Tiranija svakodnevice : izabrane pjesme 1974.-2024. | Vojo Šindolić

PAD DUBROVNIKA

Dva kovčega ispunjena tugom djetinjstva
na dubrovačkom aerodromu.

Iste kamene ulice, kuće,
miris sunca na rasušenim borovim škurama,
Zar su nade bile tako kratkotrajne,
vizije sadašnjih dječaka
u Boy Georgeovom posteru?

Susjedi u crnici,
prijatelji djetinjstva u predgrađima novogradnje,
s djecom koja ništa ne znaju o
Rokašima, Pilarima, Porporelašima, Prijekašima, Pločarima, našim borbama,
„Placeta se budi, gospar Zdenko spava“ – Placeta – sada pretvorena u luksuzni restoran za imućne inozemne turiste –
Zar se ja hranim tamo,
zar se itko od susjeda hrani tamo,
zar se ijedan od dječaka moga djetinjstva hrani tamo,
zar se gospar Zdenko Šapro hrani tamo?
Običavali smo igrati malog nogometa, ljeti na puca, Surjani krpali ribarske mreže raširene po čitavoj Placeti
(radosti prvih foto turista!)
– sada ispunjenoj plastičnim stolicama
i stolovima.

Zar ijedan preživjeli starosjedilac jede
u „Dominu“ – zar itko jede u „Dominu“?
Imamo mi naš „Višnjicu“, „Garište“ – ne, prevario sam se,
sve se sada promijenjeno, stari Klub ratnih invalida zatvoren,
„Manon“ „Major“ „Bokčilo“ „Orlando“
hrpe stakla i nehrđajućeg čelika
– Ima li u ovom gradu išta više
hrđajuće i propadajuće?
Knežev dvor saniran, Muzička škola
udomljena, zidine ozidane,
– Zar je naša budućnost imala takav povijesni izgled?
Nema više Arbanasa s brdima dinja
u starom Portu,
ni Mata Peana, Sima, Munđa, Kikila,
ni obećavajućih očiju bake i djeda
– sada su na Boninovu –
Dječaci i djevojčice mojeg djetinjstva
sada razvedeni muževi i žene,
kućni računi, dječje ozljede,
problemi –
ni starost još ni djetinjstvo više,
kada koračaju ulicama djetinjstva
koračaju li svoje djetinjstvo?

Jedina i vječna,
tegobna besmrtnost u zraku nad
Gradom.

siječanj 1985.