ne želim vjerovati da je to pravo objašnjenje. Moje opravdanje: “U stanju sam prepoznati razgovor koji vodi svađi. U stanju sam prepoznati raspoloženje ozračje trenutak koji vodi svađi. U stanju sam zaustaviti se na vrijeme”.

“Baš!” odmahuje ljutito.

 

4.

Jučer sam nenajavljen upao kod Ivana. Ističem to “nenajavljen” jer to nije moj običaj. Otišao sam od kuće samo da ne bih bio kod kuće. Kada već nisam znao kako prekinuti svađu, pokušao sam izaći iz nje. Ali što se tiče Ivana, ništa ne bi bilo drukčije ni da sam se pismeno najavio sedam dana unaprijed.

Prethodne noći bio je na partyju i najeo se nekakvih prljavih bombona. Da stvar bude još gora, uspio se i pristojno naliti. Dakle, stari je MDMA već neko vrijeme bio stvar prošlosti, a alkohol i LSD su njegov mozak, u trenutku u kojem ulazim u njegov stan, koristili kao bojno polje, a u najboljem slučaju kao nešto na čemu u filmovima uvijek stoji ploča s natpisom RESTRICTED AREA. (To sam saznao tek kada je ponovno ovladao umijećem govora. Onda, nakon upornog kucanja i osluškivanja glazbe koja je dopirala iz stana, nesigurnog otvaranja vrata i konačnog ulaska, sve to sam samo nejasno naslućivao.)

“Čovječe, ne izgledaš dobro”, pokušao sam započeti nešto za što sam se nadao da će se pretvoriti u razgovor. Otvorio je usta, ali iz njih nije izlazio nikakav zvuk. Barem ne artikuliran. Njegov izgled – čovjek koji sjedi u naslonjaču, lagano nagnut udesno, otvorenih usta – nije davao nade u brz oporavak. Vidio sam ga već u takvim stanjima i znao sam što trebam učiniti.

“Čovječe, definitivno ne izgledaš dobro. Imaš li nešto slatko u kući?” upitao sam ga. Bilo je očigledno da je budan samo zato jer je na tripu, ali i da je isto tako potpuno iscrpljen. Pretpostavljao sam da bi mu malo šećera u krvi, a samim tim i u mozgu, pomoglo da u slaganju rečenica nadmaši kašicu od banane i čajnog peciva. (Možda to sa šećerom i nije onako kako ja mislim da jest. To nikako ne mogu znati. No, bez obzira na to, primijetio sam da u ovakvim situacijama imam nepokolebljivo povjerenje u ljekovito djelovanje bilo čega slatkog, otprilike kao što je stara Bess imala u tanjur tople pileće juhe.) Kako nije imalo smisla čekati odgovor, ustao sam i otišao u kuhinju. Kuhinja je izgledala kao Ivan. Ipak sam uspio pronaći med i jedinu čistu žlicu. Iz hladnjaka sam izvukao bocu mineralne i zaputio se natrag u sobu.

Teškom sam ga mukom natjerao da pojede nekoliko žlica meda i da ih poprati s isto toliko gutljaja tekućine. Tupo je zaječao poslije svakog gutljaja. Ipak, za manje od minute primijetile su se prve motoričke, a onda i psihomotoričke aktivnosti. Promeškoljio se u naslonjaču, malo ispravio, pogledao me i upitao: “Gdje spavaš kada si u Münchenu?”

S tim, naravno, nisam mogao biti zadovoljan.

“Sada bi bilo najbolje da se malo umiješ hladnom vodom”, rekao sam mu. Trudio sam se zvučati kao da znam što je najbolje za njega iako zapravo nisam puno polagao na svoje metode oživljavanja post-rave žrtava.

“Valjda si u pravu”, tiho je odgovorio.

“To je duh!” uskliknuo sam. Kada se vratio iz kupaonice, više je izgledao centrifugirano nego umiveno. Svalio se sav mokar u naslonjač i rekao: “Kakva noć!”

“Noć je bila davno. Točnije: prije četiri sata i dosta minuta. Kako si sada?”

“Ne želiš znati!”

“U pravu si.”

Na trenutak sam pomislio da ću ipak moći s njim porazgovarati. Međutim, već me njegova sljedeća rečenica uvjerila u suprotno. Zagledao se u jednu točku koja je mogla biti otprilike trideset centimetara iznad moje glave i barem četiri svjetlosne godine iza i rekao: “Tipu se tek sada počinju vraćati novci koje je uložio u klub”.

Ništa od razgovora.

Ustao sam i rekao mu: “Moj savjet ti je da legneš u krevet i moliš Boga da zaspiš. I još nešto. Ne znam da li će te to utješiti, ali bih volio da znaš: ni ja se uvijek ne slažem s onim što mislim”.

