Tiranija svakodnevice : izabrane pjesme 1974.-2024. | Vojo Šindolić

JA SAM ŽRTVA PROMETA

Svaki put kad se u 3 poslijepodne vozim gradskim prijevozom
smuči mi se, dobijem napade neizrecive želje za planinskom osamljenošću i čistoćom gorskih brzaka,
pred stajalištima stotine dopola popušenih cigareta – tih nepopušenih ostataka ljudske nestrpljivosti,
kašalj auspuha, guranje, dovikivanje, letimično pregledavanje novina, prezalogajivanje kruhom –
sve je to još nekako podnošljivo dok autobus ne dojuri rukovođen nervozom  vozača
i pedesetogodišnje činovnice za mojim leđima navikle na sjedeću službu ne uguraju me preko koljena izlazećih –
srednja radnička i službenička klasa s oročenim dinarskim štednim knjižicama –
kaos, ludilo, plin, kočenje pred semaforima, psovke posrnulih i uvrijeđenih –
sve je to stvar navike! Ali o, O kako bijedno se osjećam kad gledam
lica pospanih što se njišu u ritmu amortizera,
na rasprodajama i velikom sniženju kupljeni raspareni dijelovi kompleta po kojima padaju prhut i sijede vlasi;
jednodnevne brade i zakrvavljene oči nabrekle vene i tužni razgovori o prijepodne obavljenim poslovima,
gotovi ručkovi voze se u najlonskim vrećicama! frizure oblikovane jastucima!
Manikirani nokti iskrzani i napola izrasli a ruževi za usne na šalicama ispijene kave,
znojevi neopranih košulja, prašina u nosnicama, prljavi šupci, smrad čarapa i čizama na +30 C,
orlovski nosevi, lešinarski pogledi i bikovski pokreti vječno gladnih sjedenja,
i koga da krivim? XX. stoljeće? pretjeranu populaciju? agresivne došljake?
Ludi čistunac tijela i maštoviti pokvarenjak, sisavac i budući prah i pepeo vraćen  majci –
znam, dobro znam, moji prijatelji kriju se u šumi.

26. svibnja 1983.