Tiranija svakodnevice : izabrane pjesme 1974.-2024. | Vojo Šindolić

TIJELO

Što li je tijelo, Bože?
Mesno obličje pretvoreno u robota koji ima svoju godinu proizvodnje i rok trajanja, ali nije pod garancijom,
robot kojem si udahnuo dušu i prepustio ga koroziji Atmosfere?
Teško je voljeti robota.
Tijelo cijelog dana probavlja hranu, želudac je pun smradne kaše, pedalj ispod su izbočine i udubine koje luče genitalno ljepilo i stvaraju nove generacije beba koje će proizvoditi nove kompjutore, bombe, avione, rakete, zelene automobile, dok jednolične sive generacije trbušastih pedesetogodišnjih robota hodaju ulicama u svakodnevnoj trci s vremenom –
a vrijeme je to koje šara naša tijela venama, borama, sijedom kosom, ovješenom kožom –
„svakog dana vaša koža gubi najmanje 10 ml vode – zato upotrebljavajte  hidratantnu kremu Mjesečeve kapi –  Moondrops“ –
svakog dana na tisuće tijela u Bombaju, Kalkuti, New Yorku, Denveru, San Franciscu, Veneciji, Hamburgu i Zagrebu pokapaju ili spaljuju pod izgovorom da ih je duša napustila na njenom putu k  Vječnosti –
ipak, tijelo daje mesno obličje duši i vodi je do raskršća Raja i Pakla,
zato tijelo voli dobru hranu, modernu odjeću, znoji se, puno je ljubavi, govana i Crva budućnosti
baš kao i ovo 65 kg teško i 25 godina staro tijelo koje noćas leži osamljeno na madracu i sanja o tuđim nježnim mesnim dodirima
poput tijela u taksijima, svemirskim brodovima, umornih radničkih tijela u svjetlosti tv ekrana, nagih tijela u porno časopisima, tijela u bolničkim krevetima i staračkim domovima,
crnih, bijelih, žutih, crvenih, nijemih, slijepih, bolesnih, osakaćenih, zaljubljenih  tijela –
sve više lijepih tijela a opakih duša gura se ovom Zemljom sada.

Dubrovnik, 25. travnja 1981.