 

5.

Da imam imalo mozga u glavi, sjedio bih pored nje i molio je da mi oprosti. Ne znam točno što, ali znam da sam kriv. Vjerojatno ne potpuno, ali djelomično sigurno. A to je već dovoljno da se moli za oprost.

Čak i da nisam ništa učinio da se posvađamo, već to što podržavam postojeće stanje “posvađanosti” čini me krivim. Jednog dana kada budem umirao ili nešto slično, bit ću jako tužan i ljut ako se sjetim da sam propisno sjebao četiri dana života.

Jedino Važno Pitanje: volim li je?

 

6.

Ivan i ja sjedimo u Lavu i pričamo i pijemo. Točnije: on puno priča i malo pije, večeras sam pametniji. Posvađao se s Marijom i skroz je u kurcu. Ja njemu nemam namjeru dati do znanja da sam i sam posvađan. Da je netko drugi u pitanju, možda bih i želio pričati o tome, ali s “posvađanim” Ivanom ne. Dakle: gomila nesuvislih rečenica izlazi iz njegovih usta. Gnjevnih. Odlučnih. Ali prije svega nesuvislih. Obojica dobro znamo da će prekosutra njihovu svađu prekriti zaborav i pohota. Unatoč tome on uporno priča kako je ovaj put “stvarno gotovo” i kako bi trebao naći neku poštenu i normalnu žensku i da je “sit debele kučke” i da “svatko može ponekad zajebati stvar” i da “to nije izgovor za histerične scene i reakcije” i da je

tako dalje

tako dalje. Nema smisla da ga podsjećam kako Marija zapravo izgleda fantastično, kako bi morao svaki dan zahvaljivati bogu nebesima slučaju sudbini što je takav vrhunski primjerak, po nekima, nježnijeg & slabijeg spola odlučio, sve ukazuje na to, provesti život s njim, kako je jedan od onih sretnika koji imaju normalnu žensku i samim tim je više ne moraju tražiti, kako je on sam najveći krivac za trenutno stanje stvari i kako će se prekosutra, najkasnije, pomirenje, čiji petparačko-srcedrapateljski početak mogu zamisliti jedino s razlivenim rubovima i u Technicoloru™, pretvoriti u nešto daleko animalnije, ali ne i anomalnije.

 

7.

Što onda čekam?

To što ne znam točno što reći nije bitno i svakako nije opravdanje. Trebam samo otići kod nje i reći: “Oprosti mi. Volim te”.

Ili: “Nemoj se ljutiti, ljubavi. Ja sam samo nepopravljiva patetična budala”.

 

8.

Šutim, pijem i puštam ga da istrese sav jad i ponešto pljuvačke iz sebe. Povremeno ga čak i bodrim. Ne zavaravam se: samo zato me tako žarko i želio vidjeti večeras. Toga sam svjestan i zato se ponašam u skladu s okolnostima. Iako mi se čini da bih radije bodrio Mariju.

Odjednom ušuti. Tek mu u tom trenutku posvećujem pažnju. Nikako ne vjerujem da može čitati misli, ali mi je ipak malo neugodno zbog te iznenadne šutnje. Treba mi nekoliko trenutaka da napokon zaboravim na bodrenje Marije. Tek onda primijetim da i ne gleda u mene.

“Što je?” pitam.

“Jako dobro. Jako dobro”, počinje mrmljati sebi u bradu. Okrećem se i vidim četiri novopristigle gošće kako se namještaju u svoje najbolje poze. Letimičan pogled: jedno vrhunsko plus tri neuhranjena tijela, četiri prazna, ali odlučna lica. Zatim: neka estetsko-erotska verzija Maxwellova demona navlači koprenu na daskasto-koščata tijela i sav vremensko-prostorni kontinuum pripada vrhunskom.

Huh!

Neka mi netko objasni što se točno događa mom organizmu kada postane svjestan da se u neposrednoj blizini par ženskih bradavica sasvim jasno ocrtava kroz pripijenu tanku majicu.

Zapravo: što se ne događa!

Nema sumnje da je kod sve četiri u pitanju dobro održavana i razrađena roba, ulaštena do iznemoglosti. Iznad njih 300Wni neonski natpis: Body talks. Body walks.

Ili nešto još kraće i blještavije.

Dopuštam i sljedeću mogućnost: zao sam jer moram trpjeti Ivanove gluposti. Odnosno, večeras sam ih odlučio trpjeti.

Također, mogu dopustiti da ni njegove replike ne bi zvučale tako idiotski da izlaze iz para jasno ocrtanih ženskih bradavica.

Vjerojatno ne bi.

Vraćam se u prvotni položaj. Ivan samo što ne počne sliniti.

