Tiranija svakodnevice : izabrane pjesme 1974.-2024. | Vojo Šindolić

ELEGIJA ZA MILANA MILIŠIĆA

Tri dana slijepog bola
kopajući po zajedničkim uspomenama
prije no što su riječi pronašle put pojedinosti
u suznim očima, nespremnim rukama, uzdrhtaloj utrobi,
Ubijen
u Dubrovniku
koji smo toliko voljeli da smo mu se podavali svakim korakom,
pićem ispijenim u betulama djetinjstva.

Nakon što prijateljstvo iščezne iz mesnih formi, što ostaje?

Kamo si to otišao?
Zar si zaboravio vlastite riječi
„Koga nema – brišu mu se stope
Prazni minuti njegov prostor pune
Koga nema – gdje sad korača
Nad kojom sporom vodom snatri
Lice njegovo – promijenjeno lice spavača“
Zar si zaboravio kako smo te iste riječi čitali na kamenom balkonu tvoje kuće, ti, Danilo i ja u ljetni sumrak 1974.,
Zar si zaboravio, poput pijanog nosača, kako se vraća kući – ženi, djeci, obitelji, prijateljima,
Zar si zaboravio kako smo te Gorana, Ana i ja voljeli u našem zajedničkom ljetu prije sedamnaest godina,
Zar si zaboravio da si mi ti nadjenuo ime Plavo Tane,
Zar si zaboravio naše bezbrojne vožnje tvojim starim Spačekom,
i kako smo glasno slušali ploče usred zimske ponoći probudivši tvoju majku, tvoju ženu, tvoju sestru i tvoje dvoje male djece,
sneni duhovi usred muzike „Zahvalne smrti“,
Zar si zaboravio Mary, Romana i Olega, Jadranku i Vedrana, Buca i Miška i Dada i Mara, i našu voljenu Anu i Vlaha,
Zar si zaboravio kako smo krenuli na put Evropom, ja, zaljubljeni osamnaestogodišnjak i ti, veliki meštar  osjećanja, dogovarajući se kako ćemo po povratku praviti džem od maginja,
Zar si zaboravio kako smo u mojoj sobi srednjoškolca čitali Hugoa i Rimbauda i Verlainea i Baudelairea na francuskom
i koliko smo voljeli Dubravka Škurlu i njegove hortenzije,
i kako smo napamet znali stihove Josifa Brodskog sada zaista davne 1974.,
Zar si zaboravio kako smo pili baljzam u zimskim noćima dubrovačke bure,
Zar si zaboravio da uzmeš „Opatiju“ sa šanka i popiješ neretljansku travaricu, pa si tako naglo otišao smućen od pića i ljubavi?
Zar si zaboravio nezaboravnog kuma Branu?
Zar si zaboravio noći kod Danila i Mirjane, i Džonijevu „Ružu“ na koju si se naslonio, zaspao i zamalo je probušio,
Zar si zaboravio đire po Stradunu i sve betule koje smo zatvorili i otvorili,
Zar si zaboravio naše smijehe Niku i „Kati Kapuralici“,
Zar si zaboravio Vedranove i naše suze na sprovodu Dulčiću na Sv. Mihajlu, marcia funebra i igličasti hlad čempresa,
Zar si zaboravio koliko smo voljeli i uživali u riječima maranguna, barkariola, vinara, klesara,
Zar si zaboravio koliko smo samo puta gledali „Macbetha“ Polanskog i Houstonov „Grad izobilja“
i s kakvim smo zanosom slušali opori glas Glady Knight u „Help me make it through the night“ i svaki stih te pjesme znali napamet
derući se na sav glas nadjačavajući disco muziku i pijane pomorce pomažući si kroz noći kojih je tada bilo napretek,
Zar si zaboravio kakvi smo odrasli farabuti bili slušajući Tomislavove priče o magarcu koji prati svoju sjenu,
ispijajući prvu kavu u šest ujutro u „Majora Gundulića“ nakon zapijanja „Pod lozom“ i noćnog kupanja,
Zar si zaboravio da smo se zaklinjali da nikada nećemo zaboraviti
Jer ono što se osjeća ne zaboravlja se

tugo tuge
tugo djetinjstva
tugo prošlosti
tugo uspomena
tugo mračnih kutova po kojima smo spavali iznemogli od ljubavi i pijanstva
tugo smišljenih i neizvedenih djela
tugo izvedenih i nezaboravnih djela
tugo moja
tugo tuge

Madono Villonova, Madono Rimbaudova,
Madono ubojica i pijanica, Madono oslijepljenih i osakaćenih ratnim šrapnelima,
Madono trbosjeka i rasparača,
Madono vojnih liferanata,
Madono pregaženih pasa i mačaka,
Madono Peljeških kapetana,
imaj milosti,
imaj milosti, podaj mu duhan i piće, papir i olovku,
imaj milosti,
imaj milosti za Milana Milišića.

10. listopada 1991.