Tiranija svakodnevice : izabrane pjesme 1974.-2024. | Vojo Šindolić

OSAMLJENOST

Ona je jedina
uz moju majku
koja me cijeloga života
nije napuštala.
Mora biti da smo vezani pupkovinom.
Ona je vječno prisutna
kao opušci na željezničkim
i autobusnim kolodvorima
ili papuče pod bolničkim krevetom.
Ona počiva u kutiji
zajedno s otežalim dnima
figurica kositrenih vojnika
mojega djetinjstva.
Ona se i danas krije u
konzervi sardina ili tunjevine
kada je otvorim.
Ponekad je čujem
stenje, ječi
ili uzdiše
iz betonskih soba TV otuđenja
iz bračnih kreveta prijevare, ili
iz trošnih potleušica
iz kojih odjekuje turbo-folk,
katkada vrišti
krvavih ruku
u kuhinji.
Ona ima nježne ruke
i duge nokte
koje vam strastveno zabija u meso
ostavljajući ožiljke
bez obzira
jeste li joj izjavili ljubav ili ne.

Dok se jutrom umivam hladnom vodom
gledajući se u zrcalu
ili sjedim na zahodu
ona bestidno i nepomično stoji u kutu s paučinom
i znatiželjno me promatra
kao da se isti
monotoni redoslijed
ne ponavlja
baš svakog dana.
Štoviše, katkada nepodnošljivo dahće
za vratom mi
kao da smo stiješnjeni
jedno uz drugo
u autobusu ili tramvaju
gradskog prijevoza
u špici.

Ona blješti na kori naranče
na sunčanom danu.

Ipak,
ona je ta
kojom se pokrivam
kada se noću uvučem u krevet.

Ona je idealna žena:
cijelo vrijeme šuti,
nikada ništa
ne traži
i ne zahtijeva
dokaze
tvoje ljubavi
i odanosti.

Ona je posvuda dobro poznata.

Najviše je ima u broju 1.

10. rujna 2000.