“Što je? Što vidiš? Nisi ovako loše izgledao ni poslije koncerta Kaljekcije!” pokušavam doprijeti do njega. Moram ga početi zajebavati ili mu se pridružiti. Pokušavam prvo. “We’re loosing him fast!” zapomažem čikaško-kirurški, trudeći se izgledati kao da mi je doista stalo da spasim umirućeg. Uviđam da sam ipak stigao prekasno i neiskreno.

 

9.

Nekada mi je jasno zašto čovjek s godinama ne biva mudriji. Nekada nije.

 

10.

“Pogledaj malu”, mrmlja.

“Koju?” okrenem se prema njima ponovno. “Sve su male.”

“Onu u prozirnoj košulji”, odgovara pokušavajući pričvrstiti čeljust za lice.

Gledam kroz prozirnu košulju. Ne mogu vjerovati. Jebena vreća kostiju. Pored onih jasno ocrtanih.

“Tu!?” gotovo zaurlam. Iznenađen sam svojom reakcijom, ali samo trenutak: što je normalnije nego da puno alkohola i šutnje završi kao urlanje. Ivan, međutim, ne primjećuje ništa od svega toga: “Da! Kakav komad!” mrmlja i dalje u transu.

Hvatam ga lijevom rukom za potiljak, desnom mu zatvaram usta. Prisiljavam ga da me pogleda u oči: “Reci mi iskreno: je l’ tebi do jebanja ili do gatanja?”

Mislim da zapravo urlam. Svi su se okrenuli prema nama dvojici, uključujući i jasno ocrtane i prozirnu košulju. Onda mi se učini i da me Ivan gleda kao da nije sa mnom.

 

11.

Sasvim lako mogu zamisliti kako žena stoji dva koraka od mene, odmahuje glavom i kaže: “Kakva si ti bukva!”

 

12.

Ivan i Marija su se posvađali otprilike pola sata nakon što sam napustio njegov stan. Evo ovako.

Nakon mog odlaska, nije se micao iz naslonjača. Prvi pozitivni učinci meda su slabili, ili barem ja to zamišljam tako, i on se polako vratio u stanje u kojem sam ga i zatekao. Tada je u stan ušla Marija.

Nikako se ne bi moglo reći da je bila oduševljena što ga nalazi u tom mineralno-mističnom stanju.

“Što je?” izderala se na njega. Ona je mislila da ga je to samo pitala, ali Ivan se kune da se potrudila iz sebe ispustiti pozamašnu količinu dB. “Što je? Što si radio noćas?” urlala je, po mom mišljenju, s punim pravom i potpuno neometana. “Izgledaš k’o Stephen Hawking!”

U znak slaganja, potekla mu je slina.

Marija se okrenula i otišla.

Kada je predvečer došao malo k sebi, nazvao ju je. Prije nego je izrekao i prvu riječ do kraja, ona je samo poklopila slušalicu.

Opet Pitanje: zašto nisam lucidan kao Marija?

 

13.

Sjećam se jedne šetnje na Dravi. Bilo je to jesenas, koji dan prije ili poslije Svih svetih. Žena i ja smo iskoristili, neuobičajeno za to doba godine, sunčano i toplo poslijepodne za šetnju. Iako smo isprva mislili prošetati od kompe do zimske luke, predomislili smo se. Odlučili smo pričekati kompu, prijeći na lijevu obalu i vratiti se preko pješačkog mosta.

I tako, dok smo čekali kompu, sjedeći na rubu kamenog stepeništa na obali i gledajući kako se Drava siva smeđa muljevita tiha i odlučna valja prema istoku, ni sam ne znajući zašto, počeo sam joj govoriti o tome kako mislim da su ljudi nesretna bića i kako tu zapravo nema puno pomoći. Nema sumnje da sam ja sâm u tom trenutku bio najbolji dokaz da ljudi nisu nužno nesretna bića, ali sam svejedno nastavio slijediti tu, uvjetno rečeno, misao. Rekao sam joj kako se, od trenutka kada napustimo maternicu, sve svodi na to da smanjimo količinu boli i što više se približimo tom pretporođajnom blaženstvu, kako si zapravo sjebemo cijeli život pokušavajući izbjeći nešto što je nemoguće izbjeći.

Ona je šutke slušala, naizmjence gledajući Dravu mene kompu na drugoj obali.

Kada je kompa krenula prema nama, lice joj se počelo razvlačiti u osmijeh. Onda me počastila jednim dugim pogledom koji mi je prošao ravno kroz zjenice. Bilo je to tipično izdanje njezinih milijun kilometara smeđih očiju. Imao sam snažan osjećaj da želi nešto reći pa sam ušutio. Gledajući me i dalje lica razvučena u osmijeh, rekla je: “Sve je to mlijeko od konja i kurac od rode”.