Tiranija svakodnevice : izabrane pjesme 1974.-2024. | Vojo Šindolić

DEFINITIVNO

gledaj ih:
iz kuće izlaze s viklerima u kosi, nikad nasmijane,
u naprslim čarapama i papučama odlaze u najbližu piljarnicu,
šlafrok zaogrnu kad s cekerima odu na tržnicu,
polomljenih, nepopravljenih zuba, perut im na ramenima,
u kupaonici, jedna jedina davno potrošena boca laka za kosu skuplja prašinu nemarnosti,
kad izlaze u grad cipele im blatnjave, potpetice potrošene i iskrivljene, s kaputa vise konci,
zastaju pred izlozima s velikim, rukom ispisanim natpisima R A S P R O D A J A – S N I Ž E NJ E  50%
kad se narumene puderom onda je to zbog svadbe ili mise zadušnice jer što bi rekla ženska rodbina, i prijateljice,
kad vjetre posteljinu cijeli dan je zaborave na pragu prozora s cvijećem u  limenkama marmelade,
i kad požele lakom namazati nokte odustanu jer u kući nemaju aceton,
ako puše, onda puše najjeftinije da bi uštedjele za djecu, zimnicu i razglednice s petodnevnog ljetovanja,
kad putuju, putuju u prigradska naselja,
i kako da ih takve zavolim, i živim s nekom od njih…

… ali ni one druge nisu bolje –

vječito namješteni osmijeh reklamirajućih zuba,
narumenjene usne ostavljaju tragove na svemu što dotaknu: cigaretama, šalicama za kavu, čašama, obrazima, ubrusima
izlaze u provod kad one prve namještaju krevete svojim muževima,
ogrnute u krznene smrti ali u njihovim zmijskim torbicama nema magičnih moći,
na svakom prstu po jedan prsten slobode,

i kako da ih takve zavolim, i živim s jednom od njih…

postoje i one treće,
njih je tako malo, s nekima od njih sam i pokušavao živjeti
ali definitivno, definitivno
kao što je sve definitivno lišeno bilo kakve druge mogućnosti
ista stara priča ponavlja se svaki put:
one žele ono što im ja ne mogu dati,
one žele
ne samo slušati
nego i živjeti laži
o ljepšem i boljem životu,
zato odustaju i odlaze dalje
drugim muškarcima
ostavljajući jedino opuške u pepeljari –

i kako, poslije svega, ludi čistunac tijela i maštoviti dribler duše
da ne poželim ostati samac…

10. veljače 1989.