Tiranija svakodnevice : izabrane pjesme 1974.-2024. | Vojo Šindolić

PARK

dragoj uspomeni na Gregoryja Corsoa
i za Stašu, naravno

Jesu li klupe u parku
metafora mladosti ili starosti?

Dakako, park je to s bujnim rastinjem,
bjelogorično i crnogorično drveće,
u proljeće kesteni i hrastovi listaju,
vrapci, kosovi, svrake
prhćući odlijeću i dolijeću,
u blizini parka je
i srednja škola:
ujutro ili poslijepodne
za školskog odmora
dječaci i djevojčice
ondje trče, čavrljaju i
zadirkuju jedni druge –

u predvečerje kad sve utihne
i više se ne čuje žamor srednjoškolaca
na jednoj od zaklonjenih klupa
nazire se zajednička sjena mladića i djevojke –
oni se još ne grle,
jedino tiho i povjerljivo izgovore pokoju riječ
ili se tek ramenima dodiruju

zadnjih godina
penzioneri radije odlaze na
neka druga, društvenija mjesta

s vremena na vrijeme
i jedino za dnevne svjetlosti
zastavši, dvije stare žene razgovaraju o bolestima

čak i besposleni samotar
u svojim lutanjima zakratko sjedne,
zamišljen, zagledan u tlo

možda se i rijetki putnik
odmori na klupi i pojede sendvič
gledajući u prašinu na svojim cipelama –

još prije mnogo stoljeća
park je zamišljen kao mjesto odmora i spokoja,
zemaljski vrt kontemplacije i promišljanja
ali, vremenom, javni su parkovi postali okupljališta otuđenosti

rano izjutra parkovi su pusti poput čekaonica,
u onima pokraj većih željezničkih i autobusnih kolodvora
poneki pijanac ili beskućnik izvaljen na klupi spava

parkovi,
sjetni kao misli u oblačno poslijepodne,
pusti kao groblje u kišnu noć
nikad pretjerano veseli
kao ja u pijano jutro.

Pazin, 30. ožujka 2016.