Oni – humani bestijarij | Nataša Skazlić
SIN
On radi sve što mora ili mora sve ono što radi. On samo želi odgledati utrku Formule 1 i zaspe nakon prvog kruga. Sjedi u svojoj stolici za ljuljanje i glava mu se polagano njiše sve dok ne dotakne bradu. Spava jer je umoran od moranja, toliko umoran da ne može učiniti ništa od onog što želi ili to što želi postane neželjeno, jer se ostvaruje, jer je moguće. Sa mnom je samo da bi lakše činio to što mora. Moje prisustvo potvrđuje važnost moranja, uz mene ono postaje on sam — vrijedan, organiziran, zauzet, nedostupan za sve što nije važno, za spontanost, smijeh, izležavanje, razonodu, jer na tim se mjestima krije zamka susreta sa sobom samim. Radeći nešto bez plana i jasnog smisla postao bi onaj kojega sam ne poznaje, pa tako vidljiv i meni, a to je avantura koju si on ne smije dopustiti.
Nedjeljom kuha ručak svojoj djeci. Održava ritual koji će jednom svrstati u lijepe uspomene.
Ustajemo rano, odlazimo na tržnicu. Ustajemo prerano i on se ljuti što ponekad spavam dulje. Čita novine i čeka; ne želi me buditi, jer želi biti uviđavan, ali se ljuti. Čim nasluti moje buđenje, kuha kavu i uvlači me u novinske članke, neku kolumnu ili crnu kroniku. Znam da moram požuriti i to moju nedjelju čini ponedjeljkom.
Na tržnici kupujemo brzo. Ne ljubimo se kao što to inače činimo. Ne držimo se za ruke, jer nam smetaju vrećice. Ja šutim. Još je rano. Pijemo drugu kavu; nakon moga prvoga gutljaja njegova je šalica prazna. Ljubazan je i pristojan, ne govori ništa, ali ja znam. Žurim, sustižem ga, hinim revnost, dobro raspoloženje, volju. On brine hoće li juha biti dobra, jesu li odabrani krumpiri bolji za pečenje ili kuhanje, brine hoće li djeca doći. Trebali su nazvati, a nisu. Ljut je. U tom trenutku ja ne znam zbog čega, ali kad tri sata kasnije udari metalna ograda i najavi dolazak, on teško uzdahne i piskutavim glasom, kao da mutira, pozdravi: Halo, djeco! Smije se i, umjesto prijekora, grli ih presnažno. Tu su negdje prekinute posljednje niti što su nas držale na okupu. Ne volim te ručkove i htjela bih ne sudjelovati, ali moram, njemu treba slika nas pred njima.
Nakon ručka djeca telefoniraju i zatim brzo odlaze. Sorry, imam dogovor.
Mi ostajemo zatrpani posuđem i moramo ukloniti ostatke roditeljstva. Tužan je. Grli me. Pijemo kavu, polako. Počinje prijenos Formule 1 i on uskoro spava.
Dobar je i drag, nježan je i uglavnom ne gnjavi. Volim ga zbog toga. On mene ne voli. Treba me i to naziva ljubavlju. Uskoro će otići; čim mu bude bolje. Njegujem naše dane kao nedonoščad kako bih ih jednom i ja mogla nazvati lijepom uspomenom.
