Oni – humani bestijarij | Nataša Skazlić
DJEČAK
U ovom trenutku osjećam kapi, sićušne kao raspršena magla, prišivene za obrub mog kaputa i kosu, sasvim neočekivano živu, pod londonskim pokrivačem.
Stojim pred cvjećarnicom izloga obrubljenog zelenim kovanim željezom. Cupkam, zavlačim ruke duboko u džepove; cupkam kao što mi pogled pocupkuje da dohvati što se zbiva iza stakla. Čas kroz trepavice, čas sasvim jasno vidim širok, malo poguren torzo; nad njim, u dubini, lice pjegave cvjećarice. Ona naginje glavu, sluša, pogledava u mene, smiješi se očima, shvaća i napokon djeluje. Sasvim nestaje iza onog poznatog mi torza.
Okrećem se, ispraćam autobuse, crvene; rubom cipele pritišćem zeleni list, svjedoka šume iza mojih leđa. Mirisa nema, sasvim sam sigurna. Svo to vrijeme čekanja.
Dobila sam ružu, veliki bordo cvijet debelih plišanih latica. Izgledala je snažno pod obojenim ogrtačem, hranjena bistrim sokom u neizbježnom kolanju svoje unutarnje energije. Zračila je aurom da se ne raspadne od prenapregnutosti. Sama je hodala uz nas, tek formalno oslonjena na zagrljaj moje pesnice.
I uistinu, London je iznova lijep unatoč mračnim fasadama i neminovnim podsjećanjima na Olivera Twista. Lijepi su ljudi što siju osmijehe kao Tajlanđani. Nova poznanstva u pubovima, na ulici; lezbijke što pristojno pitaju i ljubazno se povlače kad su odbijene, oženjeni mladi muškarci što pitaju i navaljuju novi već i kad su odbijeni. Ulice kojima je u nekim sretnim godinama slike brala Virginia Woolf.
Ćutim tople valove koje mi netko odašilje iz neke čudesne ulice malih kuća i prozora što se veselo naginju van reda fasada. Hladno je tamo. Ne kao ovdje. Umotaj noge — tipkam usred jazz koncerta. To nije isto kao kad ih podvučem pod tvoje.
Stežem kišobran u ruci, razvaljena mu je žica i on tužno klima grotesknom glavicom. Hodamo. Kao stari bračni par. Držim ga ranjenog i nemoćnog. Živimo zajedno ovo sunčano kišno popodne ispunjeno vlagom, povezani s čitavom kolonijom onih koji pokušavaju, kreiraju vlastita priviđenja i odustaju.
U trbuhu mi se rasprsne mjehurić i misao se polako uzdigne gore.
Drži me za ruku. Govori nešto. Još jedan mjehurić. Ne želim biti tu. Ponavlja stari vic, smije se. Hodam, u jednoj ruci kišobran, u drugoj to dijete čiji bariton postaje komični cvrkut. Groteska me šamara usred tog nepoznatog grada. Ne želim biti tu.
„Sutra odlazim.“
On staje, okreće me prema sebi i vidim se u izrazu. On me moli i ja molim njega. Bjesnim jer moram objašnjavati. On bjesni jer sam neumoljiva. Neumoljiv je u svom bijesu.
Vraćam se u hotelsku sobu, pakiram stvari. Odlazim na spavanje. Budi me šapat:
„Kome odlaziš? Kome se vraćaš? Govori. Ja mogu podnijeti. Nisam ti dobar. Ti hoćeš bolje. Govori!“
Ne moram reći ništa, jer on sluša šum u sebi.
Ipak kažem:
„Nitko drugi. Ovo nije moje. Ti si kratko putovanje na Orijent. Ne želiš me takvu.“
„Kome odlaziš?“, ponavlja, grči ruke.
„Ja mogu sama. Tamo ne treba biti netko da bih se poželjela vratiti. Tamo sam ja.“
„Lažeš.“
Lažem. Šutim. Želim biti slobodna. Moja tajna je moja sloboda.
On je pijan. Smišljam način da prekinem njegov teatralni niz optužbi i priviđenja. Istovremeno se pitam kako nisam vidjela tko je. Ekran mi prekriva strah. Plačem.
Unosi mi se u lice. Smije se.
„Što je? Plačeš. Bojiš se. Kukavico, ne želiš uzeti ljepotu, hoćeš sigurnost. Kukavico. A ja sam mislio da si bolja. Obična mala gnjida – to si.“
I ponavlja u beskraj, satima. Ustaje s kreveta, hoda dugim koracima. Vrijeme sipi. Umoran je i želi spavati. Liježe, sklapa oči. Izgleda krhko i tužno. Izvlačim se iz kreveta, on me vrati. Pa još jednom, pa još jednom. Znam da mi treba još samo malo, da ću konačno premostiti tih posljednjih dvadesetak centimetara, domoći se vrata. Nedostajao je tek pedalj vremena da zapadne u onaj nepovratni mrak koji je najgušći zorom. Nisam mislila ništa. Bila sam samo bijeg.
Vani klopoće jutro. Smjena slika i mirisa. Ustajem, oblačim se bez panike, bez brzanja. On spava i ponovno je lijep. Zločesto dijete.
Nosim tu sliku još satima dok se primičem svom domu. Ulica je tiha, stubište prazno, moj stan miriše na mandarine.
