Tiranija svakodnevice : izabrane pjesme 1974.-2024. | Vojo Šindolić

SVI ZNAJU
sjećajući se Leonarda Cohena

Prošle su dvije godine
otkako te nema.
Prerano i
gotovo nepravedno,
umro si u trenutku
kad je Bob Dylan dobio
Nobelovu nagradu za književnost.
Poznavajući te,
vjerujem da ti je ipak bilo stalo do nje,
do Nobelove nagrade,
ali, tebe su puno više mučile
i izjedale drukčije
tuge i gadosti.
Malo prije tebe
umrla je tvoja ljubav
o kojoj si deseteljećima pjevao:
Now, Suzanne takes your hand
And she leads you to the river
a potom te tvoja tajnica
i menadžerica
opljačkala i razbaštinila
tvog vlastitog truda,
rada i ljubavi kroz desetljeća.
Zauvijek će ostati trag gorčine
u tvojim ustima,
valjda si zato svoj zadnji album
nazvao You Want It Darker
jer ti si tako doista mislio,
iako,
kad je Dylan stvarao
i pjevao protestne pjesme
protiv rata u Vijetnamu,
o nepravednom utamničenju Hurricanea Smitha
i organizirao brojne koncerte
za njegovo oslobađanje
ili o ubojstvu Martina Luthera Kinga,
tebi se,
živeći u Grčkoj na otoku Hydra
živo fućkalo za tuđe patnje
jer ti si cijeloga života
jedino pjevao o svojim ljubavima
i tugama.
Sjećaš li se kad sam te
u blizini Los Angelesa
na planini Boldy
posjetio
u zen-budističkom rinzai samostanu
u koji si se bio sklonio
kao vječiti i umorni student ljubavi,
uzeo si ime Jikan (Tišina) –
sjećaš li se da sam ti rekao:
„Budi hrabar,
tebe i tvoje stihove
ni vrijeme ne može pokoriti“,
ti si mi odgovorio:
„Ali sva zabluda je
u ponavljanju pogreške,
možda je već prekasno.“

7. studenoga 2018.
na drugu godišnjicu Cohenove smrti